Ima već neko vrijeme kako se u jedinom pravom koprivničkom koncertnom prostoru održavaju koncerti kakvi se baš i ne mogu vidjeti negdje drugdje.
Vrijedi to pojasniti i za one koji su iz Koprivnice (o tome kasnije) i za one koji nisu jer sve je jasnije da ovdje imamo posla s nekoliko istovremenih fenomena, a koji se, bojim se, često uzimaju zdravo za gotovo.
Prvo, FUNK je osnovan prije točno 10 godina, a tek možda polovicu svog životnog vijeka funkcionira donekle kao pravi klub. Iako većinom ‘otvoren’ samo povremeno i iako službeno nije klub, nego ‘Forum udruga nezavisne kulture’, pokazao se kao jedan od boljih koncertnih mjesta u Hrvatskoj izvan Zagreba, a što redovno potvrđuju i izvođači. Trebalo je 10 godina da se riješi pitanje grijanja, pa se sad još možemo samo nadati da neće proći još 10 godina do rješenja drugog pitanja, a to je kad će konačno ljudi u potpunosti shvatiti koliko su blagoslovljeni što taj ‘sobičak’ kao što ga je jednom prilikom prilično točno opisao Ripper, uopće postoji.
Zvučim već i sam sebi kao pokvarena ploča (‘as if anybody knows what that is’, našalila bi se Amanda Palmer), ali vjerujem svejedno da te stvari treba ponavljati unedogled jer bi nam se inače lako moglo dogoditi da u petak odemo na ‘koncert kakvog nema nigdje’, a da u subotu više nigdje nema FUNK – a.
Ugostio je taj FUNK unazad nekoliko godina i Psihomodo Pop i Let 3 i Pipse i renomirane džezere, i vrhunske metalce i kazališne predstave, predavanja, radionice i još svašta nešto, a za dva tjedna će vrlo vjerojatno opet biti ‘sold out’ jer dolaze Mašinko i M.O.R.T. Ukratko, FUNK je jedan od rijetkih klubova kapaciteta oko 250 ljudi u kojem tih 250 ljudi može gledati, kako se to kod nas kao i sve drugo objašnjava sportskim rječnikom, bendove A lige u klupskom formatu u kakvom su ti i takvi bendovi svirali na svojim počecima.
Dolazimo sad i do drugog fenomena kojem se sinoć dalo svjedočiti na prilično krcatom ulazu u prostor – mnogi su Koprivničanci komentirali kako su sad u FUNK –u prvi put, drugi su komentirali da su jedva saznali da će se večeras tu nešto događati, treći da vikendom ne znaju što bi i kako bi jer nema baš neke ponude u gradu pa su, eto, potrebe radi, nabasali i na koncert…
Kako je moguće, zapitat će se dobronamjerni prolaznik, da u gradu od tridesetak tisuća ljudi, u kojem svatko zna gdje je kome kuća, tko kome radi u Podravci i Belupu i tko je gdje u subotu prijepodne s kim popio kavu, ne zna da postoji FUNK, što se tamo događa ili da je koncert TBF – a? To ne znači da koncert nije bio rasprodan već u pretprodaji jer TBF je bend koji ne mora strahovati od toga da napuni neki prostor ma gdje se pojavili, no nevjerojatno je da i nakon desetljeća u gradu od deset kvadratnih metara netko ne zna da se u FUNK – u održavaju koncerti kakvih nema nigdje, a kamoli da bi takvo nešto trebalo čuvati kao kap rakije na dlanu, ali zna tko je kad gdje bio na frizuri. Možda bi se FUNK umjesto na internetu trebao reklamirati u frizerskim salonima pa bi o tome svi znali sve…
Na kraju, proklet je i fenomen samog prostora. Osim što su zvuk i atmosfera gotovo uvijek izvrsni, prostor je to koji svakog izvođača natjera da se vrati na ‘tvorničke postavke’. Drugim riječima, svaki bend tamo zvuči kao svoja suština i ništa drugo i nema mjesta ni za kakve ‘ofrlje i kerefeke’. Pozornica, publika i bend koji svira. To je to, ni manje ni više. I to ne da je dovoljno, nego je točno ono što bi jedan klupski koncert trebao biti.
