Indexi – nešto više historijskih detalja o nastanku prve LP ploče

Jedna od češćih kritika koje se upućuju sarajevskom muzičkom sastavu Indexi je ta da su tokom svoje višedecenijske karijere (1962-2001) bili neambiciozni – neki će bez uvijanja reći i lijeni – kada je riječ o objavljivanju svog muzičkog stvaralaštva na nosačima zvuka. Pritom se gotovo redovno iznosi podatak da su tokom “svih ovih godina” izdali samo dva studijska albuma – Modru rijeku (Jugoton LSY-68042, 1978) i Kamene cvjetove (Nika CD 057, 1999). Pribrojimo li njima još dva naslova koja sadrže premijerno izdat studijski materijal – kasete Indeksi (RTV Ljubljana 040, 1972) i Indexi (Diskoton DTK 0257, 1976); pjesme sa ove potonje prethodno su bile izdate na “solo albumu” Davorina Popovića Svaka je ljubav ista (osim one prave) (Diskoton LP 0050, 1976) – dobijamo tek četiri albuma, što je još uvijek jako malo za muzički sastav njihovog profila. Usudimo li se usporediti ove brojke sa diskografijama najpoznatijih britanskih grupa koje su umnogome uticale na jugoslavenski beat tokom šezdesetih, dobijamo poražavajuće rezultate. U periodu do 1973. godine, dakle do trenutka kada Indexi još uvijek nemaju LP ploču, The Rolling Stones (osnovani kao i Indexi 1962. godine) su objavili jedanaest, dok su The Beatles (veliki uzori Indexa sredinom šezdesetih) do 1970. godine izdali čak trinaest albuma! Na opravdanu opasku da je neprimjereno porediti tadašnju diskografsku produkciju popularne muzike u Jugoslaviji sa onom u Velikoj Britaniji, može se reći da komparacija ne ide u prilog domaćoj diskografiji ni kada se poredi sa nekim zemljama tadašnjeg “socijalističkog bloka”, poput Mađarske ili Poljske. Tako npr. mađarska Omega i poljski Niebiesko-Czarni (oba sastava su također vršnjaci Indexa, jer su osnovani iste 1962. godine) do 1973. godine izdali su po pet albuma, dok je jedan od albuma Poljaka bio čak dupli, u formi rock-opere! Sve ovo, pak, više govori o općem stanju diskografije u Jugoslaviji tog doba, o čemu će biti riječi i u nastavku teksta. Dakle, većinu diskografije Indexa čine EP ploče i singlovi (ukupno 27 naslova), te brojne kompilacije izdate na različitim long-playing formatima (na web-strani Discogs može se nabrojati više od 25 takvih naslova, kako legalnih tako i onih “piratskih”) koje mahom sadrže ranije objavljeni materijal, te su stoga diskografski neinteresantne. Od svih njih ipak vrijedi izdvojiti prvu LP ploču u izdanju Jugotona (1974), koja je u datom historijskom kontekstu predstavljala značajan doprinos diskografiji grupe.

U vrijeme kada su “longplejke” rock sastava bile rijetke, LP ploča Indexi stoji rame uz rame sa debitantskim albumima Korni grupe, Timea, Drage Mlinarca, Josipe Lisac, YU grupe i Pop mašine, koji su postavili temelj za kontinuiranu produkciju LP ploča i daljnji razvitak naše diskografije.

Nakon što su za Produkciju gramofonskih ploča Radio-televizije Beograd (PGP RTB) snimili tri zapažene i hvaljene EP ploče (Sedam veličanstvenih, Naše doba i Jutro će promijeniti sve), sarajevski vokalno-instrumentalni sastav Indexi početkom 1969. godine odlučuje se za promjenu izdavača. Do tog trenutka, Indexi su se već bili afirmirali kao jedan od najkvalitetnijih ansambala popularne muzike u Jugoslaviji, koji je dobrim dijelom bio zaslužan za stvaranje autentičnog, autorskog jugobeat stila, čime je nagoviješten raskid sa dotad vladajućom praksom imitiranja i  “prepjevavanja” stranih (prvenstveno zapadnoevropskih i američkih) popularnih kompozicija. Pored toga, djelovanje grupe Indexi neraskidivo je bilo povezano i sa pojavom i razvitkom originalne lokalne muzičke scene, koju su pojedini novinari (prije svih, Nikola Nešković i Borislav Mitrović-Buco iz beogradskog Džuboks magazina) prozvali sarajevska pop škola, sa entuzijazmom prateći  dešavanja u vrijeme kada je numera “Pružam ruke” osvajala srca omladine i postajala jugoslavenski hit tokom 1967. godine. Stvaralački su Indexi u ovom periodu najviše uznapredovali dok su djelovali kao sekstet sa Kornelijem Kovačem, jednim od ključnih protagonista (uz Esada Arnautalića) koji su svojim kompozitorskim, aranžerskim, produkcijskim i organizatorskim sposobnostima oblikovali prepoznatljiv izvođački sound dotične “škole”, učinivši je tako konkurentnom većim centrima popularne muzike poput Zagreba, Ljubljane i Beograda.

Vođen vlastitim ambicijama, Kovač tokom jeseni 1968. godine napušta Indexe i Sarajevo, te u Beogradu formira Korni grupu, dok na njegovo mjesto dolazi Đorđe Novković, još jedan muzički entuzijast i talentirani kompozitor sa sarajevske scene. On je godinu ranije oformio grupu Pro arte no, kako ovaj prvi sastav, prije dolaska pjevača Vladimira Savčića Čobija, nije doživio veći uspjeh, Novković ga je rasformirao i prešao u Indexe. Iako će se ovdje zadržati svega nekoliko mjeseci, upravo u tom periodu, tokom januara 1969. godine Indexi najprije snimaju svoju čuvenu kompoziciju “Plima”, a ubrzo potpisuju i ekskluzivni petogodišnji ugovor sa zagrebačkim Jugotonom za četiri ploče godišnje, o čemu je informaciju prenio Novi džuboks u svom februarskom izdanju. Mada nemamo pouzdanih izvora, da se naslutiti da je mogući inicijator prelaska u Jugoton bio Novković, koji je možda već tad predosjetio da će u skoroj budućnosti  u Zagrebu kao tradicionalnom centru zabavne muzike pronaći plodno tlo za izgradnju karijere uspješnog hit-mejkera, najprije sa obnovljenim Pro artama, a zatim i sa nizom popularnih pjevača i grupa. U ovom periodu, kako to primjećuje Siniša Škarica u svojoj Knjizi o Gabi (2020), došlo je i do prekretnice u jugoslavenskoj diskografiji, kada se napušta format EP ploče, a tržište postepeno osvajaju singlovi i LP ploče. Stoga je prva ploča Indexa za Jugoton bila istovremeno i prva njihova singl-ploča uopšte, a sadržavala je dvije Novkovićeve pjesme, “Ne želim tvoju ljubav” i “Šabn-dabn-šabn-du-bajo”. I pored neospornog muzičkog kvaliteta – za ovu potonju Ranko Antonić će u Pop expressu od 2. juna 1969. godine napisati da “su tom kompozicijom dokazali da je Sarajevska škola muzičkog sounda a la Indexi napredovala i nastavlja putem progresa” – ovaj singl nije najbolje prošao na tržištu. U prijedlogu Jugotonovoj Komisiji za izbor repertoara za izdavanje novog singla Indexa, datiranom 8. februara 1971. godine, stajalo je da je ova prethodna ploča dotad bila prodana u tek 2.847 komada. Neobična kombinacija psihodeličnih efekata, beata, orkestralnog popa, šlagera i ranih naznaka simfo-rock stila nije zaživjela među publikom, pa će Jugoton (a kasnije i Croatia Records) u budućnosti uporno izbjegavati da uvrsti ove numere u svoja kompilacijska izdanja Indexa, sve do antologije The Ultimate Collection (Croatia Records 2CD 6069453, 2015).

