Razgovor s glazbenikom uoči nastupa na 15. Zagreb Jazz Festivalu.
On je nova zvijezda jazza, dinamičan i karizmatičan glazbenik koji je već navikao na ovacije. To se događa pri svakom izlasku na pozornicu, a tako je svaki put i tijekom cijelog koncerta. Naime, nakon niza prvih mjesta za jazz pijanista u usponu karijere, danas je pridružen elitnom drušvu svjetskih jazz majstora. Godine 2019. osvojio je prvo mjesto na American Pianist Awardsu, čime je dobio stipendiju Cole Porter Fellowship od Američke udruge pijanista, koja je uključivala potporu od 50.000 dolara, ugovor za snimanje za ugledni Mack Avenue Records i dvogodišnju rezidenciju na Sveučilištu Indianapolis. Međunarodna udruga jazz novinara proglasila ga je najboljim pijanistom. On je pijanist i skladatelj Emmet Cohen, koji će uskoro održati 3 koncerta u Hrvatskoj: 18. prosinca na 15. Zagreb Jazz Festivalu, u Kinu Studentskog centra, 19. u Cikusu jazz glazbe u Hrvatskom domu Split, a 20. na 6. Backstageu Pula u Istarskom narodnom kazalištu. Na toj turneji promovirat će album “Vibe Provider”, svoje novo diskografsko izdanje znakovitog naziva. No na programu će biti i druge skladbe, one koje je već izvodio ili nove. Zapravo programi za njegove koncerte nikad nisu do kraja definirani, uvijek ostaje prostor za donošenje odluka u zadnji čas, ovisno o ugođaju i trenutnom nadahnuću. Tako se odnosi i prema samim skladbama koje svaki put poprimaju drukčije obilježje.
U nezaustavljivoj ekstazi
Emmet Cohen je do sad objavio dvanaest albuma kao vođa sastava, uglavnom u trio formaciji. No, nastupi pred publikom ipak su druga priča. Svaka njegova izvedba je drukčijeg karaktera: stride, blues, bebop, latino, klasika… Iako ga ljubitelji jazza diljerm svijeta obožavaju, uglavnom nisu spremni na atomski udar koji ih pogodi već na samom početku koncerta. Već prvom izvedbom raspameti slušatelje i to uzbuđenje drži na visokoj razini do kraja koncerta. To je prvoklasna pržiona. On klavir koristi kao platformu za ispaljivanje vatrometa. Neizmjerno uživa u svirci, sipa citate iz rukava, slaže ih jedan uz drugi, tako prirodno i duhovito. Za njega je jazz svirka poput igrarije s pokrićem; uvijek razbarušena, nestašna, razigrana, pozitivna. Očito da je proučio povijest jazza, sve važne glazbenike, ogroman broj važnih djela, no njegov mainstream svakako nije zastario; on je suvremen, zabavan, inovativan, inventivan. Čak i kad svira stride piano, taj je stil prilagodio izvedbama s triom i modernizirao. Suradnici mu svesrdno pomažu u ludostima, iako cijelo vrijeme moraju biti usredotočeni, pripravni na iznenadne promjene i iznenađenja. Oni se toliko unose u zajedničko muziciranje da ih u toj ekstazi ništa ne može zaustaviti. Između ostalog to mu uspijeva uz stalnu postavu. I u Zagrebu će nastupiti uz dugpogodišnje suradnike: kontrabasista Philipa Norrisa i bubnjara Kylea Poolea.
Nadahnjuju me ljudi, život, priroda, putovanja, upoznavanje drugih kultura, stjecanje raznih iskustava. Bavim se jogom i meditacijom, okrećem se svojoj nutrini, bavim se psihologijom – sve me to nadahnjuje.
