Kantautor Hugo Race karijeru je započeo u melburnskim The Wreckery te s Nickom Caveom i The Bad Seeds prije 40 godina, a od tada vodi i sudjeluje u radu nekoliko projekata kao što su True Spirt, The Fatalasist te Dirtmusic koji je pokrenuo s Chrisom Eckmanom. Sada nam dolazi u Vintage Industrial Bar sa suradnikom Michelangelom Russom s kojim je objavio dva albuma; posvetu glazbi blues velikana Johna Leeja Hookera i novu ploču ‘100 Years’ koju će promoviarti na zagrebačkom koncertu.
Zadnji put kad smo razgovarali uoči vašeg koncerta s Dirtmusicom u Zagrebu, spomenuli ste da osjećate da se Orvellova mreža posvuda steže. Sada, šest godina kasnije, s ratovima koji bjesne u istočnoj Europi i na Bliskom istoku i usponom desničarskog populizma i totalitarnih ambicija diljem svijeta, ulazimo li doista u distopijsku eru ili još ima nade?
Hugo Race: Slažem se da situacija stvarno ne izgleda dobro. Nije tajna da se nove informacijske tehnologije koriste na zlonamjerne načine. Bilo bi neistinito reći da vidim svjetlo na kraju ovog distopičnog tunela, ali postoji i čudan sinkronicitet da u mističnijem smislu (ako mi je dopušteno zaći na ovo područje) naš planet i sve njegove kulture prolaze kroz dva doba. Sad smo u prijelaznoj točki, i pretpostavljam da će sve ovo završiti nevjerojatno iznenađujuće. Ne mislim da glazbena umjetnost ima moć promijeniti ovaj svijet, ali kolektivne mreže pojedinaca postajat će sve moćnije kako budemo formalno ulazili u doba Vodenjaka. Jedno je sigurno, kolektivno proživljavamo duboki trenutak promjene koji bi mogao dovesti do dobrih i loših ishoda.
Kad sam već spomenuo Dirtmusic, osjećam da je nešto od zvuka tog benda pronašlo svoj put na vaš novi album, posebno na sjajnoj naslovnoj pjesmi „100 Years”. Teku li ideje tako slobodno između različitih projekata u kojima sudjelujete?
Hugo Race: Da, postoji mnogo oprašivanja između različitih projekata kojima se bavim. Ideje se razvijaju spontano, a tijekom procesa pisanja i snimanja bilježim ideje koje možda nisu prikladne za ono na čemu trenutno radim, ali bi se mogle primijeniti negdje drugdje. Dirtmusic je od samog početka bio fenomenalno obrazovanje za mene, toliko sam naučio iz suradnje s glazbenicima iz drugih kultura, a zatim sam otkrio kako raditi s tim idejama unutar konteksta koji su mi prirodni. Ne znam mogu li čuti učinak “By Bir Ruya” (albuma koji potpuno volim) na “100 Years”, ali ako ga čujete onda je vjerojatno tu!
Vjerujem da je većina naših čitatelja upoznata s vašom glazbom, ali Michelangelo Russo je možda pomalo misterij? Što bismo trebali znati o njemu?
Hugo Race: Najvažnija stvar koju treba znati o Michelangelu Russu je da je prvenstveno apstraktni slikar. Michelangelo je rođen u blizini Napulja u Italiji, ali se preselio u Melbourne nakon nekoliko godina provedenih u Berlinu 90-ih. Od tada su njegove slike izlagane diljem svijeta, a posebno u Australiji. Radio je na mnogim naslovnicama albuma koje sam napravio, za True Spirit, za Fatalists i za moje eksperimentalne solo projekte poput Transfarga i Between Hemispheres. Vrlo je uzbudljivo raditi s umjetnikom poput Michelangela jer je njegov pristup sviranju glazbe nešto poput ekspresionističkog slikarstva s više elektroničkih alata, a ipak obojica imamo zajedničke korijene u bluesu i eksperimentalnoj rock glazbi 70-ih koju smo slušali. odrastanje.
Kako ste započeli suradnju? Što vas je spojilo?
Hugo Race: Smiješna stvar je da iako smo živjeli u Berlinu u isto vrijeme, zapravo se nismo tamo upoznali, nego smo se sreli slučajno kad smo se obojica preselili iz Berlina u Melbourne. Bio je to jedan od onih susreta gdje se energije miješaju na fenomenalan način, uglavnom zbog naše zajedničke ljubavi prema ranoj blues glazbi i činjenice da je Michelangelo imao kolekciju usnih harmonika. Počeli smo svirati, a on se pridružio True Spiritu, bilo je to davne 1994. godine. Dakle, 30 godina zajedno istražujemo vanjske granice.