No, vratimo se načas ugovornoj obavezi o četiri ploče godišnje. Kao što je diskofilima poznato, nakon ovog prvog singla na Jugotonovoj etiketi, naredni se pojavio tek dvije godine kasnije. Dakle, do proljeća 1971. godine, umjesto očekivanih 8-9 singl ploča, Indexi su izdavaču isporučili tek dvije! Mora da su odgovorni u Jugotonu bili više nego razočarani ovakvim razvojem situacije, jer su polagali velike nade u komercijalni potencijal grupe s Novkovićem u postavi. No, on tokom proljeća 1969. godine, obnovivši svoj sastav Pro arte, napušta Indexe, a na mjesto klavijaturiste dolazi Ranko Rihtman iz grupe Čičak. U tom trenutku nastaje, po mnogima, najjača postava grupe, koja će djelovati naredne dvije godine, otprilike od juna 1969. do aprila 1971. godine. Već ustaljenom jezgru grupe (Slobodan A. Kovačević-gitara, Fadil Redžić-bas gitara i prateći vokal, Davorin Popović-vokalni solist) Rihtman će, kao školovani muzičar, dati nemjerljiv doprinos i kao izvrstan aranžer, a nabavkom električnih orgulja marke Hammond će dati svoj pečat  prepoznatljivom zvuku sastava, dok će se Miroslav Šaranović (nekadašnji član osječkih Dinamita, te sarajevskih Lutalica i Pro arti, koji je u Indexima 1968. godine zamijenio Đorđa Kisića) dokazati kao pouzdan bubnjar, sa istančanim senzibilitetom za praćenje avangardnijih rock stremljenja u ovom periodu. U jednoj epizodi televizijske dokumentarne serije Rockovnik (2011), Kovačević je isticao da su u tom periodu doživjeli kreativni vrhunac i da su “stvarali pjesme kao iz rukava”. Shvatali su da je u njihovoj verziji rock and roll muzike sve dozvoljeno što se tiče trajanja i forme pjesama, te su obilato eksperimentirali sa harmonijama, zvukovima i studijskim efektima. U istoj seriji Rihtman je naglašavao da su tokom dvije-tri godine, potaknuti uspjehom “Plime”, intenzivno tragali za drugačijim formama kompozicija, u skladu sa dešavanjima na britanskoj i američkoj underground sceni, a izazov im je bio “razbiti stare klišee uglancane muzike”. Tada, na prelazu iz šezdesetih u sedamdesete, na svjetskoj rock sceni javlja se žanrovska odrednica progressive rock, koja se pripisuje sastavima koji u svom muzičkom izražaju koriste i elemente preuzete iz klasične evropske muzike, jazza, te drugih eksperimentalnijih formi izvan ustaljene pop produkcije, uz odmak od 12-taktnog ritmičkog obrasca zasnovanog na bluesu i trominutnog AABA, odnosno strofa-refren, formata standardne pop pjesme. Indexi su bili muzički sastav koji je među prvima u Jugoslaviji otvorio prostor za ovakav izražajni stil, a po svemu sudeći bili su prvi koji su u studiju snimili višestavnu kompoziciju dužu od 10 minuta trajanja – “Negdje na kraju, u zatišju” snimljena je oktobra 1969. godine. U jednom razgovoru za Pop express od 1. novembra 1969. godine Novković je tim povodom izjavio da su Indexi “napravili snimak koji je vrhunske instrumentalizacije, naprosto underground eksperimenat”. Nešto kasnije, Škarica će u istom magazinu od 27. decembra, primijetiti da su, pored Korni grupe, Indexi napravili “prvi korak u stvaranju jugo-undergrounda” kreirajući “u sarajevskom studiju začetke progresivne pop muzike aranžirajući inače lepršave i lake melodije, zanimljivim zvučnim efektima”. Osvrćući se na spomenutu numeru, on će pak primijetiti i tendenciju Indexa da stvaraju muziku “na dva kolosijeka” (uostalom, nešto slično je tih godina radila i Korni grupa): s jedne strane ambiciozni underground, a s druge lagane pjesmice kojima osvajaju festivalsku publiku. Ovu taktiku Indexi će upražnjavati tokom cijelog svog prvog “Jugotonovog perioda” (1969-73), što je ostalo fonografski zabilježeno i na njihovoj prvoj LP ploči.

Dakle, kompozicije aranžirane u underground odnosno “progresivnom” stilu, zbog svoje dužine trajanja koja je prevazilazila diskografske standarde od 3-4 minute, nisu mogle biti snimljene na gramofonskim pločama promjera 18 cm, bilo da se radilo o singl-ploči sa dvije numere ili o “produženom singlu” (EP) sa četiri pjesme. Za tu svrhu, na anglofonom diskografskom tržištu od sredine šezdesetih, pod uticajem “konceptualnih albuma” Beatlesa, Beach Boysa ili grupe Who kao cjelovitih autorskih djela, postepeno se afirmira “dugosvirajuća” ploča (LP, “longplejka”) promjera 30 cm, koja nudi više prostora za muzičke eksperimente, uključujući i mogućnost snimanja dužih kompozicija, čak i do dvadesetak minuta trajanja, koliko se može urezati u jednu stranu vinila. No, kakva je u tom pogledu bila situacija u jugoslavenskoj diskografiji krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih?

Dominantan fonografski format za popularnu muziku još uvijek je bila “mala ploča”, najprije EP, a zatim i singl, kako je već spomenuto. LP ploče su se tek povremeno izdavale, pri čemu su prednost imali komercijalni izvođači zabavne i narodne muzike. Ni tehnologija muzičke produkcije nije bila dovoljno razvijena. Još uvijek se snimalo uglavnom na četiri kanala (u svijetu se tada već javljaju 16-kanalne miksete), a stereo tehnika pri rezanju vinila  još uvijek nije bila zaživjela kao standard. U kadrovskom smislu, jugoslavenske diskografske kuće još uvijek nisu raspolagale sa urednicima i producentima koji bi posebnu pažnju pridavali mladim pop grupama, a osoblje u muzičkim studijima činili su ton-majstori i snimatelji starije generacije, naviknuti na rad sa “narodnjacima” i “zabavnjacima”. Mladi “električarski” sastavi su smatrani dijelom šire produkcije zabavne muzike, te su i njihove muzičke interpretacije i performanse krojene po parametrima zadatim u okviru “zabavnjačkog” i festivalskog establishmenta. Sve je to predstavljalo prepreku ambicioznim grupama, poput Indexa, koje su težile  eksperimentiranju, te komponiranju i snimanju dužih i kompleksnijih numera. Osim toga, diskografske kuće su bile skeptične i u pogledu komercijalne isplativosti  ovakve vrste muzike izdate na LP formatu, budući da je tržište za takve proizvode još uvijek bilo nedovoljno razvijeno, a prešanje vinila za LP ploče je iziskivalo dodatne troškove.

