Ako je netko imao radijski glas i stav u kojima je bio sublimiran duh Zagreba, imao ga je Siniša Švec koji nas je jučer, 10. prosinca, napustio u 62. godini.
Siniša Švec imao je muda. Bio je najhrabriji glas u radijskom eteru kad je to trebalo biti. Riskirao je život i karijeru 1999. godine kad se u eteru tadašnje Stojedinice našalio na račun zdravstvenog stanja Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika. Nije se našalio jer mu je to bio cilj, već mu je to bio već ugrađeni refleks. Zato smo ga obilato i slušali u jutarnjem programu svih tih godina tijekom kojih je Stojedinica bila jedini radio koji je pružao otpor upravo tom prvom predsjedniku kojem je taj eter bio trn u oku i uhu, i kojeg je u nekoliko navrata pokušao ugasiti. Tako se tog prosinca 1999. Švecov glas posljedično nije čuo u eteru nekoliko tjedana, a mnogi od nas su odahnuli kad smo čuli da je ‘samo’ bio suspendiran za ono za što bi bilo gdje vjerojatno dobio otkaz u to hudo vrijeme.
Radio 101, koliko je bio gradski društveni ventil, toliko je bio i prvi radijski prostor preko kojeg su ponajviše Zagrepčani učili o medijskoj primjeni i praksi demokracije, jer sloboda govora kao pojam i nema neku vrijednost ako se ne primjenjuje, ako ne služi iznošenju drukčijih stavova, poželjno kritičkih spram vladajućih i moćnih, onih koje začas uhvati neki božji kompleks pa se razmašu i rade štetu. A prvi predsjednik je radio štetu, kao što se i obilato na mnogim kanalima radilo na njegovom kultu ličnosti u društvu koje je već dovoljno bilo traumatizirano kultovima ličnosti iz prošlosti. Siniša Švec bio je godinama upravo jedan od tih radijskih glasova iz ešalona Stojedinice kojem ništa nije bilo svetije od slobode govora u eteru. U formativnim godinama ove države netko takav bio je nasušno potreban kao što su i lekcije o hrabrosti uvijek nasušno potrebne.
Njegove vrckave misli bile su uvijek kao napeta puška i kao da nije postojala sila koja će ga spriječiti da preko jezika prevali obično ono o čemu se šuška u društvu koje se borilo i s traumom da je šutnja zlato. Liječio je on smijehom traume ovog grada nekad i do te mjere da je slušanje Stojedinice u njegovim šihtama bili nešto između virtualnog odlaska na dobru grotesknu kazališnu predstavu i izlaska na Trg Sintagmu gdje se vježbala demokracija. Slušati Šveca bio je doslovce službeni početak vikenda.
Siniša Švec imao je toliko istančano čulo za radijski eter da se u jednom periodu činilo da i od potpunih radijskih antitalenata zna načiniti radijske zvijezde. U neku ruku, kako se Željko Malnar vizionarski igrao s formatom televizije, na sličan način je to Švec radio u radijskom eteru. Oni nešto stariji sjećaju se vječno mutirajućeg glasa stanovitog Zvoneta kojeg bi svaki radijski urednik svuda u svijetu držao podalje od mikrofona, ali jedan Siniša Švec i od takvog radijskog antipoda stvorio zvijezdu etera s kojom je u tandemu urnebesno plovio radijskih valovima, donoseći nam još više smijeha. I opet, ne sjećamo se nikog tko je narativ hrvatskog radijskog etera tako uspješno pretumbao na sveopće veselje svojih slušatelja. On nije samo bio čovjek radijskog formata, već gigant koji je taj format rastezao i stalno stavljao na kušnju. Nakon pada Stojedinice kakvu smo znali, pokazalo se da nažalost nema tog formata u skučenim hrvatskim uvjetima radijskog etera u kojem bi se Švec mogao ugodno osjećati. A to je ujedno i poznata sudbina nemalog broja talenata sposobnih djelovati izvan okvira na ovim prostorima i koja ni njega nije zaobišla. Kad su sazrjele okolnosti (a to je kad se ukažu rijetke i škrte prilike dodjele slobodnih radijskih frekvencija, u ovom slučaju 2014. godine) prionuo je s Alenom Balenom i Milanom Pehom na kreiranje modernog gradskog radija koji će biti i po njegovoj mjeri.