Koja je najveća razlika između ovog projekta i vaših ostalih bendova?
Hugo Race: Ključna razlika između posla koji radimo zajedno kao duo i mojih drugih bendova i projekata, možda leži u našoj zajedničkoj vjeri u zvučni minimalizam. Na neki način ovo što radimo nalikuje klasičnoj blues formaciji pjevača gitariste uz pratnju harmonikaša, pa u tom smislu polazimo od povijesnih korijena, ali naravno ono što radimo je također vrlo moderno u korištenju elektronike i dizajna zvuka . Pjesme na “100 Years” su napisane posebno za naš projekt i te pjesme, budući da smo samo dvoje ljudi koji improviziraju, mogu biti nevjerojatno bezoblične i elastične, gotovo apstraktne na način koji bi zbunio bend koji pokušava svirati s njima. Obojica vjerujemo da samonametnuta kreativna ograničenja vode do najveće slobode izražavanja.
Na posljednjem zajedničkom albumu zadubili ste se u glazbu velikana bluesa Johna Lee Hookera, koja je glavna ideja iza „100 Years”?
Hugo Race: U stvaranju albuma s pjesama Johna Leeja Hookera otkrili smo mnoge nove pristupe zvuku i kako ga koristiti na vrlo emotivne načine, a opet zadržati vezu s izvorima bluesa i rock ‘n’ rolla. Sa “100 Years” željeli smo primijeniti ta otkrića na originalne pjesme, čiji tekstovi govore o distopičnoj stvarnosti u kojoj sada živimo. Koncept govori o tome kako su naši životi poput omči iz koje ne možemo pobjeći, ali kojima možemo manipulirati kako bismo preživjeli. Album je to koji ispod svoje tamne površine krije puno nade, svjetla i ljubavi.
Načuo sam da Dirtmusic radi na novom materijalu. Je li to istina, i ako jest – što se kuha?
Hugo Race: Dirtmusic može biti spor u produkciji novog materijala jer Chris, Murat i ja imamo guste rasporede pa nije lako naći vremena za suradnju. Ali imamo novi album u osnovi snimljen, a trenutno završavamo pjesme i pripremamo miks i uz https://youtu.be/CNUcRdsZIBk?si=zDXAyUWgEIQdXJtZmalu pomoć svemira, objavit ćemo ovaj album u rujnu sljedeće godne.
Radite li još uvijek s The Fatalist i The True Spirit? Ima li novosti na tom planu?
Hugo Race: Da, još uvijek radim s Fatalistima, imamo i novi album u produkciji, većina je snimljena prošlog ljeta, ali nisam siguran kada će biti objavljen. True Spirit je na čekanju na neodređeno vrijeme, držanje tako velikog benda na okupu nedavno mi se činilo kao anakronizam, jer su danas turneje tako skupe i teško ih je organizirati. Umjesto toga, radije radim s minimalnim konfiguracijama. Moglo bi se reći da je naša nova ploča “100 Years” neka vrsta ploda sa stabla True Spirita.
Imali smo sreće ove godine što smo imali priliku vidjeti koncerte nekoliko Bad Seedsa iz ere „From Her To Eternity”: Nick Cave, Mick Harvey, Blixa Bargeld i sada vi. Prošlo je 40 godina od te ploče. Kako se sjećate tih godina?
Hugo Race: Prije 40 godina sudjelovao sam u snimanju “From Her to Eternity” i turneje prije i nakon njega i pamtim to kao jedno od najuzbudljivijih razdoblja u životu. Svijet je bio sasvim novo mjesto za divlje lutanje, a ja sam bio u društvu čudovišnih glazbenika, a svi smo bili vrlo mladi i prilično glupi, ali željni iskustva. Mnogo avantura, mnogo vrhunaca i padova, ali sveukupno to je bilo moje obrazovanje u rock glazbi, ne samo stvaranje iste nego i življenje od nje, i postavilo me na put kojim hodam od tada.
U paralelnom svemiru, da nije glazbe, što biste drugo radili?
Hugo Race: Ovo bi vam moglo zvučati čudno, ali u paralelnom svemiru mogao sam biti odvjetnik, možda odvjetnik za kaznena djela koji se bavio pitanjima socijalne pravde i raspravom o istini i neistini. Da bih to učinio bila bi potrebna potpuna životna obveza na isti način na koji mi je glazba preuzela potpunu životnu obvezu. Mislim da bez obzira na to što odlučiš raditi u ovom svijetu, moraš ići do kraja. Pratite cijelu cestu, spustite se duboko, sve što radimo zahtijeva stalno istraživanje i otkrivanje. Ovaj svijet je vrlo tajanstven luk, a u jednom životu jedva da možemo oguliti više od nekoliko slojeva. Putovanje nikad nije gotovo.