Ipak, vodeći jugoslavenski diskografski izdavač Jugoton u tom periodu pruža mogućnost i nekolicini vokalno-instrumentalnih sastava – proizašlih iz beat scene šezdesetih – da snime album. Časopis Mini džuboks od 4. jula 1968. godine prenio je vijest da su Dubrovački trubaduri prvi naš sastav koji je snimio za Jugoton “long-plej” ploču, namijenjenu domaćem i stranom tržištu, te da će za Jugoslaviju ovo ujedno biti mjerilo da li i neka pop grupa može dobro da proda takvu ploču. No, ovaj album (Jedan dan) se tog ljeta pojavio samo na zapadnoevropskom tržištu u nizozemskom izdanju na etiketi Columbia (do čega je došlo nakon zapaženog londonskog nastupa Trubadura na takmičenju za Pjesmu Evrovizije), dok će njegova jugoslavenska premijera biti odgođena za dvije godine. Vjerovatno su odgovorni urednici procijenili da se ova ploča u Jugoslaviji ipak ne bi u tom trenutku “dobro prodala”, te su objavljivanje premijernog “električarskog” albuma pomjerili za kraj godine, kada je tu privilegiju dobila Grupa 220. Dakle, pod Jugotonovom etiketom je, u periodu od decembra 1968. do decembra 1971. godine objavljeno tek nekolicina LP ploča pop sastava: Grupa 220 – Naši dani, Žeteoci – To nije tajna (zapravo, više se radi o duhovnoj šansoni nego o popu), Dubrovački trubaduri – Mi prepuni smo ljubavi (domaća inačica Columbijinog albuma Jedan dan, s ponešto drugačijim sadržajem numera) i Pusti da ti leut svira, Pro arte – Pruži mi ruku, ljubavi, te Drago Mlinarec – A ti se ne daj. Za audiofile je značajan podatak i to da su svi navedeni naslovi bili rezani u stereo tehnici, u vrijeme kada je na tržištu bilo malo kvalitetnih stereo gramofona.

Prve nagovještaje mogućnosti da bi i Indexi mogli postati ponosni vlasnici LP ploče nalazimo  još krajem 1969. godine, kada u Pop expressu od 20. decembra anonimni čitalac iz Sarajeva pita redakciju da li je izdana LP ploča Indexa o kojoj se navodno govorilo tokom zadnjih par mjeseci, da bi dobio odgovor kako ta ploča nije objavljena i da novinari za nju nisu ni čuli. Ovakve, očito neprovjerene glasine koje su kolale među diskofilima i ljubiteljima sarajevskog sastava ipak nisu bile sasvim neutemeljene. Te jeseni, primjerice, Korni grupa je propustila realnu šansu da u Francuskoj snimi prvi album za znamenitu kuću Barclay, dok je Novi džuboks u više navrata najavljivao da u tom periodu LP prvijence spremaju i Josipa Lisac (upravo započinjući solo karijeru nakon istupanja iz zagrebačkih Zlatnih akorda), te beogradske Siluete, tako da ne treba čuditi ako se i po sarajevskoj čaršiji “šuškalo” o albumu Indexa. Zatim, kako piše Josip Dujmović u svojoj romansiranoj biografiji grupe U inat godinama (2006), Indexi su tokom 1970. godine “po mnogim indicijama” maštali o svom prvom albumu. Ovakva očekivanja nisu bila nerealna budući da je Jugoton, kako je već naglašeno, počeo nešto učestalije izdavati LP ploče. Svakako nije bez značaja bio ni primjer Novkovića, bivšeg člana Indexa, koji je sa svojom grupom Pro arte već koncem 1970. godine objavio prvi album Pruži mi ruku, ljubavi (inače, prvi sarajevski sastav uopšte kome je to pošlo za rukom!). Ovome je, doduše, vjerovatno doprinijela i činjenica da su se nedugo prije toga bili preselili iz Sarajeva u Zagreb. Da li bi i Indexi prije došli do svog albuma u produkciji Jugotona da su kojim slučajem slijedili Novkovićev put? Možda, no Indexi su bili u neraskidivoj vezi sa svojom matičnom kućom, muzičkom produkcijom RTV Sarajevo, tako da se nisu baš lako mogli odlučiti na takav korak. Ipak, zahlađenje odnosa sa producentom i dotadašnjim mentorom Esadom Arnautalićem kao da je stvorilo priliku za takav potez.

Naime, kada je osnivač i prvi autor grupe Ismet Arnautalić decembra 1969. godine otišao na odluženje vojnog roka, ostatak Indexa je odlučio da nastave bez njega, te su mu se “zahvalili” na dotadašnjoj suradnji. Dujmović navodi da su razlozi za ovo bili prevashodno muzičke prirode, jer da se Ismet sve više udaljavao od izrazitog underground izraza grupe, dok su i on i Esad bili skloniji “lakšim notama”. Indexima je stoga pristup sarajevskom studiju postao otežan, jer više nisu mogli tako lako dobiti od Esada dozvolu za snimanja, pa se oni sve više okreću Zagrebu, iako ne čine radikalan iskorak poput Novkovićeve družine. Jugoton koristi ovakvu priliku te Indexima za producenta dodjeljuje svog vanjskog suradnika, inače muzičkog urednika Radija Zagreb, Miljenka Jelaču, koji će imati ključnu ulogu u kreiranju diskografskog opusa grupe do 1973. godine, čiji veći dio se nalazi zastupljen na ovoj, debitantskoj LP ploči pod eponimnim nazivom Indexi. Ova “zagrebačka veza” je dalje potcrtana učestalim nastupima Indexa na Zagrebačkom festivalu od 1969. do 1972. godine, te suradnjom sa autorskim parom Hrvoje Hegedušić – Maja Perfiljeva. Vratimo li se hronologiji praćenja ideje o snimanju “longplejke”, tokom proljeća 1971. godine postaje jasno da je najveći jugoslavenski muzički izdavač ozbiljno računao s mogućnošću da Indexima objavi album. Najprije je u sarajevskom studentskom listu Spektar 24. marta objavljena vijest da upravo izdati singl sa numerama “Da sam ja netko” i “Svijet u kojem živim” zauzima vodeće pozicije na top-listama radio-stanica širom Jugoslavije, te da ukoliko ploča dostigne tiraž od 15.000 primjeraka, po Jugotonovom pravilniku Indexi imaju pravo na snimanje LP ploče. Dva mjeseca kasnije, nakon što su osvojili prvu nagradu na Zagrebačkom festivalu za kompoziciju “Izvor”, realizacija albuma postaje sve izvjesnija, te Spektar u broju od 26. maja izvještava čitaoce da su Indexi počeli pripremati materijal za LP ploču, te da je planirano da se ploča pojavi na tržištu te jeseni. Čak je i naziv albuma trebao biti Izvor, ako je vjerovati nekim kasnijim napisima, poput onoga objavljenog u Hit-strani Politikinog zabavnika od 20. januara 1978. godine! Kako navodi Dujmović, grupa je potom provela dva ljetna mjeseca u Splitu, s namjerom da uporedo s redovnim “gažama” rade i na materijalu za album. Na snimanje albuma ih je poticao i televizijski redatelj Anton Marti, obećavši da će im realizirati i poseban promotivni video čim album bude gotov. No, nakon što je Rihtman napustio sastav zbog studija maja 1971. godine, počelo je osipanje sastava.

