Kries je u četvrtak nastupio u Vintage Industrialu u sklopu tradicionalnog rođendanskog tjedna tog zagrebačkog kluba.
Posljednjih godina sve je više pokušaja plasiranja hrvatskih izvođača na strana tržišta pa smo tako dobili i Ured za izvoz glazbe iliti We Move Music Croatia, a zahvaljujući njemu i prvi domaći showcase festival, šibenski Ship. Kritičari takvih inicijativa kao najčešće argumente ističu činjenicu da u, primjerice, Engleskoj bendova koji sviraju nešto srodno tuzemnim indie, synth-pop pa i alter rock perjanicama ima na bacanje, s čim se djelomično i slažem. Stoga smatram da bi hrvatske izvozne glazbene proizvode prvenstveno trebalo potražiti na etno sceni koja je ovoga tjedna spletom okolnosti zavladala zagrebačkim pozornicama.
Na sredini te trodnevne etno smotre, otvorene nastupom Veje u Lisinskom i zaokružene koncertom Nemečeka u Pauku, smjestili su se Kries koji su u četvrtak dupkom napunili Vintage Industrial Bar, u sklopu višednevne proslave dvanaestog rođendana kluba u Savskoj. Ni sam ne znam koliko sam puta gledao bend Mojmira Novakovića, no zato sam sasvim siguran da mi nikada neće dosaditi, posebno ako je u pitanju nešto nalik onom što su nam priuštili sinoć.
Bio je to gig bez ijednog slabog trenutka, ali s mnogo veličanstvenih, što me je dodatno uvjerilo u utemeljenost moje preporuke izvoznicima hrvatske glazbe. Tome u prilog ne idu samo pohvale inozemnih medija poput Guardiana i fRootsa te čelna pozicija koju su posljednjim albumom “Selo na okuke“ puna dva mjeseca držali na World Music Charts Europe, već i to što je njihova glazba istovremeno moderna i arhaična, strancima i egzotična. Zasluge za ovo prvo treba pripisati trojcu koji svira instrumente kakve biste i očekivali vidjeti na pozornici kluba kao što je Vintage Industrial, no ti se instrumenti toliko savršeno spajaju s lijericom, kavalom ili diplama da će vas natjerati da pomislite zašto takvu kombinaciju ne koriste i svi drugi sastavi.
Tako će, primjerice, “Sve vam zdravo“ naizmjenice zvučati poput nečega iz prethistorije i alternativnog rocka, a finale svakog njihovog nastupa “Zumba“ tijekom svoje neograničene minutaže dotaknuti čitav niz žanrova, uključujući i one kakve biste mogli čuti na plesnom podiju kluba posvećenog elektronskoj glazbi. Pogonsko gorivo grupe ponovno je bilo bubnjanje Ivana Levačića kojeg skoro telepatski prati Konrad Lovrenčić, sačinjavajući jednu od najmoćnijih ritam-sekcija na našoj sceni.
Pjesme Kriesa, čak i one naslovljene “Skači kolo“ ili “Lepi Juro kries nalaže“, u sebi sadrže neku davnu, mističnu tugu, zbog čega me, kao i stapanjem prošlosti i sadašnjosti, asociraju i na sastave koje je predvodio ili u njima barem pjevao Goran Trajkoski, ponajprije Anastasiju.
Kako to i inače biva s njima, čitava priča se tijekom stotinjak minuta trajanja polako, ali sigurno pretvarala u nešto više od klasičnog koncerta, bliže obredu iz nekog povijesnog fantasyja, pa bi se i Kries, baš poput Anastasije, vrlo lako mogli okititi Oscarovskom nominacijom za najbolji soundtrack, pod uvjetom da Hrvatska uspije snimiti film usporediv s “Prije kiše“.
A ako već i ne krenu u osvajanje svjetskog tržišta, bio bi red da barem snime novi album. Ipak ga čekamo punih sedam godina.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
