Bio je to album nakon kojeg više ništa nije bilo isto.
Stavio sam vinil na gramofon i dok se spuštala igla na gramofon valjda sam mislio kako sad slijedi onaj dio posla slušanja frekvencijskih nivoa novog remasteriranog vinilnog reizdanja. Onaj tehnički dio u kojem se donosi sud je li bolja bila originalna produkcija, ili ova sadašnja s dotjeranim zahvatima, propuštena kroz tehnologiju koje prije dvadeset godina nije bilo, ili za nju nije bilo novaca. A i nekad su u igri bili CD-i, danas vinili, što je možda i bolje za stara izdanja. Dobiju neku zagasitu patinu koja im dobro pristaje.
S početkom „Sevdaha o rodama“ rasplinula se ta moja profesionalna nakana. Počeo sam slušati riječi i izvedbu. One su djelovale ekspresno kao vremenski stroj koji me vratio na početak 21. stoljeća; u ratom traumatizirani Balkan, društvenu tranziciju koja klopara kao vlak bez voznog reda i bez finalne stanice na horizontu, zatrovanu sredinu u kojoj se i dalje potežu bombe zbog nečije nacionalne pripadnosti, mizoginiju prema strancima i susjedima, ignorantsku i beskrupuloznu vlast, petparačku estradu i slomljene sudbine.
U glasu pjevača, za sva vremena, zabetoniran je koloplet emocija iz najniže tadašnje kaste u hrvatskom kastinskom sustavu – bosanskog bauštelca – čovjek kraj miješalice, perača posuđa, onoga iz čijeg je ličnog opisa u startu izbrisana svaka pomisao o dostojanstvenom životu, kamo li kulturnom životu.
U tom glasu gnjev, tuga, ironija, zajebancija, smijeh kroz suze i suze kroz smijeh. U tom glasu neopisiva moć da se ispriča do potankosti svaka ljudska priča koje se dotakne, kao da su kompletni filmski scenariji sabijeni u pet minuta, kao da to nije glazbeni album, već album ljudskih sudbina i svjedočanstava. U tom glasu krik koji ne čusmo dotad u hrvatskoj inačici uvoznog hip-hopa koji se trudio biti američki hip-hop i glas geta iz američkih filmova. Taj glas nas je uveo u svu „raskoš“ hrvatskog geta, od vlade pa do nedjeljnog ručka u zagrebačkim Dugavama u stanu branitelja kojem sin dovodi svoju buduću izabranicu „krivih krvnih zrnaca“.
Taj glas nam je na koncu svima dao do znanja čemu hip-hop služi i oživio ga tu nama i za naše uši u sjaju za koji nitko nije mogao vjerovati da može biti tako jak. Nadimak Maajka je upravo s tim albumom postao ishodišna točka. Poput matere od koje kreće život, s Maajkom i „No sikiriki” krenuo je i hrvatski hip-hop u onoj mjeri u kojoj se na „Dnevnik jedne ljubavi“ gleda kao na pravi početak hrvatskog modernog popa. Da, to je značaj Ede Maajke.
Dvadeset godina je prošlo od objave albuma „No sikiriki“ i u moru slavljenja okruglih obljetnica (što je u današnje vrijeme itekako moderno) možda bi bilo nepravedno i ovaj album strpati u isti vagon, jer on i s dva desetljeća odmaka zrači recentno jer i ta naša ne tako davna prošlost nije zaboravljena u nama, već je samo prvi sloj ispod tankog ledenog pokrova trenutnih životnih briga koji, eto, samo stavljanje u pogon ovog albuma tako uspješno probija i opet oživljava.
Uz to i sada, upravo zbog vremenskog odmaka, biva jasno da Edo Maajka ni prije, ni poslije nije s tolikom eksplozivnom snagom, minucioznim fokusom i raspoloženjem ogromnim poput planine iznjedrio tako masivno i vrijedno djelo.
Prvijenac „Slušaj mater“ je također izvrstan, ali to nije bio prvijenac nakon kojeg je splasnuo entuzijazam, već je bio odskočna daska za ulazak u kapitalno djelo – djelo iz kojeg kulja lava želje da se odrepa i ispjeva sve ono što je Edi na duši pa makar crk’o nakon toga. I nije mu bio dovoljan jedan album, već po svim mjerilima dupli album, onako pravovjerno nepresušno štulićevski, jer su se ‘pogodile zvijezde’ do te mjere da kad dođete i do odjavne „Mater vam jebem“ osjećate da se Edo tek zagrijao i da bi bez problema iznjedrio novih 19 pjesama, ali su valjda tada Koolade, Baby Dooks, Dash i Shot ostali bez beatova na lageru ili je netko u Menartu rekao: „Ajd’ polako, ostavi nešto i za treći album“.
Tadašnji epilog je poznat. „No sikiriki“ donio je katarzu, kao što svako veliko djelo koje iz srca progovori istinu to i učini, jer ‘mater vam jebem’ emocija je čučala u mnogim sjebanim životima tada, a Edo je to tako sve lijepo uvezao, rekao sve umjesto nas, pustio to van i oslobodio mnoge – kako to spoznaja obično radi.
U ratu prekrižena generacija X dobila je svog glasnogovornika, a vjerujte, tada napuniti Dom sportova, u društvu kojem do zabave nije, bilo je stostruko teže nego danas napuniti arenu u uvjetima dobro podmazanih showbusiness modela i naroda željnog provoda.
„Joj, preslušao sam album nedavno i nije mi jasno koliko sam se ja tad derao“, rekao mi je Edo Maajka nedavno, pomalo s nelagodom i čuđenjem svojem dvadeset godina mlađem liku i djelu. No nakon preslušavanja duplog vinilnog albuma „No sikiriki“ mogu samo ovim putem poručiti: „Edo, ti se nemaš kaj sramit.“
Da nije tako srčano odradio ulogu društvenog alarma, pitanje je bi li se tada otvorila, pred velikom većinom nas, prilika za tako naglo i djelotvorno zacjeljujuće otvaranje očiju i potom uživanje u činjenici da i mi, ovako mali i nebitni na karti svijeta, imamo svog Eminema za svoje jade. A nekako kao da smo tada i mentalno zakoračili u neko malo bolje društvo koje je počelo skidati tvrde šovenske okove jer smo kao istinsku zvijezdu slavili Bosanca koji je do jučer ubacivao pijesak i cement u miješalicu ili prao posuđe, taman da se na tren osjećamo kao neka Amerika o kojoj smo slušali priče da tamo talenti ne propadaju. Dakle, nije ovo samo dvadeseta obljetnica jednog albuma, već dvadeseta obljetnica od albuma koji nas je načinio boljim ljudima (bar neke od nas).
Što se tiče samog remasteringa, mogu samo reći da je tu posao valjda dobro napravljen jer su me pjesme opet uzele pod svoje i napunile koktelom snažnih emocija. Morao bih valjda ne razumjeti jezik da u slučaju „No sikiriki“ slušam produkciju.
Za kraj ipak treba spomenuti i jednu preinaku, a to je zamjena redoslijeda pjesama “Kidanje veza“ i „Down“ kako bi potonja zatvorila C stranu, a „Down“ otvorila D stranu vinila što je donijelo poboljšanje jer vinilni mindset to zahtijeva. Što se svega ostalog tiče, „No sikiriki“ je ostao neokrnjen svih ovih dvadeset godina. Kao što smo i tada znali da je to najbolji hrvatski hip-hop album, tako danas znamo da je to i ostao.
(Menart, 2004. / 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