Za samo nekoliko mjeseci u grupi su se smjenjivali Vlado Pravdić i Enco Lesić na klavijaturama, te bubnjari Miroslav Šaranović, Petar Petej i Perica Stojanović, pa je to, čini se, uzrokovalo da zakazana snimanja i rad na LP ploči budu stornirana, kako je izvijestio Spektar od 3. novembra. Ove silne rotacije u članstvu grupe izvjesno su imale bar nekog uticaja na planove o realizaciji albuma, mada je Redžić prilikom nedavnog razgovora sa ovim autorom iznio mišljenje da krivce za ovakav razvoj situacije treba prvenstveno tražiti u samom jezgru grupe – naime, on i Kovačević kao glavni kompozitori nisu bili autorski potpuno spremni, niti su ozbiljno razrađivali ideju o albumu. Uostalom, kako smo vidjeli, sam koncept albuma kao diskografskog proizvoda još uvijek je predstavljao “novotariju” – nešto što odudara od standardne diskografske rutine i nisu samo Indexi bili ti koji su se nemarno odnosili prema njemu. Ipak, priča o “fantomskoj” LP ploči se još ne završava. Krajem 1971. godine, u razgovoru sa novinarom Nikolom Đorđevićem za jedan beogradski magazin, Popović najavljuje profesionalizaciju grupe nakon Novogodišnjih blagdana, što je značilo da bi se fokusirali na svakodnevni rad unutar sastava, pravili bi više snimaka i organizirali više samostalnih koncerata. Ukratko, postali bi u punom smislu riječi samosvojan rock sastav, oslobođen stega zabavnomuzičkog establishmenta. Tom prilikom, Popović je najavio i da im u februaru 1972. godine izlazi konačno prva LP ploča na kojoj će snimiti samo nove stvari. Nije poznato o kojim bi se novim numerama tu radilo, no kako je vrijeme pokazalo, najavljivani album se nikad nije pojavio, barem ne u formatu LP ploče. Naime, iste godine Kasetna produkcija RTV Ljubljana objavljuje kasetu eponimnog naziva Indeksi na kojoj se nalazi sedam premijerno objavljenih kompozicija snimljenih u periodu od 1969. do 1971. godine, a koje prilično vjerno prezentiraju njihovu underground fazu, uključujući i čuveni magnum opus, 12-minutnu numeru “Negdje na kraju, u zatišju”. Time kao da je stavljena tačka na storiju o debitantskom albumu Indexa, barem za neko vrijeme. Ostavši zasad kratkih rukava, Jugoton međutim ne odustaje i čeka povoljnu priliku da na tržište izbaci LP ploču na kojoj će stajati naziv “Indexi”. Kaseta je, ipak, samo kaseta, jer taj format u to vrijeme još ni izbliza nije bio stekao popularnost kakvu će imati krajem sedamdesetih i posebno tokom osamdesetih, niti je ponuda kvalitetnih kasetofona na tržištu bila zadovoljavajuća. Mogući podstrek Jugotonu da istraje u svojim planovima predstavljalo je izdavanje još jedne eponimne kasete Indeksi (PGP RTB ZK 50021, 1973) od strane njihovog najvećeg konkurenta, na kojoj je sabrano svih 11 pjesama Indexa koje su dotad objavljene na tri ranije spomenute EP ploče beogradskog izdavača. Ako već samim Indexima do “longplejke” nije mnogo stalo, nama kao njihovom izdavaču svakako jeste, rekli bi, zamišljamo, odgovorni urednici Jugotona. No, LP će se konačno pojaviti pod neobičnim okolnostima.

Tokom 1972. godine, Indexi su se potvrdili kao možda najkvalitetniji sastav Jugoslavije. To je bila, u diskografskom smislu njihova najplodnija godina, budući da su na nosačima zvuka premijerno objavili 14 numera (na jednoj kaseti i tri “male ploče”), a održali su i više koncertnih nastupa na domaćim festivalima (Vaš šlager sezone, Zagreb, Boom, Slovenska popevka) i tokom druge Sovjetske turneje, čija je kruna bio grandiozni dvodnevni nastup u prepunoj sarajevskoj Skenderiji 28. i 29. oktobra, kojim su obilježili desetogodišnjicu rada. No, početkom naredne godine dolazi (ponovo) do krize u redovima grupe. Vlado Pravdić, koji je s Indexima svirao najprije od maja do avgusta 1971. godine, te ponovo od proljeća 1972. godine i koji je, preuzevši od Rihtmana Hammond orgulje, bio zaslužan za održavanje prepoznatljivog zvučnog izraza, upoznaje tokom proljeća 1973. godine Gorana Bregovića. U narednom periodu on sve više vremena provodi na probama sa grupom Jutro (koja će se za nekoliko mjeseci afirmirati pod imenom Bijelo dugme), zanemarujući Indexe. S njima će posljednji put nastupiti uživo tokom ljeta, a u studiju će učestvovati u snimanjima njihovih numera do novembra 1973. godine kada konačno prelazi u Jutro. Uporedo s tim, nekadašnji Indexovac Novković, budući da je njegov sastav Pro arte ostao bez muzičara, pristupa svojim nekadašnjim kolegama sa prijedlogom da oforme novu “super-grupu” sa dva pjevača, Davorom (Indexi) i Čobijem (Pro arte). Ova nesvakidašnja fuzija između jednog progresivnog rock sastava i jedne tipične bubblegum pop grupe, nazvana Pro arte-Indexi, kreirala je čudan muzički eksperiment, budući da su sa Čobijem izvodili repertoar Pro arti, a sa Davorom kompozicije Indexa. Fuzija se desila neposredno pred nastup na sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone 21. aprila 1973. godine kada su izveli kompoziciju “Predaj se srce”, sa kojom osvajaju i prvu nagradu. U Ven magazinu od 28. aprila pisalo je kako ova pjesma ne pripada njihovom muzičkom afinitetu, te da je Novković pri prepravljanju aranžmana “proartizirao” muziciranje Indexa, usmjerivši ih ka laganijim šlagerskim tonovima. Ovaj trenutak u biografiji Indexa se često apostrofira kao prekretnica u njihovoj karijeri, kada su kao “rokeri u smokinzima” finansijski neizvjesnu budućnost rock banda potisnuli u korist lukrativnije estradne šlageristike. Konfiguracija Pro arte-Indexi je te godine imala intenzivnu koncertnu aktivnost širom Jugoslavije, a tokom ljeta uspjela je dobaciti i do Bugarske. Tamo su čak snimili i eponimni koncertni album Pro arte-Indeksi (Balkanton BTA 1630, 1973) koji je diskografski značajan jer predstavlja prve zvanično objavljene koncertne snimke nekoliko pjesama iz repertoara Indexa (“Sve ove godine”, “Plima”, “Predaj se srce” i “Svijet u kojem živim”) koje će ostati njihovi evergreenovi. Krajem novembra 1973. godine Popović i Kovačević odlaze na odsluženje vojnog roka, te se Indexi neće reaktivirati u svom punom sastavu do kraja 1974. godine.

