Povod za novi razgovor s legendarnim kantautorom Chrisom Eckmanom bio je nadolazeći koncert benda The Strange u sklopu 12. rođendana Vintage Industrial Bara, ali iskoristili smo priliku da provjerimo što se sve događa na drugim područjima njegovog djelovanja, kako u glazbi, tako i u svijetu.
The Strange se vraćaju na svoj praktički godišnji “božićni koncert” u Vintage Industrial Baru i spominje se neki novi materijal, možda čak i nadolazeći album. Možete li nam reći nešto više o tome?
Chris Eckman: Uvijek smo uzbuđeni što ponovno donosimo svoju iskrivljenu verziju blagdanskog veselja u Vintage Industrial. Prošle godine je bilo jako zabavno i ne sumnjam da će tako biti i ove godine. Polako, ali sigurno slažemo pjesme za novi album. I siguran sam da ćemo ih nekoliko odsvirati u nedjelju navečer. To je veliki bend i potrebno je mnogo truda da se sve posloži, ali vrijedi. Imamo zvuk drugačiji od svega čime sam se ikada prije bavio. Stvarno uživam, pogotovo jer ne moram svirati gitaru na svakoj pjesmi. Kao da ste na odmoru.
Možda još važnije, imate novi solo album pod nazivom “The Land We Knew the Best” koji izlazi sljedeći mjesec. Kakve su teme i glazba ovog puta?
Chris Eckman: Posljednji album napravljen je za vrijeme COVID-a. Bio je to vrlo usamljen proces i dokumentirao je nestabilno vrijeme u mom osobnom životu i u svijetu općenito. Ovaj je slojevitiji, više zajednički u načinu na koji je napravljen. Govori o skupljanju komadića. Kretanju krhkim koracima. I kao što je Beckett rekao, učenju kako “bolje padati”. Mislim da daje više nade i čak je pomalo smiješan na nekim mjestima. Ali do sada to nije primijetilo mnogo ljudi. Ima više country glazbe u sebi. Možda malo Krisa Kristoffersona i definitivno Sammija Smitha. Preslušavao sam ih dosta zadnjih godina.
Čini se da ste zauzeti na sve strane. Razgovarao sam s Hugom Raceom prošli mjesec i spomenuo je da bi i neki novi materijal Dirtmusica mogao biti na putu. Što se događa na tom polju?
Chris Eckman: Sljedeći album Dirtmusica bliži se kraju. Snimili smo ga u Istanbulu u Muratovom studiju prije otprilike 18 mjeseci i ima stvarno divljih stvari. Jedna traje gotovo 20 minuta i sasvim je apstraktna. Druga pjesma ima radni naslov “Punky” što je, pretpostavljam, prilično dobro opisuje. Ove dvije pjesme su ekstremni parametri albuma. Tu je i “Doomy”, pulsirajuća psihodelija koja se naslanja na posljednju ploču. U ovom trenutku samo trebamo završiti neke vokale i dobiti nekoliko pjesama od suradnika. Nadamo se da ćemo ga objaviti u jesen sljedeće godine.
Rekao bih da je još jedna sjajna godina iza Glitterbeat Recordsa. Što nam sljedeće priprema najbolja ‘global beats’ etiketa na svijetu?
Chris Eckman: Sljedećih mjeseci, po prvi put nakon nekoliko godina, nećemo objavljivati mnogo novih izvođača, ali imamo neke vrlo uzbudljive albume ljudi s kojima smo već radili: Park Jiha iz Koreje, avangardna cumbia grupa iz Kolumbije Los Piranas, Kuunatic iz Japana i legendarni malijski bluzer Samba Toure. Mnogo je drugih stvari predviđeno, ali mislim da je dobro ostaviti nešto od toga kao iznenađenje.
Prije ste dosta producirali druge izvođače, radite li to još uvijek?
Chris Eckman: Ne. Odlučio sam prije nekoliko godina, zbog količine posla s Glitterbeatom, da od nečega moram odustati, i to je na kraju bio produkcijski rad. Snimio sam nekoliko albuma sa slovenskim izvođačima kojima se jako divim u proteklih nekoliko godina – s Janom Beltran, s kojom također sviram, i Nikom Novakom. Oba su bila vrlo jednostavna, čista zapisa. Sjajne pjesme, vokali i samo jedan instrument. U siječnju ove godine pomogao sam svojoj dobroj prijateljici Chantal Acda producirati njezin novi album. Najnoviji album snimila je s Billom Frissellom, ali ovaj je mračniji, oštriji i širi.
