Lily Macieira i Phoebe Lunny iz Brightona donose na početku godine najžešću priču po pitanju glazbe i stavova.
„Bura nije nimalo popuštala, dapače bilo je sve hladnije kako je noć odmicala, ali je valjda u ljudima proradio onaj neki dišpet, pa nisu ni oni htjeli popustiti. A glavna nagrada bio je britanski sveženski punk rock trio Lambrini Girls za koji se nakon beskompromisne furioznosti koju su pružile može reći da su the next big thing, bar onoliko koliko su sad veliki jedni Amyl And The Sniffers“, napisao sam u reportu s prošlogodišnjeg drugog izdanja SHIP-a, hrvatskog showcase festivala i konferencije, jednoj od rijetkih destinacija gdje su Lily Macieira i Phoebe Lunny odlučile nastupiti. Lagano odjevene izašle su te večeri na open air stage tvrđave sv. Mihovila i s prvom adrenalinskom iskrom uspjele na hladnoj buri zapaliti plamen emocijama kojima su grijale sebe i publiku.
Tada nisu imale niti jedan album iza sebe, već samo EP „You’re Welocome“ ali i suradnju s Iggyjem Popom s kojim su snimile obradu „Personal Jesus“ Depeche Modea na njegovu izričitu želju, a ako netko zna prepoznati iskonski iskreni bijes u glazbi to je svakako Iggy.
Početak 2025. donio je debitantski album „Who Let The Dogs Out“ taman u ovo doba kad se čini da su bijesni psi doista pušteni s lanca kako bi još više uzdrmali slobodu i sigurnost. U vrijeme kad Los Angeles gori danima, budući predsjednik SAD-a obznanjuje svoje ciljeve vanjske politike poput preuzimanja Grenlanda iz jurisdikcije Danske, dok u ratnom plamenu i dalje gore Ukrajina i Bliski istok i dok Facebook najavljuje da će skinuti sve dosadašnje bihevioralne zaštite kako bi i ta društvena platforma postala bojno polje u internetskom univerzumu. Tko je pustio krvožedne pse? – jedino je racionalno pitanje u ovom trenutku.
Uz sve to Lambrini Girls se sa svojim prvijencem doimaju kao posljednji ustanak u obrani slobodno misleće i slobodno čineće ženske agende dok ta ista agenda trpi udarce i poniženja, jer svijet kao da šalje signale da je umoran od prihvaćanja različitosti, ali i prilično živahno spreman za ratovanje kako ne bi prihvatio te iste različitosti. Iscijeđena je i posljednja kap optimizma, ali zato dvije glazbenice iz Brightona ne šalju niti jedan signal da misle odustati od toga kako bi svijetu rekle koliko su nepravedne mnoge stvari koje se uvriježeno drže vrijednostima.
Na koncu i vrijeme je da taj stari rokoenrol koji se uvijek dičio svojim izlascima na barikade ponovno dobije svoje heroje, u ovom slučaju heroine, spremne da bez konformističke fige u džepu kažu: „Ovaj sistem i njegove vrijednosti ne valjaju i treba ih mijenjati, a nas ne zanima od tog nezadovoljstva raditi biznis“. S tako čistim srcem i borbenim stavom Lily Macieira i Phoebe Lunny se ne doimaju nimalo prepotentnima kad sebe nazivaju „najboljim bendom na svijetu“. Znaju one jako dobro da najbolje bendove na svijetu čine njihovi beskompromisni stavovi, a ne vaganje singlova u želji da postanu hitovi.
„Who Let The Dogs Out“ donosi jedanaest pjesama u nepunih pola sata trajanja. To je vruća žeravica koju uz zvuk policijskih sirena otvara „Bad Apple“ koja otvoreno targetira policijsko nasilje, a stavom kojim tekst rešeta pjevačica i gitaristica Phoebe Lunny nedvojbeno dobivamo dojam da je ista usred neugodne situacije maltretiranja od strane instanci reda i zakona.