Cohen je odrastao u glazbeničkoj obitelji židovskog podrijetla, u kojoj je jazz bio svakodnevna zabava. Zato je bilo logično da i on uroni u tu glazbu. “Židov sam, ali ne i Izraelac”, tvrdi. “Izrael je utemeljen 1948., a moja je obitelj tada već bila u Americi. Moja je obitelj iz Rusije i Poljske, ali je već četiri naraštaja u New Yorku. Jazz je bio omiljen u našoj obitelji. Neki rođaci bili su u jazzu, kao, primjerice, moj praujak koji je živio u New Yorku i svirao puno drvenih puhačkih glazbala, pisao orkestracije za broawayske predstave i dirigirao njihovim izvedbama. Svirao je u nekim orkestrima, primjerice u big bandu Reda Norvoa. Imam neke ploče s glazbom koju je snimio. Zvali su ga Hawk jer je zvučao poput Colemana Hawkinsa. Surađivao je s “Lennyjem” Bernsteinom i drugim istaknutim glazbenicima. Nisam proveo puno vremena s njim, osim što nas povezuje genetika. U tu glazbu nisam uronio preko njega, ali to sam istražio. Sve to saznao sam istražujući povijest moje obitelji. Kad su došli u New York, njegovi sinovi morali su promijeniti imena. Jedan od njih, Greg, bio je fenomenalan pijanist. Svirao je s Buddyjem Richom, Lionelom Hamptonom i mnogima drugima. Upoznao sam ga kao sedamnaestogodišnjak. Tada je svirao s bubnjarem Joeom Morellom, suradnikom Davea Brubecka. Zahvaljujući njemu upoznao sam Morella i razgovarao s njim. Dakle, moja je obitelj bila u jazzu, što je dobro za genetiku. To mi je u krvi, u mojem DNK-u.”
Poruka nade
Cohenovo je školovanje teklo logičnim putem. Završio je magisterij na Glazbenoj školi Manhattan i diplomirao na Glazbenoj školi Frost Sveučilišta u Miamiju. U svojim formativnim godinama učio je svirati klasični klavir na Pre-College Divisionu Glazbene škole Manhattan. No klavir je počeo učiti svirati kao trogodišnjak. Na početku je bio izložen Suzuki metodi glazbenog obrazovanja, što je utjecalo na njegovo glazbeno obrazovanje, ali i stav prema glazbi. “Nitko kao trogodišnjak ne odabire nešto sam”, objašnjava. “Dakle roditelji su zaslužni za to. Ogromna je korist početi tako mlad. Suzuki metoda sviranja klavira može se koristiti za učenje kod djece koja još nisu naučila čitati. Najprije uče svirati po sluhu, a tek kasnije se upoznaju s notama. Uvijek govorim da treba iskusiti kako se svira jazz, kasnije u životu, da najprije dolazi oralni princip upoznavanja glazbe. Trebate čuti fraze, trebate čuti ritam, trebate čuti jezik i čuti sve ostalo što tu glazbu čini takvom kakva jest i potom, kasnije, tome dati naziv.”
Naziv za ono što je odredilo njegov život i karijeru je – jazz. On je u potpunosti predan tom idiomu, proučava ga, nadograđuje, obogaćuje, čini razumljivijim i atraktivnijim. “Povijest jazza sastavni je dio priče o Americi”, govori. “Nastao je kao proizvod pljačke i porobljavanja crnaca koji su dovedeni u ovu zemlju te kontinuirane marginalizacije, sve do danas. Ta je glazba ispunjena cijelim rasponom ljudskih emocija, ali u cjelini slušatelju ostavlja poruku nade; pred nama su bolja vremena. Povezana je s čovječanstvom, sa stvarnim iskustvom života – improvizacijom, tugom, slavljem, individualnošću – razumijevanjem da je u redu biti ono što jesi, u redu je voljeti svim svojim srcem. Za mene, to je ono što povijest jazza predstavlja. U ovim vremenima sve je teže razmišljati o prošlosti. U prijašnjim naraštajima vođe putujućih jazz sastava poput Arta Blakeyja, Milesa Davisa, Raya Browna, Betty Carter, Freddieja Hubbarda i drugih težili su pronaći i pokupiti mlade glazbenike i podučavati ih o glazbi i životu. To je sada puno rjeđe, situacija je drukčija i teže je pronaći te prilike. Nakon što sam prve godine boravka u New Yorku upoznao Jimmyja Heatha i svirao s njim, znao sam da ću morati krenuti vlastitim putem kako bih učio od majstora jazza, kako bih prikupio bogatstvo podataka nedostižnih na drugim mjestima. Temeljni koncept bio je približiti moj cijeli naraštaj naraštaju gospodina Heatha i utemeljiti forum za međusobnu razmjenu.”