Kako su u međuvremenu Indexi prešli u novoosnovanu sarajevsku kuću Diskoton, Jugoton koristi trenutak i na tržište početkom 1974. godine (matrica za ploču rezana je 24. januara) izbacuje konačno prvu LP ploču  pod (opet) eponimnim nazivom Indexi. Dakle, trebalo je da dvije trećine osovinskog trija grupe ode u vojsku da bi se konačno pojavila LP ploča! Kao da su Indexi sami sebi predstavljali smetnju za dotadašnju realizaciju takvog projekta. Međutim, da li je ovim potezom učinjena medvjeđa usluga grupi? Nedugo po objavljivanju ploče omladinski magazin Zov je 15. marta pisao: “Na tržištu se pojavila i (dugo očekivana) LP ploča Indeksa ali je to izdanje pomalo razočaralo mnoge njihove poklonike; na ploči su objavljeni već poznati stari snimci (uglavnom s najuspjelijih singl ploča iz protekle dvije godine).” Mnogo godina kasnije, Dujmović će u svojoj knjizi iznijeti mišljenje da je ovaj potez Jugotona odražavao sebičnost izdavača i njegovo prioritetno vođenje maksimizacijom profita u trenutku kada grupa nije bila na okupu, te mu nije mogla eventualno ponuditi neku svoju sugestiju o sadržaju nosača zvuka. Dujmović dalje smatra da ova ploča nije značila ništa u diskografiji grupe, “osim kao mogućnost da se kolekcionari na jednom vinilu dočepaju većine antologijskih pjesama iz prethodnih godina”, te da po mjerilu avangardnosti kompozicija Jugotonov “dugosvirajući” vinil zaostaje za ranije objavljenom kasetom u izdanju RTV Ljubljane. Ni grafičko rješenje omota ploče nije za pohvalu. Drečava kombinacija magente, bijele i svijetlozelene, uz nemaštovit logotip s nazivom “indexi” svakako ne spadaju u kvalitetnija rješenja dugogodišnjeg Jugotonovog “kućnog dizajnera” Ivana Ivezića. Ipak, razmotrimo pobliže sam muzički sadržaj otisnut u vinilne brazde ove ploče, što je na kraju krajeva i najvažnija stvar u cijeloj ovoj priči.

A-stranu ploče otvara numera “Svijet u kojem živim” koju su zajednički komponovali Kovačević i Redžić na tekst njihovog starog prijatelja i saradnika Želimira Altarca Čička. Prethodno je bila izdata na singlu marta 1971. godine. Prepoznatljivog uvodnog riffa na gitari i basu, uz melodičnu pratnju orgulja, pjesma sadrži izrazito pjevljiv i melodičan refren: “Jedan čovjek i jedna žena/Na peronu sreće stoje još/Čekaju voz što doći neće/Pa da krenu putem sreće te”, što sve predstavlja odličan odabir za uvodnu pjesmu na ploči. Ovi elementi će doprinijeti da numera postane jedan od najslušanijih hitova grupe, a njome će Indexi u budućnosti često završavati svoje koncertne nastupe. Pjesma je neobične i kompleksne ritmičke strukture, sa efektnim prelazom u kome se, nakon snažnog nastupa bubnjeva i basa, Popovićeva vokaliza nadmeće sa Kovačevićevim solom na gitari. Ovaj muzički ornament je tada bivao često korišten u rock muzici, a jedan od najpoznatijih primjera je svakako Deep Purple i njihova pjesma “Strange Kind of Woman” objavljena početkom te iste 1971. godine. Završni refren se dijelom izvodi samo sa vokalom uz perkuzivnu pratnju pljeskanja dlanovima, da bi se na samom kraju uključili svi instrumenti. U osnovi se radi o čvrstoj pop-rock pjesmi koja sadrži i diskretne elemente hard rocka – zbog heavy zvuka gitare, bluesa – u načinu pjevanja, te funky ritmova – u aranžmanu ritam-sekcije.

Pjesma “Krivac si ti” prvobitno je objavljena na B-strani singla “Sve ove godine” marta 1972. godine, a kompletan autor muzike, teksta i aranžmana je Fadil Redžić. Nastala je početkom 1971. godine, a Redžić ju je posvetio svom bratu Zoranu, koji je tada svirao u Italiji sa grupom Mića, Goran i Zoran. Iako se stihovi: “Kažeš da su dani tvoji svi/Uvijek tako prazni, dosadni/Al’ ne činiš ništa/Uvijek istu priču pričaš/I ne želiš shvatit da sam za sve si kriv” mogu protumačiti da su upućeni kao pridika cijeloj generaciji pasivne i ležerne mladeži, Redžić je njima zapravo pokušao ukoriti brata da bude odlučniji i ozbiljniji u svojim rokerskim i životnim nastojanjima; da “treba sve učiniti, ništa ne propustiti” kako mu dani ne bi prolazili uzalud. Numera je rađena u čvrstom hard rock maniru uz kompleksnu strukturu, kojom dominiraju gitara, bas i orgulje. Osnovni riff zvukom podsjeća i na radove britanskog heavy progressive sastava Atomic Rooster, naročito u tretmanu električnih orgulja, dok se tokom instrumentalnog prelaza, kojeg vodi snažan bas, kratki bluzerski solo na orguljama približava stilu Jona Lorda iz grupe Deep Purple. Prije povratka na osnovnu temu iz strofe, Kovačević ubacuje i manju varijaciju na akustičnoj gitari, što pjesmu dodatno obogaćuje. Prvobitna verzija pjesme, snimljena decembra 1971. godine u sarajevskom studiju, imala je čvršći i siroviji zvuk električne gitare, dok je ova verzija, ponovno snimljena februara 1972. godine u studiju Istra Radio-televizije Zagreb i izdata na ploči, nešto “poliranije” produkcije sa naglašenijom ulogom akustične gitare, naročito u uvodnim taktovima.

Kompoziciju radnog naslova “Poema” (tako je prvobitno bila zavedena u Jugotonovim uredničkim listovima) osmislili su Kovačević i Pravdić još tokom jedne probe u Skenderiji više od godinu dana prije njenog snimanja u studiju. Za konačnu verziju pod nazivom “Budi kao more”, koja je objavljena kao B-strana singla “Predaj se srce” maja 1973. godine, tekst je napisao Redžić, a Kovačević je potpisan kao kompozitor. Ova raskošna rock balada umjerenog tempa stvara emotivan doživljaj, kojeg potcrtavaju razigrane tipke električnih orgulja i klavira, uz stihove upućene ženi naizgled nekonvencionalnih životnih stremljenja (“Davno je bilo kad je nestao ti svaki trag/Želje i htijenja tvoja čudna tad su bila/Sunca sjaj u noći htjela si uvijek ti”) koje Popović znalački interpretira sa odmjerenom dozom emocija, prije no što će joj u refrenu poručiti: “Nađi snage mijenjaj svijet/Budi ista kao more/Što valovima mijenja svih obala vir.” Muzička slika je kompleksna sa čestim izmjenama ritma i izvrsnim pasažima orgulja i električne gitare. Iako se ne može za ovu numeru reći da pripada u punoj mjeri underground stilu dotadašnjih Indexa, na momente zvuk asocira na pristupačniju ili “lakšu” varijantu dotičnog izražaja, koju neki nazivaju terminom progressive pop, na tragu onoga što su u tom periodu radili npr. Procol Harum.

