Laka je predugo čekao i odgađao come back da bi sad kroz osam pjesama imalo smisla tražiti nasljednika albuma ‘Zec’ i ‘Stvorenje’.
Pričao je Duško Kuliš da nigdje nije imao tako masovan i euforičan doček kao 2008. godine na povratničkom koncertu u Goraždu. Kuliš je davnih dana prepoznat kao velika faca u svakom kraju Bosne i Hercegovine, u Goražde se vraćao poslije dugih 18 godina, ali nisu to bili jedini razlozi da ga dođe pozdraviti maltene pola grada. Zapravo se više radilo o njegovom neodlasku na Eurosong.
Naime, u etnički heterogenoj i trajno zavađenoj državi čak je i odabir predstavnika za Eurosong uglavnom bio odrađen prema nacionalnom ključu, pa se po sarajevskim estradnim kuloarima nagađalo kako će BHRT nakon Feminem (2005), Harija Mata Harija (2006) i banjalučke pjevačice Marije Šestić (2007) nastaviti rotaciju i opet poslati izvođača s hrvatskim predznakom. Kad su tim povodom novinari pitali Kuliša vidi li se možda na pozornici Eurosonga, koji se te godine održavao u Beogradu, on je oprezno odgovorio kako bi ipak bio red da tamo ide netko mlađi. Međutim, Goraždani su njegov odgovor protumačili kao odustajanje koje je otvorilo vrata Eurosonga njihovom sugrađaninu Elviru Lakoviću Laki, otprije poznatom u Bosni zahvaljujući hit singlu „Ja sam mor’o“.
S neobičnom alter pop pjesmom „Pokušaj“, vokalnom pratnjom mlađe sestre Mirele i upečatljivim scenskim nastupom Laka je na Eurosongu prošao u finale i završio na solidnom desetom mjestu. U televotingu je nagrađen s maksimalnih 12 bodova iz Hrvatske, 10 iz Srbije i 6 iz Slovenije, što je bilo dovoljno da se njegov debitantski album „Zec“, objavljen 2007. godine na Menartu, istakne kao jedan od zanimljivijih noviteta na regionalnoj sceni.
Kantautorski projekt obilježen osebujnom nadrealnom lirikom i indie disco rock ritmovima na snimanju su podebljali gotovo svi viđeniji sarajevski alternativci njegove generacije predvođeni producentom Igorom Čamom. Za produkciju podjednako hvaljenog drugog albuma „Stvorenje“ iz 2010. godine bio je angažiran Denyken s kojim je Laka zvučao kao bosanski Ariel Pink’s Haunted Graffiti. U to doba je na zagrebačkim gostovanjima, s dobro uigranim pratećim bendom, osvojio Boogaloo i činilo se kako je samo pitanje vremena kad će definitivno potvrditi regionalni prvoligaški status. No, to se ipak nije dogodilo.
U nastavku su se prorijedila nova izdanja, a zajedno s njima i Lakin prekogranični koncertni auditorij pa su nekoliko godina kasnije svi zainteresirani za njegov show mogli komotno stati u KSET ili Sax. Može li se to promijeniti i ponovno omasoviti s neuobičajeno kratkim 25-minutnim povratničkim albumom „Mama“?
Nažalost, ne može. Laka je predugo čekao i odgađao come back da bi sad kroz ovih osam pjesama imalo smisla tražiti nasljednika albuma „Zec“ i „Stvorenje“, a za neki novi početak je u svojoj pedesetšestoj jednostavno prestar. Ima tu opet dobrih momenata i duhovitih uleta, prije svega u najavnim singlovima, „Kraj“ i „Penzija“, a zatim i u pjesmi „Duplo“ ali to su privlačni mamci samo za njegovu staru publiku koja je s protokom vremena dodatno i nepovratno prorijeđena.
Znatiželjna omladina nema se za što zakačiti, pa Spotify bilježi svega 293 slušatelja u Sarajevu, 203 u Beogradu i 165 u Zagrebu. Preskromne su to brojke za kantautora koji je poslije izleta na Eurosong trebao postati i ostati pop zvijezda.
Ocjena: 6/10
(Dallas Records, 2024.)