Trećeg, ujedno i posljednjeg, dana ponovno pokrenutog zagrebačkog NO Jazz Festivala nastupili su David Murray, Ingebrigt Håker Flaten i Paal Nilssen-Love u Galeriji Lauba.
David Murray, Ingebrigt Håker Flaten i Paal Nilssen-Love poznati su zagrebačkoj publici, ali s ‘različitih kolosijeka’. Njujorški kompozitor i saksofonist David Murray je stari je zagrebački gost još od kraja 1970-ih. Njegov World Saxophone Quartet svirao je na prvom izdanju Zagreb Jazz Festivala 2005. godine, a kasnije (2010.) posjetio je isti festival i nastupio s Vip Festival okrestrom – big bandom sačinjenim od šesnaest hrvatskih i srpskih glazbenika.
Norveški bubnjar Paal Nilssen-Love koji je svirao zajedno i s velikim Peterom Brötzmanom je pak stari poznanik Mate Škogora još od prvih dana Not Only Jazz Festivala, odnosno NO Jazz Festivala. Nillssen-Love i kontrabasist Ingebrigt Håker Flaten na glasu su kao jedna od najžešćih i najglasnijih ritam sekcija Skandinavije i upravo su oni zajedno sa saksofonistom Matsom Gustafssonom, pospajali koordinate između rocka, noisea i jazza.
Uzme li se u obzir i da je Murray na glasu kao prilično glasan interpretator, njihova suradnja započeta 2019. doimala se kao logičan karijerni slijed svakog člana tog trija, posebno za norveški dvojac koji je u Murrayu pronašao novog Gustafssona. Na koncu Škugor je odlično procijenio da se upravo takva jedna bombastična kombinacija odlično uklapa u imidž NO Jazz Festivala koji je bio u hiatusu punih 15 godina.
Dakako, 11. izdanje festivala je i otvoreno također nojzičnom kombinacijom pulskog sastava Roj osa u suradnji s čikaškim trubačem Royom Mazurekom. Murray mi je prije koncerta rekao kako je jedna jača diskografska jazz kuća zainteresirana za njihov album, tako da se uskoro i na nosaču zvuka može očekivati ono što je trio prezentirao sinoć u Laubi.
Nastup je Paal Nilssen-Love najavio skladbom „Splash“ da bi potom krenula tvrda avangardna vožnja „bez milosti“ i tu treba reći da se spomenuta Lauba pokazala neadekvatnom za tu vrstu jazz-noise iskustva, odnosno da bi prava zvučna slika, odnosno kanonada za kanonadom koju su David Murray, Ingebrigt Håker Flaten i Paal Nilssen-Love konstantno lansirali puno bolje korespondirala u klubu poput Vintage Industriala (gdje je i započelo 11. izdanje NO Jazza) nego u galerijskom prostoru s viskim krovištem i bez nekog osnovnog seta upijača zvuka na krovnoj konstrukciji koji bi spriječili odjekivanje zvuka, posebno zvuka bubnjeva i činela koji su dobrim dijelom zaglušivali Håker Flaten kontrabas, ali i Murrayev saksofon i bas klarinet.
Koliko god sam se premještao po galeriji efekt je bio isti, osim publici u prvih nekoliko redova koji su dovoljno kontrabasa i saksofona dobivali zvučno sa same pozornice. Time je došla i potvrda da prostor Laube kad su u pitanju koncert s bočno postavljenim stageom funkcioniraju jedino ako ne nastupa bubnjar koji se ne libi bonhamovski žvajznuti svoju bateriju. Ne sjećam se koncerta na kojem sam molio svevišnjeg da bubnjar svira malo tiše, ali avaj, Paal Nilssen-Love je Brotzmanova i Gusstavsonova škola, oliti taj ne zna za Boga.
Tko je došao po jazz morao je čekati onih nekoliko tiših skladbi. Za razliku od njih, oni koji su došli po noise dobili su pravu mjeru. Obzirom na glasne aplauze, ovih drugih bilo je više. Ja sam pak iskustvo koncerta kasnije ponovio na BIMHUIS YouTube kanalu na kojem je snimka cijelog nastupa Murraya, Håker Flatena i Nilssen-Lovea iz rujna ove godine u kontroliranim audio uvjetima – čisto da uvidim što sam propustio zbog ječanja činela.
Tko mi kriv što pričam s ekipom do pred sam početak koncerta, umjesto da sam odmah pikirao u prve redove.