Da je usrano i na brojnim radnim mjestima svjedoči naredna „Company Culture“, dok „Big Dick Energy“ udara u temelje prakse ponašanja današnjeg svijete u svakom segmentu, jer i dalje nad praksama dijaloga caruje opresivna praksa „mjerenja dužine muških spolnih organa po sistemu: „’Ko jači taj kvači“ ili pak „Ako ti je veći na silu ga meći“.
Punk rock brojalica „No Homo“ kao da je snimljena neke davne 1977., a takva je i njena centralna tema na početku ljeta gospodnjega 2025. – prošlo je skoro pedeset godina, „homo“ je i dalje problem, čovječanstvo se u glavi nije pomaklo ni za pedalj.
Slična stvar je i s restriktivnim narativom ženskog života, od prehrane, odijevanja do ponašanja što su Lambrini Girls sažele u pjesmu „Nothing Tastes As Good As It Feels“, što u konačnici, kao svojevrsno lomljene okova, eruptira u posljednjem broju „Cuntology 101“. Zanimljiv rakurs donosi „You’re Not From Around Here“ i njegova srž je u stihovima: „Keep the crime rate low and the rent rise up. Elevate, globalise, residents dehumanised.“ Ne znam je li se dosad itko prije Lambrini Girls na lirski način pozabavio tom turističkom pošasti koja rastura na koncu i jednu Hrvatsku na svom putu izgona građana i gradskog života iz centara u korist turističkog rentijerstva.
Da se djevojke ne libe ići do kraja, svjedoči: „Scarcity Is Fake (communist propaganda)“, jer stavljanjem „komunističke propagande“ unutar zagrada u naslov Lunny i Macieira odašilju poruku da ne žele da ih se doživljava dvosmisleno već tako da jasno i glasno udaraju po kapitalizmu onim pred čime kapitalizam jedino drhti – komunističkom propagandom. Jedan od produkta kapitalizma kakvog znamo je nepotističko kadroviranje potomstva bogatih po sistemu: „čiji si“, a ne „koliko znaš“, a Lambrini Girls nisu propustile priliku posvetiti im pjesmu „Filthy Rich Nepo Baby“.
Produkt su i mnoge žrtve takvog sistema koje se moraju nositi sa svojim psihičkim problemima i stigmama neuklopljenosti. „Special Different“ koja nosi dosta toga intimnog i proživljenog u glasu Phoebe Lunny, utoliko je i himna empatije za sve druge u sličnim situacijama i iskustvima. Lambrini Girls se pred kraj upuštaju i u svoju viziju ljubavnog poriva u pjesmi „Love“ kao iskonske sile koja nas uvijek tjera optimistično naprijed iako svi nose naramak loših iskustava, prije nego li se na samom kraju „Cuntology 101“ obračuna s onom najstarijom predrasudnom formom koja ženu dijeli na pičku i ostatak te pičke, što Lambrini Girls neizmjerno nervira, pa se u toj pjesmi trude maksimalno iznervirati sve one koje se može strpati pod zajednički nazivi „pički od ljudi“ ili pak „kurac od čovjeka“ jer iako se u tim starim narodnim frazama spominju spolni organi, svi znamo da su to samo efektni kratki opisi za intelektualne procese, koji se ne odvijaju između nogu, već između ušiju.
„ Album „Who Let The Dogs Out“ tako dolazi i kao zanimljiv test; osjetite li empatiju prema njemu jasno je da ste dosad puno puta bili ugrizeni, a tko se nađe uvrijeđenim, bit će da pripada bijesnom čoporu.
Druga riječ za hrabrost kod Engleza je „guts“ i logično je povezana s probavnim traktom, tj. da hrabri kontroliraju svoj strah i da se posljedično ne useru u gaće. U našem narodu se pak kaže „muda“ jer valjda kroz silnu povijest nitko nije našao za shodno da bi i žene mogle biti hrabre, pa smo mi tu nažalost na stepenici ispod po pitanju izražajnosti, zbog čega kao autor ovog teksta moram posegnuti za kontrapunktom u finalnim opisu albuma „’Who Let The Dogs Out“ a to je da je u pitanju izuzetno dobra pičkologija s mudima.
Ocjena: 9/10
(City Slang, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
