O značaju i dugovječnosti ovog albuma svjedoči i velik broj pjesama s njega koje i poslije tri desetljeća čine neizostavan dio repertoara benda.
U danima najžešćeg ratnog ludila jedna od omiljenih aktivnosti vladajućih, točnije onog dijela njihovih poltrona zaduženih za kulturu, bila je uvjeriti nas da je 1991. svojevrsna nulta godina i da sve što se događalo ranije moramo zaboraviti. Među prvim zadacima u toj agendi bilo je onemogućiti protok ikakvih informacija o glazbi između donedavno bratskih republika, čak i ako se radilo o izvođačima koji su jasno i glasno ustali protiv krvoprolića.
Kojoti su tako zbog koncerta s Partibrejkersima od Hrvatske glazbene unije dobili jednogodišnju zabranu nastupanja, a kroz što su sve prolazili KUD Idijoti možda se bolje ni ne prisjećati. Zbog svega toga, otkrivanje novih bendova srpske scene ulazilo je gotovo u sferu znanstvene fantastike, posebno ako ste albume tih otkrića poželjeli imati u svojoj kolekciji.
Ne sjećam se kada sam i kako nabavio “Maore i Crnog Gonzalesa“, prvijenac novosadskih punk zajebanata Atheist Rap, ali i danas pamtim trenutak kada sam na tadašnjoj TV Banja Luci, jednom od rijetkih kanala “s one strane“ koje se moglo gledati u Zagrebu, prvi puta vidio spot za “Wartburg limuzinu“. Trebalo je proći još neko vrijeme da bih saznao tko su i odakle uopće dolaze članovi grupe, kao i da se spomenuta pjesma nalazi na debitantskom albumu neobičnog imena koji je otprije nekoliko tjedana konačno dostupan i na vinilu.
Atheist Rap ubrzo su zauzeli mjesto pokraj Idijota i Hladnog piva u mom panteonu regionalnih punk bendova, mjesto koje su zacementirali sljedećim izdanjima “Ja eventualno bih ako njega eliminišete“ i “II liga zapad“. Kada se situacija normalizirala, Dr. Pop, Radule i ekipa među prvima su počeli redovno svirati po Hrvatskoj, osiguravši i u našoj zemlji vjerno i brojno sljedbeništvo koje se nastavlja pomlađivati regrutiranjem novih punk (i ne samo punk) generacija.
Premda su izvorno objavljeni 1993. godine, “Maore i Crnog Gonzalesa“ uvijek sam smatrao posljednjom jugoslavenskom punk pločom. Razloga je mnogo – snimio ga je bend koji se i dalje koristi krilaticom “punk iz doba Juge“, a među zahvalama i posvetama našle su se i one KUD Idijotima te svim ex-yu prijateljima, pogotovo nesretnicima koji su svakodnevno riskirali život na sarajevskom ratištu.
Pjevali su i o “našem gitaristi Bregi“ koji je dezertirao na Jamajku i “sladi se voćem s Edijem Grantom“ u pjesmi “Sarajevo“ koja iz dobre zajebancije u amfetaminski brzoj završnici prerasta u antiratni urlik “no more bang“. Uz njih, u stihovima se pojavljuju još neki likovi iz prošlih vremena, ujedno i lokalni novosadski heroji poput Balaševića, dok je Pekinška patka dobila i tribute u obliku medleyja “Plitka poezija“. Sve to ipak zaokružuje J.B. Tito, specijalni gost na uvodnoj “Ljubav“.
U trenutku izlaska “Maora“, Atheist Rap su dosegnuli više nego solidnu sviračku razinu iako su se još koju godinu ranije mogli pohvaliti da, primjerice, imaju više koncerata nego proba ili da su na svoj debitantski nastup, održan svega nekoliko dana nakon osnivanja benda, stigli sa samo dvije skladbe. Jako oružje bila im je i “vokalna sekcija“ sastavljena od Raduleta i dvojca Dr. Pop/Pećinko koja je izvikivala, pjevala i repala (ili nešto nalik tome) urnebesne tekstove o razvaljenim autima iz DDR-a, nogometnim sucima i omladinskim radnim akcijama. Samim time, ne treba čuditi da su jedan od rijetkih rock sastava čiji su stihovi i zafrkancija postali dio svakodnevnog vokabulara tisućama bivših Jugovića.
U trenucima, kako su naveli na stražnjoj strani covera, nedostatka inspiracije poslužili su se temama izvođača u rasponu od Eddyja Granta i Deep Purple (“Pomoćni – ĐUBRE!!!“ npr. posuđuje rif od “Smoke on the Water“) do svojih sugrađana Obojenog programa i braće Vranešević iz Laboratorije zvuka, što sam, lako moguće i pogrešno, uvijek doživljavao kao da su se željeli okušati u sempliranju, ali nisu imali potrebnu opremu. S druge strane, punk su od samih početaka shvaćali na najispravniji mogući način, vidjevši u njemu priliku da probaju doslovno sve i u vlastite kompozicije ubace što god im padne na pamet.
O značaju i dugovječnosti ovog albuma svjedoči i velik broj pjesama s njega koje i poslije tri desetljeća čine neizostavan dio repertoara benda, a neke od njih, ponajprije “Blu Trabant“ i “Wartburg limuzina“, imaju i status rock klasika ovih prostora. Narednih godina mijenjali su postave, doživljavali tragedije (smrt basista Zorana Zarića 1997.), ali i snimili niz jako dobrih ploča, uključujući i pretposljednje im izdanje “Uberlauf“. Pritom su uvijek ostali na pravoj strani, protiv svake nepravde i mržnje. I tako nam, da ih za kraj malo i citiram, ostaje samo borba…
(Dostava zvuka, 2024.)