Počast divovima
Emmet Cohen je proširio svoju sljedbu posljednjih godina uspjehom svoje tjedne serije koncerata “Live from Emmet’s Place”, koju je počeo organizirati i emitirati 2020., tijekom karantene uzrokovane pandemijom covida. Radi se o nastupima njegovog trija uz posebne goste kao što su Benny Golson, Jimmy Cobb, Ron Carter, Albert “Tootie” Heath, George Coleman, Houston Person, Joe Lovano, Brad Mehldau, Christian McBride, Eddie Henderson, Steve Davis, Saheila Jordan i Victor Lewis. Ti koncerti, koji su se prenosili uživo iz njegovog stana u New Yorku, podsjećaju na zabave koje su priređivane u ranim danima jazza po raznim prostorima u Harlemu. Ovi koncerti, koji su imali milijune internetskih pregleda diljem svijeta, vrijedni su pažnje zbog umjetničke vrijednosti, ali i korištenju sofisticiranih produkcijskih kvaliteta koje postavljaju standard za izvođenje jazza na internetu uživo. Neke od tih snimaka objavljene su na albumima. Zapravo bio je to nastavak nastupa i jam sessiona koje je godinama kao orguljaš održavao u klubovima Smoke Jazz i Supper Club u New Yorku.“Jednom tjedno nastupao sam tamo sa svojim orguljaškim sastavom, s dva puhača”, prisjeća se. “Nekad bih pozvao druge glazbenike koji bi nam se pridruživali. Uvijek sam se vraćao tome. Kad sad razmišljam o tome, to je na neki način prethodilo projektu Emmet’s Place. Dolazili su razni glazbenici, zajedno smo svirali i stvarali glazbu za ljude. Sve je u zajednici. Sviranje ove glazbe je naša prilika da zajedno lomimo kruh, na neki način. To je mjesto na kojem možete biti potpuno prisutni, predstaviti sebe najistinitije i zajedno stvarati bolji svijet.”
Između ostalog i zahvaljujući tome ostvario je mnogobrojne suradnje, a upravo je po tome najpoznatiji. Posljednjih godina je član Herlin Riley Quinteta i Ali Jackson Trija, a tijekom karijere svirao je s velikanima jazza, među ostalima s Jimmyjem Heathom, Kurtom Ellingom, Billyjem Hartom i drugima. Član je trija Tip City Christiana McBridea i radi kao pijanist i glazbeni direktor jazz pjevačice Veronice Swift. Sve te suradnje utjecale su na njegovu svestranost, obogatile su njegovo iskustvo i produbile poznavanje povijesti i suštine jazza, omogućile mu da se s istinskim razumijevanjem posveti toj glazbi. “Moj cilj je biti spužva za sve majstore jazz loze i predstavljati tu povijest u svom sviranju”, napominje. “Imao sam veliku sreću raditi s mnogima od njih tijekom svoje karijere, a to što sam se kao kameleon trudio usvojiti njihovu estetiku pomoglo mi je u formiranju vlastitog zvuka i identiteta. Važno mi je stvoriti i pokazati ljubav kroz našu umjetnost koja odaje počast divovima koji su došli prije nas i utrli put budućim naraštajima, omogućili im da pristupe i dijele ovu glazbu.”
Psihologija i šah
Za njega je to kao proučavanje klasika koji mu ukazuju na povijest onoga što koristi kao temelj i na čemu želi nadograđivati. Naime, kao i u drugim vidovima umjetnosti, i u jazzu su se profilirali klasici koji služe kao referentne točke u stvaranju. “Klasici su općenito važni za ljude”, tvrdi. “Pomažu nam da prepoznamo naše podrijetlo, saznamo odakle dolazimo. U tom je svijetu toliko toga nepoznatog. Religije koje se oslanjaju na drevne tekstove i različlite vrste duhovnih praksi, joge koju već neko vrijeme prakticiram. Sve to ljudska bića pokreću već tisućama godina, to im pomaže da žive svoje živote. Također klasici su važni jer nas uče kako da živimo svoje živote u kontekstu povijesti, a razumijem li povijest dublje ću razumijeti što će nam budućnost donijeti. To može biti jednako moćno. Klasici se zasnivaju na povijesti, a povijest nam pomaže da vidimo budućnost. O tome se radi u životu, ali i u glazbi. Prožimanje života i glazbe prisutno je u svemu što promatrate. Pričinja mi veliku radost to što svojom glazbom mogu jedriti kroz život i komunicirati s drugim dušama, drugim bićima.”
Glazba bez zanesenosti bila bi robotska. To je najvažnije za ono što radimo.