Kao bonus pjesma za ovo izdanje uvrštena je uspješnica sa sarajevskog festivala Vaš šlager sezone, “Predaj se srce”, za koju je muziku i tekst napisao Aleksandar Korać. Na singlu je izvorno objavljena maja 1973. godine, neposredno nakon održanog festivala. Interesantno je da nije bila uvrštena u originalno izdanje ove LP ploče iz 1974. godine, što sugerira da se urednici Jugotona tada nisu baš isključivo vodili komercijalnim razlozima pri sastavljanju kompilacije, jer kako objasniti odsustvo velikog hita, kojim su Indexi već tada proširili svoju publiku izvan užeg okvira tvrdokornih rock fanova. Prvobitnu verziju ove tugovanke o izgubljenoj ljubavi aranžirao je Redžić, a u njoj se ističu ritmička figura klavirskih tipki nižeg registra, te kraći solo na električnoj gitari, koji pjesmi daju diskretan rokerski ugođaj. Za ovu verziju, snimljenu na ploči, Novković je doradio (“proartizirao”) aranžman, uključivši dojmljiv uvod s Kovačevićevom slide-gitarom “havajskog” ugođaja (navodno inspiriran temom Nina Rote iz filma “Kum” Francisa Forda Coppole), koja kao da svojim jecanjem dočarava osjećaj tuge napuštenog ljubavnika. Također je umjesto ranije klavirske teme ubacio električne orgulje koje dominiraju kompozicijom, ali na jedan sasvim “zabavnjački” način. Numera uspješno spaja solidan pop-rock izražaj sa tipično šlagerskim refrenom (“Predaj se, srce, izgubili smo boj/Nikada više ti ne pričaj o njoj/U mom životu sad nema više nje/Predaj se, srce, izgubili smo sve”), kojeg mnogi dotadašnji ljubitelji Indexa nisu sa odobravanjem dočekali. Otud i kritike o “proartizaciji” i napuštanju rock izraza u korist lukrativnijih estradnih ponuda. Iako su ovakve ocjene iz današnje perspektive bile pomalo pretjerane, činjenica je da je ova numera predstavljala prekretnicu u radu grupe; ako ništa, ovom pjesmom i njenom festivalskom izvedbom Indexi su stvorili imidž “bivših rokera” odjevenih u smokinge i leptir-mašne, koji se za male ili malo veće pare “prodaju” na festivalima kao tržištima zabavne muzike.

A-stranu ove ploče na efektan način zatvara pjesma “Da sam ja netko”, koju je specijalno za Indexe komponovao Hrvoje Hegedušić na tekst njegove tadašnje supruge Maje Perfiljeve. Indexi su je prvobitno izveli u okviru programa Zagrebačkog festivala krajem marta 1970. godine, a premijerno je objavljena kao B-strana singla “Svijet u kojem živim” godinu dana kasnije. Pjesma započinje furioznim unisonim skalama gitare i basa u neparnom ritmu, kojima se ubrzo priključuju razigrani orguljaški akordi. Pored toga što predstavlja jednu od najupečatljivijih i najprepoznatljivijih tema Indexa, ovaj moćan uvod privukao je mnogo godina kasnije pažnju američkog rappera Guiltyja Simpsona, koji ga je semplovao u svojoj numeri “Blunts in the Air” iz 2015. godine. Tekst Perfiljeve, u kojem se osjeća i diskretan društveni komentar, te apel za solidarnošću među ljudima, Popović je ubjedljivo otpjevao uz pratnju distorzirane gitare čiji solo potcrtava emociju pjesme. Tokom izvedbe refrena agresivni “marširajući” ritmički obrazac se odvija na način sličan onome koji se može čuti u pojedinim dijelovima kompozicija “Child in Time” Deep Purplea ili “The Knife” Genesisa, obje izdate na pločama 1970. godine. Sa svojom kombinacijom elemenata hard rocka i “progresivne” instrumentalističke izvedbe, uz melodični vokal blizak popu, “Da sam ja netko” će do danas ostati jedan od najvećih hitova grupe, podjednako uvažavan kako od strane rock entuzijasta tako i od najšire publike.

Dolazak Enca Lesića u grupu septembra 1971. godine ispostavit će se kao važna akvizicija Indexa, jer će ubrzo njegov kompozitorski debi za grupu postati veliki hit. Prilikom jedne probe u Domu mladih, gdje su uvježbavali novu Lesićevu kompoziciju, prišao im je kantautor Kemal Monteno i ponudio svoj tekst. Vjerovatno inspiriran dotad stečenom popularnošću grupe i njenog pjevača, koji su već postajali “zvijezde” u mjeri dovoljnoj da privuku pažnju kako obožavatelja, tako još više i obožavateljki, Monteno je zamislio odnos između takve pop-zvijezde (otjelovljene u liku Davorina Popovića) i maloljetne djevojke koja ga salijeće ne bi li provela makar trenutak s njim: “Jedna mala pjegava plava/Ne da mi mira/Kad je sretnem hoće nešto da mi da”. Iskusna zvijezda odbija ovakvu “nemoralnu ponudu” od strane svojevrsne groupie djevojke: “Idi mala, idi što prije/Još si mlada vrijeme ti nije”, nalazeći opravdanje: “Jer ja moram drugoj poć”. Zahvaljujući uvidu u Jugotonove uredničke listove iz arhive saznajemo da je radni naziv kompozicije bio “To ti ne bih učinio mala”, dok je pjesma na nosaču zvuka izdata pod, sada već naširoko rabljenim, naslovom “Sve ove godine”. Također je manje poznato da postoje dvije verzije ove pjesme. Verzija iz sarajevskog studija, snimljena decembra 1971. godine, odiše ležernijom atmosferom koju kreiraju udaraljke (naročito bongosi i daire), akustična gitara hispano-stila, te vokalni efekti žamora i smijeha, sugerirajući nekakvu hippie zabavu u prirodi oko logorske vatre. B-stranu ove LP ploče otvara ona poznatija, zvanično objavljena verzija, snimljena februara 1972. godine u zagrebačkom studiju Istra, koja ne sadrži opisane udaraljke i vokalne efekte. Dominantnim ritmičkim akordima na akustičnoj gitari u strofama se pridružuju električna i bas gitara, te bubnjevi i klavir, uz diskretne dodatke nekoliko efektnih gitarskih blues licks. Tokom refrena gitara i bas sviraju prepoznatljiv riff, a pri ponavljanju refrena na kraju numere tonalitet se penje u višu oktavu, što je aranžerski postupak često primjenjivan u zabavnoj muzici (šlager). Pjesma “Sve ove godine” je bila premijerno izvedena januara 1972. godine u muzičko-zabavnoj emisiji Maksimetar TV Beograd, a tokom vremena postat će jedna od najslušanijih pjesama Indexa. Provela je trinaest sedmica na top-20 listi zagrebačkog revijalnog magazina Studio u periodu od marta do juna 1972. godine, dostižući 2. mjesto, a Radio Sarajevo ju je emitirao neprekidno tokom šest sedmica nakon što je izdata na singlu. Njen naslov će se u budućnosti često koristiti u promotivne svrhe, kako bi dočarao dugovječnost ansambla, te kao naziv i za nekoliko kompilacijskih izdanja grupe.