U slučaju kad je na toj pozornici bend ‘A lige’, iskustvo je tim bolje jer se ni publika ni bend ne sjećaju kad su se posljednji put mogli sresti u takvom kontekstu i takvoj atmosferi, a onda je ljubav obostrana i svi daju sve od sebe. Jer nisu ovo dani piva i hamburgera, niti nekakvo ljeto na nekakvom trgu obnovljenom europskim fondovima u nekakvom mjestašcu za koje nisu čuli ni oni koji tamo žive, nisu dani kruha, zelja, nije advent, nije 1. Maj, nije Badnjak, nije Nova godina, nije nekakav ‘open air’ gdje bend na stejdž izlazi tek nakon što ga najavi nekakav šaljivi voditeljski dvojac, nije koncert na kojem se od njih traži da svako malo kažu: “Pa baš vam je lijep ovaj novi centar, svaka čast vašem tom i tom gradonačelniku i toj i toj političkoj stranci što su vam to omogućili, vidite da se može kad se hoće”, nije sterilna dvorana pučkog otvorenog učilišta s dekorom iz ranog 20. stoljeća sa sjedećim mjestima, nije neki bivši dom JNA koji mahom zjapi prazan, osim kad se tu i tamo nešto održi ‘u sklopu nekakvog projekta’ i nije birtija gdje se svira između dva poluvremena i s teletekstom na ekranu iznad glave bubnjara. Klub je, pizda mu materina, kakvog teško da ima i u Zagrebu u kojem je također izumrlo sve, a da ne prima ‘pet hiljada ljudi s dignutim čašama’.
Što se koncerta tiče, iz ovog nepotrebno dugačkog uvodnog ekspozea već je jasno da su održali fantastičan koncert, a ništa se drugo od njih niti ne treba očekivati. ‘Pisme će bit stare, baze glupe’, rekao je odmah na početku Mladen i zajedno s ostatkom ekipe ispunio obećanje. Publika je dobili najbolje od TBF – a izvedeno na najbolji mogući način – žestoko, direktno, svirački i izvedbeno besprijekorno, bez nepotrebne priče, ‘ofrlja i kerefeka’, s najvećom mogućom ljubavlju, trudom i energijom koja se može zamisliti.
Uopće neću pisati o set listi, o tome koja je pjesma bila nekakav vrhunac nečega ili takve neke stvari koje možete pročitati u svakom drugom izvještaju na svakom drugom portalu ovog tipa jer je to sve skupa najmanje važno. Naravno da su svirali hitove jer, pobogu, jedino hitove i imaju i naravno da je publika sve znala jer, pobogu, to su hitovi, a oni su platili ulaznicu da budu tamo (jer nisu dani kukuruza, podsjećam), naravno da je atmosfera bila ‘uzavrela’ ili kako se to već piše u tim svim izvještajima i novinskim člancima bez svrhe i smisla i naravno da je bio bis na kojem su se potrudili još i više nego u redovnom programu jer to se tako radi, a TBF je bend koji to itekako zna i zato je TBF – TBF, a ne netko drugi i zato netko drugi nije TBF.
Neću, prema tome, o svemu tome jer koncertni izvještaji tome ne služe, kao što niti ne služe onim uvodom o tome kada sam ja i gdje njih prvi ili posljednji put gledao, što taj bend meni privatno znači ili ne znači, ili kakvo je taj dan bilo vrijeme ili kakve sam ja bio volje, ili jesam li možda došao s frendicom koja skoro pa i nije htjela ići ili… sve znate.
Nisu TBF sinoć došli u FUNK nekome potvrđivati zašto spadaju u A ligu hrvatskih izvođača jer to su znali i organizatori i publika, a zna i bend, nego je TBF u FUNK – u sinoć potvrdio zašto nam još uvijek treba takvih prostora i takvih koncerata – zato jer su ljudi željni dobrog izlaska i dobrog kluba, željni su toga da stoje u nekakvom ‘sobičku’ dva sata ispred nekih drugih ljudi koji u tom istom ‘sobičku’ stoje, ali na povišenom i s instrumentima i željni su toga da, kao uostalom i ja, stoje tamo s 250 drugih ljudi, s cugom u ruci o osmijehom razvučenim preko lica od ‘prvog do zadnjeg takta’. To je smisao klubova, koncerata, bendova i publika, a TBF samo je još jedan izvođač u nizu koji nas je sinoć došao na to podsjetiti na najbolji mogući način. Pritom su uživali i vrhunski se zabavili, i prije i tijekom i nakon koncerta, vjerujte mi na riječ.
Stare pisme, glupe baze i koncerti kakvih nema nigdje… Što bi čovjek na ovome svijetu još mogao poželjeti?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