Uz mnoštvo drugih pojedinosti koje raspiruju njegovu maštu, upravo ga ta druga bića najviše nadahnjuju za stvaranje. U njima i njihovom ponašanju pronalazi poticaj za stvaranje. “Puno me toga nadahnjuje, ali najviše me nadahnjuju ljudi”, kaže. “Jednom sam pitao Alberta “Tootieja” Heatha kako tijekom svih tih godina, već više od sedamdeset godina, uspijeva neprestano svirati nadahnuto, kako to da je u svojim osamdesetim godinama još uvijek nadahnut, što je to u glazbi što ga nadahnjuje svih tih godina. Odgovorio je da to nije glazba nego da su to ljudi, oni koji stvaraju glazbu. Osjećam to na isti način. Nadahnjuju me ljudi, život, priroda, putovanja, upoznavanje drugih kultura, stjecanje raznih iskustava. Bavim se jogom i meditacijom, okrećem se svojoj nutrini, bavim se psihologijom – sve me to nadahnjuje. Volim igrati šah koji mi je također neka vrsta nadahnuća. Svi veliki jazz glazbenici koji su djelovali prije mene, svo šarenilo: tužna priča Amerike u kojoj živim, kako je nastao naziv jazz za crnačku američku glazbu koja je nastala tamo, sve mi je to važno. Nastojim ostati svjestan i usredotočen na život i cijeniti sve oko sebe, ostati zahvalan što mogu svirati glazbu, ali, što je još veće od toga, što sam živ. To nam pomaže da stvaramo i omogućimo da ljepota ispliva kroz naše sviranje. Glazba je zvučni zapis ljudskog iskustva; naš je posao povećati te osjećaje kako bi odražavali sve emocije koje smo usvojili kroz naša jedinstvena iskustva. Glazba ili umjetnost koju netko stvara bit će inherentno odraz vaše osobnosti, ako joj pristupite iskreno i ranjivo. U najmanju ruku, to je odraz vaših interesa, koji čine vašu osobnost. Ovisno o mom raspoloženju, mogu biti naveden da odsviram nešto veselo, tužno, tjeskobno ili zamišljeno. Ono što se događa odande prirodni je odraz tog stanja i tih osjećaja. To se prirodno događa. Osim toga, za stvaranje te glazbe važna je zaluđenost stvaranjem. Glazba bez zanesenosti bila bi robotska. To je najvažnije za ono što radimo.”
Nastaviti trčati
Zanesenost, kao i radoznalost, ushit, spontanost i , osjećaju se u svim njegovim izvedbama, najviše upravo na koncertima. Primjerice tijekom nastupa često ubacuje raznorazne dosjetke. “Nakon što cijele dane putujemo, stižemo izravno na nastupe i odmah stupamo na pozornicu, nemamo se mogućnost kvalitetno hraniti, ne spavamo dovoljno, ali kad se nađemo pred publikom zaboravimo na sve to i posvetimo se samo povezivanju s ljudskim duhom”, naglašava. ”Susret s publikom uvijek je nadahnjujuć. Prisutni jedva čekaju da počnu upijati glazbu i tada započinje naš razgovor. Radi se o razgovoru glazbenika s publikom, ali i razgovorima među glazbenicima, to je također razgovor sa samim sobom. To troje se isprepliće omogućujući da se stvori savršena situacija u kojoj možemo osjetiti sve što se događa i što preuzima sve tijekom izvedbe.”
Cohen, između ostalog, glasovir koristi kao platformu za lansiranje vatrometa, a njegove su koreografije vatrometa spektakularne, ostvavljaju bez daha, razgaljuju. “Svirajući glazbu volimo stvoriti uzbuđenje, a to je upravo ono što bi vatromet trebao učiniti”, govori. “Trebao bi stvoriti uzbuđenje. Uvijek razmišljam o tome kako bismo mogli iznenaditi, ne samo sve oko nas nego i sami sebe. To radimo kao glazbenici. Uspijemo li iznenaditi sami sebe svi oko nas bit će iznenađeni. Možda u tim trenucima razmišljamo na način na koji nismo razmišljali nikad prije ili možda izvučemo nešto unutar benda, unutar trija, s čime opalimo zajedno ili kanaliziramo naše energije u posve određenom smjeru. Zapravo stalno zajedno usmjeravamo naše energije, a tada se događa vatromet. Klavir je platforma za to, ali u mojem slučaju također klavirski trio ima istu ulogu, služi za lansiranje vatrometa.”