Ljubavno-poetski tekst pjesme “Sanjam” Maja Perfiljeva je napisala specijalno za Indexe, a njen partner Hrvoje Hegedušić bio je autor muzike. Indexi su ovu kompoziciju izveli na predtakmičarskoj večeri Zagrebačkog festivala maja 1972. godine, kada je bila dobro primljena od strane publike, no nije uspjela dobiti dovoljan broj glasova za ulazak u finale. Prema pisanju  magazina Studio, “Hegedušićeva skladba ‘Sanjam’ rasplinula se u pustim snovima o mogućnosti ravnopravne konkurencije pop-pjesama i hitova. Ni jedna od svega četiriju pop-skladbi festivala nije se niti uvrstila u finale.” Da ne bude zabune, u tadašnjoj terminologiji se pod “pop-pjesmom” podrazumijevao muzički izraz vokalno-instrumentalnih električarskih sastava (danas bismo rekli, rock bandova), dok se izraz “hitovi” odnosio na festivalske uspješnice – šlagere. Iako je, dakle, na festivalu prošla bez nagrade, pjesma se ipak tokom godina afirmirala kao jedan od njihovih najvećih hitova (u današnjem smislu riječi!). Tokom jula i avgusta te 1972. godine, pjesma se zadržala na Top-20 listi magazina Studio, dostižući 4. poziciju. Akustična gitara dominira zvučnom slikom u strofama, uz laganu pratnju orgulja, basa i činela. Tema je vrlo emotivna, a doživljaj upotpunjuje izvrsno muziciranje za koje bi se mogao upotrijebiti izraz iz engleskog jezika progressive folk. No, refren je nešto sasvim drugo. Hegedušić je jednom prigodom izjavio da je posebno ponosan na pjesmu “Sanjam” zbog interpolacije jednog folklornog citata, za koju smatra da je tada bila hrabar potez, te da je kasnije poslužila i drugim autorima kao uzor. Mnogim rock puristima ovaj pjevani dio refrena koji sadrži stihove: “Samo jedan život imam/I ludo ga bacam/Jer zavoljeh jednu ženu/Ženu koju sanjam” neće prijati, no njegov komercijalno zamišljen šlageraško-narodnjački napjev, koji lako ulazi u uho, obezbijedit će pjesmi evergreen status. Nasuprot ovome, instrumentalni prelaz vraća kompoziciji “progresivniji” ugođaj, najprije kroz Pravdićev solo na orguljama, praćen neparnim ritmovima bubnjeva i basa, a zatim i uvođenjem električne gitare na kojoj Kovačević, koristeći blagu dozu efekta distorzije, proizvodi još jednu u nizu svojih antologijskih solo-dionica. Numera “Sanjam” je u muzičko-stilskom smislu značajna jer je učvrstila obrazac, čije se konture mogu naći još u pjesmi “Ne želim tvoju ljubav” iz 1969. godine. Naime, radi se o kombinaciji slušalački zahtjevnijeg “progresivnog” muziciranja u strofama i prelazu, te šlageraškog hooka u refrenu, katkad na granici banalnosti, što u nedostatku boljeg termina možemo nazvati “progresivni šlager”. Ovakav stilski format pjesama bit će čest u opusu Indexa tokom sedamdesetih i osamdesetih godina.

Nakon što je Jugoton početkom 1969. godine odbio, zbog navodne nekomercijalnosti, objaviti kompoziciju “Plima” na ploči, ona je, kao za inat, nastavila svoj život preko radio-valova i koncerata, tako da je vremenom postala izrazito popularna širom Jugoslavije, a posebno među sarajevskom publikom. Prema sjećanju novosadskog muzičkog kritičara i publiciste Bogomira Mijatovića, “Plima” je bila jedna od rijetkih kompozicija iz Jugoslavije koja je zaslužila da bude emitirana i na valovima Radio Luxembourga, tada izuzetno uticajnog medija, putem kojeg su mladi muzičari širom Evrope mogli pratiti aktuelnosti na britanskoj muzičkoj sceni. Osnovnu melodiju Kovačević je napisao još krajem 1968. godine tokom proba u prostorijama sarajevskog Doma izviđača. Na omotu EP ploče na kojoj je prvi put objavljena koncem 1972. godine čak je stajalo da je bila snimljena u maju 1968. godine, što je pogrešno, jer je danas poznato da je snimanje izvršeno 15. januara 1969. godine u studiju Radio-Sarajeva u ulici Danijela Ozme br. 7. Obzirom da je u to vrijeme studio raspolagao tek s dvokanalnim magnetofonom, veći dio montaže i miksanja je obavljen ručno, uz korištenje makaza prilikom rezanja i lijepljenja magnetofonske trake. Pjesma obiluje zvučnim efektima dobijenim putem eksperimentiranja u studiju, što je u tadašnjoj pop produkciji bilo prilično inovativno. Kratki uvodni dio sastoji se od psihodeličnih efekata koji kao da nagovještavaju dolazak plimnog vala. Za ovu priliku pozvan je Rihtman kao pridruženi (a uskoro i stalni) član sastava da odsvira kraću temu na klaviru u pomalo avangardnom jazz maniru, dok je Redžićeva vokaliza procesuirana da zvuči kao prigušeni vrisak. Snažni udari bubnjeva otpočinju glavnu melodijsku temu koju vodi Kovačevićeva Fender Stratocaster gitara, dok je u pozadini prati kontra-tema na violončelu, kojeg svira Miron Strutinski, a koju je aranžirao Novković. Njegove orgulje svo vrijeme proizvode zvuk zujanja koji asocira na šum mora ili valova, a efekat je dobijen tako što je Kovačević predložio Novkoviću da zvuk orgulja provuče kroz gitarsku wah-wah pedalu. Koliko su Indexi tada bili u dosluhu sa aktuelnim trendovima eksperimentiranja s instrumentima pokazuje i to da su sličnu tehniku tih godina počeli koristiti i neki cijenjeni klavijaturisti sa britanske kenterberijske scene poput Mikea Ratlidgea (Soft Machine) ili Davida Sinclairea (Caravan), proizvodeći karakterističan fuzzirani zvuk orgulja. Popović sigurnim vokalom pjeva prve dvije strofe pomalo mističnog teksta: “U svijetu tajni skriven vir/Kroz kolut dima tonem ja u mir/I osjećam da gori moj svijet/Jer ništa od onoga što želim nije tu” – pritom podižući intonaciju u drugoj strofi da bi naglasio vapaj: “Krik iz druge sobe čujem/To mi neko kaže, nisi sam/Tako, tako sam umoran/I čekam valove, valove mora”. Iako je Popović izvorno, na kartici master trake kao i na prvom izdanju ploče, bio naveden kao autor teksta, ispostavit će se da je tekstopisac zapravo Kornelije Kovač. Iako je bio napustio Indexe oktobra 1968. godine, preselivši se u Beograd, u Sarajevo se nakratko vratio po neke stvari upravo u vrijeme snimanja “Plime”, te je bio prisutan u studiju. Kako nisu imali tekst, Indexi su ga zamolili da on nešto napiše, a budući da je bio oduševljen muzikom koju je upravo čuo, za kratko vrijeme je napisao stihove koji kao da pomalo odražavaju i njegovu egzistencijalističku nesigurnost u pitanju daljnje muzičke karijere u novoj sredini. Kad govorimo o tumačenju teksta, interesantan uvid dao je Fadil Redžić prilikom nedavnog razgovora sa novinarom Amirom Misirlićem na Balkast podcastu na YouTube platformi. Iako su neki ljudi još u ono doba u tekstu vidjeli reference na drogu, Redžić simboličku vrijednost ovog teksta tumači kao metaforu za same Indexe, koji su tada narastali (autorski, izvođački, medijski) poput plime. Prilikom snimanja vokalnih dionica, Kovač je uz Redžića i Ismeta Arnautalića, otpjevao i prateće vokale u izvedbi refrena: “Ti dolaziš s njim/Osjećam da dolaziš ti/To je znak da doći će dan/S toplim vjetrom juga”. Instrumentalni prelaz otpočinje “tutnjavom” bas gitare i distorziranim zvukom orgulja, koji ubrzo uzmiču pred monumentalnom Kovačevićevom solo dionicom. Svojom tehnikom izvedbe ona pomalo asocira na tapping stil Stevea Hacketta iz grupe Genesis, kojeg će ovaj rabiti tokom sedamdesetih, stvarajući tako jednu od najprepoznatljivijih gitarskih solaža u jugoslavenskoj rock muzici. Povratak na refren i završetak fade-outom zaključuju ovu numeru koja će steći legendaran status, a Mijatović će u jednoj epizodi dokumentarne TV-serije “Muzika jednog vremena” izjaviti da je “Plima” najveće djelo jugoslavenskog rokenrola ikad snimljeno! Ova numera je na neki način predstavljala i prekretnicu u muzičkoj karijeri i razvoju stila Indexa jer je nagovijestila raskid sa dotadašnjim beat-stilom jednostavnih i kratkih pjesama, te prelazak u eksperimentalnu fazu s komponiranjem  kompleksnijih i dužih pjesama. Tokom te faze, Indexi će narednih nekoliko godina stvarati muziku na razmeđi onoga što se u suvremenoj angloameričkoj produkciji označavalo tranzicijom od psihodelije ili undergrounda ka progressive rocku.