Poznat mi je put pokretanja medija od nule. Nije to samo u domeni noćne more, već i dnevne, ali ima medijskih frikova koji su toliko ovisni o medijima i koje pogoni želja ili ovisnost da naprave nešto svoje da će uskočiti u taj pakao koji je ujedno i slamka spasa. Bila je i za Šveca u okruženju tada novog izuma formatiranog radija o kojem nikad nije skrivao svojem misli smatrajući ga umobolnim sedativom za slušatelje. Stjecajem okolnosti naše dvije redakcije djelovale su u susjedstvu u zapadnom dijelu grada jedno vrijeme u tim prvim godinama i znam koliko je ekipi s Yammat FM-a bilo teško na zahtjevnom putu stvaranja novog radija koji je od samih početaka izbjegavao zamku identiteta da bude prepoznat kao puki nastavak Stojednice, jer trebalo je dosta kvalitetnog iskustva i prakse iz prošlosti ugraditi, ali i napraviti jasnu distinkciju u imidžu novog radijskog lica po zahtjevima novog milenija, što je Yammat FM na koncu i uspio.
U ovim teškim trenucima kad je taj radio izgubio i drugog od vizionara koji su ga pokrenuli, velika većina nas osjeća da je s preranim odlaskom Siniše Šveca ovaj grad izgubio dio svog identiteta jer se u eteru više neće čuti glas koji je osebujno osjećao zagrebački puls i koji je bio neraskidivi dio istog tog pulsa.
No iza kulisa etera Siniša Švec je bio i čovjek koji je izuzetno dobro znao dekodirati probleme koji more glazbenu scenu i eter, te koje su to nevidljive niti čijim se kidanjem od rasadnika duha, ideja i kvalitete začas dolazi u poziciju provincijalne žabokrečine, bez obzira je li ta urbana sredina kojim slučajem i glavni grad.
Sinoć sam na Facebooku podijelio upravo takvu jednu njegovu misao koju je izrekao u intervjuu za Novosti koji je dao u proljeće 2014. godine u osvitu ideje o Yammat FM-u i u kojoj je indirektno utkana njegova životna nit vodilja, a to je da je može djelovati jedino u mediju koji je u srži inficiran time da bude rasadnih duha, ideja, kvalitete, i dodat ću, izborene slobode.
„Stvar je prilično trivijalna: radiostanice sviraju “hitove”, a hit je ono što ljudi prepoznaju kao hit. E, tu nastupa famozna kvaka 22 – radio pojačanim puštanjem neke pjesme stvara hit, no programski direktori ne uvrštavaju pjesme, pogotovo domaće, koje po “istraživanju” među svojim slušateljstvom nisu prepoznate kao hit, a to, naravno, nisu jer se ne puštaju… Zato imate eter zatrpan starim stvarima Jure i Filma, Psihomodo popa, Prljavog kazališta, Dine Dvornika i ostalih, dok su mladi bendovi gurnuti na marginu. Ako se netko i uspije izboriti za ulazak na plejlistu, može očekivati da mu se pjesma vrti između tri i pet ujutro… Da ne pričam o tome kako format tretira regiju kao strano tržište, pa se bendovi ni na taj način, jer nisu komercijalni, ne mogu domoći etera”, rekao je tom prilikom Siniša Švec.
Svi oni sati provedeni uz njegov glas na radiju ostat će dio nezaboravnih lijepih uspomena mnogih od nas, ali ovaj citat gore ostaje kao svjedočanstvo vremena na puno dulji rok, ujedno i kao smjernica za sve one svjesne toga da su nam nasušno potrebni mediji koji su u stanju biti rasadnici duha, ideja, kvalitete i slobode. Siniša Švec se cijelog svog života zalagao upravo za to, kao što je do kraja ostao tamo gdje se najugodnije osjećao – ispred radijskog mikrofona i oboružan uvijek svježim playlistama kao istinski borac protiv formata i medijske žabokrečine.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