Nailazite li na neke nove izvođače koji su vam zanimljivi i pomislite da biste možda voljeli raditi s njima u tom svojstvu?
Chris Eckman: Ne događa se često. Uvijek je uzbuđenje baviti se sjajnom glazbom, u bilo kojem svojstvu, ali kao i svi imam ograničenu propusnost i moram odrediti prioritete. Trenutačno sam fokusiran na stvaranje glazbe i vođenje izdavačke kuće.
Primijetio sam da volite planinariti, budući da je mnogo vaših objava na društvenim mrežama s raznih planina diljem Slovenije. Je li to ono “gdje se duh odmara”?
Chris Eckman: Valjda jest. Napisao sam nekoliko pjesama s posljednjeg albuma u kolibi u planinama tijekom kišnog tjedna u srpnju. Naslovna pjesma s “Where the Spirit Rests” bila je jedna od njih. Mnogo duže planinarim nego što se bavim glazbom. Počeo sam kad sam bio vrlo mlad i nikada nisam prestao. Planine su mi jako poznate. Nije važno jesu li u Sloveniji ili Crnoj Gori ili u državi Washington u kojoj sam odrastao. Iz bilo kojeg razloga, visoki teren hrani moju maštu. Tu se mogu smiriti i razmisliti. Tu se osjećam najživljim.
Dugo već živite u Sloveniji. Što vam se najviše sviđa u Ljubljani i koliko se sada, nakon svih ovih godina, osjećate Slovencem?
Chris Eckman: Ljubljana je lijepa mješavina stvari. Prekrasan grad koji je dovoljno blizu planina i mora, s više kulturnog sadržaja od većine gradova te veličine. Ne bih rekao da sam postao više Slovenac ili manje nešto drugo, ali znam da osjećam da se ovdje uklapam. Ovdje imam dobre prijatelje i nekoga posebnog do koga mi je stalo. Izgradio sam život u ovom gradu i nikad se ne ustručavam nazvati ga domom.
Ponovno smo u sezoni objavljivanja lista za kraj godine. Koji su neki od albuma iz 2024. koje ste najviše slušali i u kojima ste najviše uživali?
Chris Eckman: Ne razmišljam o tome jesu li najbolji u godini, ali ovo su neki od onih u kojima sam istinski uživao. Albumi koji su imali duboku privlačnost i atmosferu. Naravno, izostavljam albume Glitterbeata. To su “Leaving Here, Don’t Know Where I’m Going” Jakea Xerxesa Fussella, “Endlessness” Nale Sinephro, “I am Kurdish” Mohammada Syfkhana, “Žaltys” Raphaela Rogińskog te “Hunter Folk Vol. I: Tribute to Toumani Kone” Nfalyja Diakitéa.
Zadnji put smo službeno razgovarali prije točno osam godina, nakon prve pobjede Donalda Trumpa. Tada ste iznijeli svoje brige, no je li ovaj put još opasnije? Je li demokracija u većoj opasnosti s republikanskom trifektom i oslabljenim sustavom provjera i ravnoteže? Koliko je slika točno mračna?
Chris Eckman: Trump je veoma opasan i mislim da će još više podivljati iz razloga koje si spomenuo. Nema mnogo struktura moći koje ga mogu zaustaviti. Ali da budemo iskreni, Demokrati imaju za što odgovorati. Bidenov nespretni odlazak došao je prekasno. Harris je u osnovi bila kandidatkinja za jedno pitanje; natjecala se protiv Trumpa, a da sama nije ponudila mnogo vizije. Nacionalni odbor Demokratske stranke otvoreno je financirao konzervativne kandidate koji su se suprotstavljali progresivcima. Čak i u svojim posljednjim danima, Bidenova administracija nastavlja podržavati užasan genocid. Gledajući iz daljine, djeluje kao da se sve urušava. U svim smjerovima moraju se dogoditi duboke, temeljne promjene.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