Cohen iskazuje osebujan pristup korištenju citata, njihovom spajanju, tako prirodno i duhovito. Na taj način svoje izvedbe čini produhovljenima, ali i podsjeća na neke od bezvremenskih skladateljskih ostvarenja. “To je nešto što glazbenici uvijek čine, citiraju druge skladbe”, objašnjava. “Neki glazbenici uvijek govore o citiranju Monka unutar izvedbi Monkovih skladbi, ha ha ha. To je iznimno duhovito i hrani druge, svima poznate melodije. Takav pristup glazbi slušatelje potiče da se udube u to što činimo, pomaže im da slušaju s razumijevanjem, objedinjuje sve što se događa. Možeš biti duhovit i prirodan ili, pak, banalan, što nikad ne odobravam. Nije stvar samo u uvježbavanju takvog pristupa izvedbama, to su male melodije unutar tebe, tisuće melodija koje nosiš u sebi, a ponekad neka od njih ispliva na način da se odlično uklopi u to što sviraš u tom trenutku i pokrene ostale glazbenike. To je sjajan dio jazz improvizacije. To je naš način komuniciranja bez predodređenosti ili predumišljaja. Slušam bend tijekom svirke. Baš poput bilo koje improvizirane umjetničke forme, želimo uzeti palicu i nastaviti trčati.”
Melodija na pijedestalu
Na njegovim koncertima izvedba svake skladbe je drukčija, svaka donosi svoju priču, svaka se razvija na poseban način. U tom cilju glazbu stvara kombinirajući različite stilove: stride, blues, bebop, free, latino, klasiku… Fascinantno je kako neke od tih stilova spaja u potpuno novi amalgam. “Moje se izvedbe zasnivaju na svemu što volim”, tvrdi. “Prepuštam se, dozvoljavam da me to vodi u smjeru koji odaberem. Obožavam sve te stilove; volim bebop, volim svirati blues. naučio sam razne pristupe od ranih majstora te glazbe. O bebopu sam učio od Barryja Harrisa i Charlesa McPhersona. Oni su mi pomogli da shvatim taj stil. O bluesu sam učio od Houstona Persona, iz svakog njegovog poteza, iz svake melodije. Stride piano sam usavršavao slušajući Fatsa Wallera, Jamesa P. Johnsona, Williea “The Liona” Smitha, Mary Lou Williams i mnoge druge. Taj je osjećaj za mene zaista poseban. Bio sam fasciniran sviranjem Arta Tatuma. Slušajući ga poludio sam za njegovim izvedbama i odlučio pokušati dokučiti kako radi sve to što radi. Zato sam duboko uronio u proučavanje njegovih izvedbi. S vremenom to je postalo dijelom moje osobnosti. Neko sam vrijeme živio u Miamiju gdje sam bio izložen utjecajima latino glazbe i zaljubio se u kubansku glazbu. Na mene je snažan utjecaj izvršio Chucho Valdes, jedan od najvažnijih pijanista, glazbenika iz zemalja Latinske Amerike. Osim toga klasičnu sam glazbu počeo vježbati kao trogodišnjak. Dakle, na mene je utjecalo sve to i puno više toga. Nastojim sve te utjecaje povezati na prirodan način.”
Ta svestranost i potkovanost osjeća se i u njegovom skladateljakom radu. Naime, na njegovom su repertoaru mnogobrojni jazz standardi, ali i vlastite skladbe koje, prije svega, služe kao poticaj za kolektivne illi individualne improvizacije. “Skladanje je poput improviziranja, ali odvija se usporenijim putem i ostavlja trag na papiru”, objašnjava. “To dvoje je povezano. To često pomaže. U poboljšavanju improviziranja pomaže mi da usporim i skladam u stvarnom vremenu. To znači da sam u mogućnosti razmisliti, shvatiti što želim svirati i kako želim improvizirati. Ta su dva elementa povezana jer kad skladate u jazzu često razmišljate o tome kako ćete napisati nešto što će svima biti poticaj za improvizaciju. Dobar primjer je Duke Ellington koji je prigodom skladanja razmišljao o članovima svog Orkestra. Znao je koji će član Orkestra najbolje svirati solo u izvedbi određene skladbe i pisao ju je u njegovom stilu. Kad je skladao u mislima su mu bili improvizacija i dva različita puta kojima se može kretati. Ponekad napišem posebnu skladbu za određenu osobu koju znam i koja je na neki način izvršila utjecaj na moj život. Ponekad napišem neku luckastu skladbu u kojoj je najvažniji humor. Mnogo je različitih načina na koje skladam. Svaki put nastojim osmisliti novi pristup. Svaki dan donosi novo nadahnuće. Uvijek pokušavam biti prisutan i promatrati radosti, borbe i sve između toga, u svakom trenutku. Obično za svaku skladbu nastojim pronaći novi način pisanja. No, za mene je melodija na pijedestalu, kao i određena vrsta vibre. Na pozornici, ispred publike, želim upotrijebiti maštu i dokučiti na koji način želim predstaviti glazbu u pojedinoj situaciji.”
(Preuzeto iz Novog lista od 1. prosinca 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