Druga bonus-numera uključena u ovo reizdanje je “Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla”, koja je snimljena u zagrebačkom studiju Istra 8. novembra 1972., a na ploči je skupa sa “Plimom” izdata krajem te godine. Radi se o čvrstoj hard rock kompoziciji sa snažnom ritam-sekcijom u kojoj dominiraju gitarski riffovi. Izvjestan bluzerski štih osjeća se u vokalnoj interpretaciji i u gitarskoj solaži, koju u jednom trenutku prate udaraljke (konga). Muziku i aranžman napisao je Kovačević na stihove Želimira Altarca Čička, koji odišu pesimizmom i sumornom atmosferom. Godinu ranije, kako objašnjava u svojoj knjizi Antikvarnica snova (2017), Čičak se zatekao u Zagrebu u vrijeme tzv. Maspoka, kojom prilikom je vidio i grupu ljudi na ulici odjevenih u crne uniforme. Ovo ga je podsjetilo na nemile scene iz vremena Drugog svjetskog rata, te ga je ponukalo da napiše oporu pjesmu o sveprisutnom zlu među ljudima, koje samo čeka povoljan trenutak za povratak. Stihovi poput: “Znam u mnogim ljudima na svijetu/Sada se krije zlo/Što je tu u krvi zapisalo pjesmu/Novac je sreća sva/Tu na ovoj suludoj planeti/Život je divna stvar/To su bile riječi stare baba Lujze/Koja je mrtva sad” prilično su netipični za opus Indexa, koji su uglavnom pjevali o ljubavi, mladosti i sličnim romantičnim temama. No, i ovo pokazuje kako su Indexi tada bili otvoreni za eksperimentiranje sa različitim umjetničkim vizijama i izražajima, uključujući i korištenje nadrealističke poezije. Jedina zamjerka ovoj kvalitetnoj numeri, svakako jednoj od najtvrđih i najrokerskijih pjesama u opusu Indexa, mogla bi se staviti na nedovoljnu usklađenost vokala i teksta, jer se da primijetiti da se Popović na momente “muči” sa nedovoljnom ritmičnošću i uglazbljenošću pojednih stihova. Uključivanje ove numere u sadržaj ovog LP reizdanja je hvale vrijedan potez jer se radi o jednoj manje poznatoj (deep cut), a kvalitetnoj pjesmi iz opusa Indexa, koja će ovim putem, nadamo se, steći širi krug slušatelja.

Za kompoziciju “Balada”, koja zatvara ovu ploču na jedan opušteniji način, njeni autori Redžić i Kovačević melodiju su osmislili tokom pauze u vrijeme trajanja festivala Vaš šlager sezone aprila 1972. godine, da bi je potom preko telefonske veze odsvirali Perfiljevoj koja je u Zagrebu tokom jedne noći napisala tekst. Pjesma govori o dva prijatelja u ratu od kojih jedan, budući da je ranjen i osjeća da neće preživjeti, poručuje svom drugu da prenese poruku voljenoj osobi: “Idi sad druže moj/Ljubav i pozdrav mi odnesi mojoj ti/Putu mom tu je kraj/Umoran ovdje ja ću stati, želim mir/Kad ne bude mene/Kad me skriju paprati, travke i šaš/Kad ne bude mene/Ljubit ću je pjesmama svojim i tad”. Pjesma je, kako joj i sam naziv sugerira, balada sporijeg tempa u kojoj glavnu melodiju izvodi Kovačević na akustičnoj gitari. Orgulje i bas diskretno prate gitaru, dok Šaranović uglavnom koristi činele za ritmičku podlogu. Tokom instrumentalnog prelaza nježnu melodiju proizvode unisoni pasaži električne gitare i flaute, koju svira gost Branimir Lambert Živković, tadašnji član grupe Time (i nekadašnji član Grupe 220) koji se zatekao prilikom snimanja u studiju Istra 16. maja 1972. godine, dok Šaranović postepeno uključuje ostatak perkusija iz baterije bubnjeva. Na taj način, pjesma na momente asocira na laganije, akustične numere grupe Jethro Tull, poznate po tome što je afirmirala flautu kao rock instrument. Sjetna i emotivna “Balada” predstavlja jednu od najljepših kompozicija Indexa i, kao takva, sasvim zasluženo je postala jedna od najslušanijih i najizvođenijih numera iz njihovog opusa.

Da zaključimo ovu pripovijest o rađanju prve LP ploče u diskografiji Indexa, može se reći da je historijski gledano ona predstavljala značajan doprinos ranoj rock diskografiji u Jugoslaviji početkom sedamdesetih godina. U vrijeme kada su “longplejke” rock sastava bile rijetke, LP ploča Indexi stoji rame uz rame sa debitantskim albumima Korni grupe, Timea, Drage Mlinarca, Josipe Lisac, YU grupe i Pop mašine, koji su postavili temelj za kontinuiranu produkciju LP ploča i daljnji razvitak naše diskografije. Ovo reizdanje je i prilika da se re-evaluira manje poznata uloga Miljenka Jelače kao producenta, koji je bio upoznat sa tadašnjim opusom Indexa, sa time kako oni kotiraju u medijima, te koliko su ploča prodali, pa je uredništvu Jugotona nudio argumentirane preporuke za mjesto i vrijeme snimanja njihovih novih ploča, te za razloge zašto bi se pojedine numere trebale objaviti na vinilu. Posebno je značajan njegov prijedlog da Jugoton na “MCY-ploči” – “maloj ploči” na “albumskoj” brzini od 33 obrtaja u minuti – konačno, nakon skoro četiri godine od njenog snimanja, objavi krajem 1972. godine popularnu “Plimu”, te tako da doprinos obilježavanju desete godišnjice rada grupe. Usprkos ranije navedenim kritikama da je ova LP ploča u trenutku svog izlaska na tržište ponudila tek novo pakovanje starih, već poznatih i objavljenih pjesama, njen komercijalni učinak bio je značajan jer je rastućoj populaciji ljubitelja rock muzike i kolekcionara LP ploča sredinom sedamdesetih ponudila objedinjenu zbirku popularnih i kvalitetnih pjesama koje su Indexe, dobrim dijelom, pretvorile u “legende” koje traju i do dan-danas. Na koncu, treba istaći i da je u svom izvornom izdanju LP ploča Indexi tokom sedamdesetih i osamdesetih godina doživjela više reprint izdanja (prema Discogs bazi čak 8 i to ne računajući kasetne verzije), te da je Indexima 1977. godine dodijeljena “srebrna ploča” Jugotona za njen tiraž koji je dotad bio premašio 12.500 prodanih primjeraka.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute