U Močvari će u četvrtak 30. siječnja nastupiti Doktor Spira i Ljudska bića, sastav iza kojeg stoji Dušan Mihajlović Spira.
Oni koji su aktivno udisali arome novog vala kad se on odvijao, ili oni koji neumorno po Discogsu rovare u potrazi za primjercima albuma iz tog perioda jugoslavenske diskografije jeftinijima od 100 eura zasigurno su prijašnjih dana na zagrebačkim ulicama zastali pred crno-bijelim plakatom s muškim licem otisnutim bez ikakvih dodatnih informacija i pomislili: „Ma nije valjda?!“
Naime, vlasnik tog muškog lica je Dušan Mihajlović Spira, a njegov crno-bijeli portret krasio je naslovnicu debitantskog albuma „Dijagnoza“ njegovog glazbenog projekta Doktor Spira i Ljudska bića u sam osvit 1980-ih godina i koji će ostati upamćen kao novovalni biser s lošom diskografskom karmom.
U to vreme sam radio s najtalentovanijim ljudima u Beogradu – Dušan Mihajlović Spira
Dušan Mihajlović Spira je već tada bio dobrano poznat u jugoslavenskim glazbenim krugovima jer je karijeru započeo 1972. u kantautorskom duu Mira i Spira zajedno s Mirjanom Marković (ne tom Mirjanom Marković na koju ste pomislili i na što Mihajlović kaže da je „to jedna od gluposti Pere Janjatović što je to morao da stavi u svoju knjigu“ referirajući se na njegovu „YU rock enciklopediju dodajući da je Mira slikarica i kostimografkinja koja godinama živi u Parizu). Spirinu pjesmu „Prvi sneg“ uvrstio je u svoj repertoar akustičarski bend Suncokret tijekom prvog jugoslavenskoj kantautorskog vala. Treba napomenuti da je u Suncokretu svoju karijeru započeo Bora Đorđević, koji je taj isti Suncokret napustio kad su ostali članovi benda odbili izvesti njegovu pjesmu „Lutka s naslovne strane“, te se tada pridružio Đorđu Balaševiću u sastavu Rani mraz, prije nego li je osnovao Riblju čorbu koja je karijeru započela upravo s „Lutkom“.
Mihajlović pak krajem sedamdesetih napušta akustičnu formu i potpuno preokreće svoj stil, osniva sastav Doktor Spira i Ljudska bića koji u potpunosti podređuje konceptu, a ne žanrovima. U tom smislu Mihajlović je u Jugoslaviji bio pionir konceptualnog promišljanja albuma. Uz to bio je i jedan od prvih koji je došao u producentski i snimateljski tim Enca Lesića koji je u to vrijeme otvorio legendarni studio Druga Maca, studio u kojem je nastao novi val (ili novi talas, kako vam draže) i gdje je naravno radio i s Idolima među inim glazbenim imenima tog perioda.
Zagreb je posljednji put Doktora Spiru i Ljudska bića mogao čuti i vidjeti na pozornici prije 42 godine po Mihajlovićevim riječima s kojim mi nije bio dovoljan jedan četrdesetominutni termin razgovora preko Zooma. U međuvremenu su ulični posteri s „Dijagnozom“ dobili i obavijest da Doktor Spira i Ljudska bića nastupaju u četvrtak 30. siječnja u Močvari zajedno s grupom Šumski i da će se tamo predstaviti vinilna reizdanja prva dva studijska albuma „Dijagnoza“ i „Dizajn za stvarni svet“ (koji su 2007. objedinjeni na CD kompilaciji mamutskog naziva „Arheološki Artefakti Tehnofilskih Civilizacija Prošlosti Ili Naučna Fantastika Kao Žanr U Umetničkim Delima S Kraja Dvadesetog Veka“) i koji će se tom prigodom na koncertu moći i kupiti.
Priča s „Dijagnozom“, koliko je jednostavna, toliko je i komplicirana. Naime, u Jugoslaviji je prvotno 1981. bilo dostupno svega pedeset primjeraka te ploče koje je Mihajlović razdijelio prijateljima, da bi ga PGP RTB 1986. otisnuo u nekih dvije tisuće komada, rasprodao bez ikakve kampanje i potom zaboravio na njega. Posredno sve to je imalo veze s Mihajlovićevim radom u Drugoj Maci, tako da i ova glazbena priča započinje u tom studiju pokojnog Enca Lesića.
„Bora Đorđević me je upoznao s Encom Lesićem nakon mog povratka s odsluženja vojnog roka 1979. godine“, rekao je Dušan Mihajlović napominjući da je pred odlazak u dogovoru s Mirom Marković ugasio njihov duet Mira i Spira, te nastavio: „Enco je tek počeo da radi svoj studio i mi smo se, jednostavno rečeno, prepoznali i onda sam s njim krenuo i da dovršimo taj studio. On je investirao u svu opremu, ali smo zajedno radili sve što je trebalo da se doradi. Kad je studio otvoren, Enco, Dušan Vasiljević i ja smo tamo radili kao snimatelji. Pošto je to bio prvi višekanalni komercijalni studio dostupan u Beogradu, mi smo praktički radili 24 sata dnevno u tri smene. Nas trojica smo radili kako ‘ko kojeg dana može da izdrži i tako smo radili jedno godinu i po dana. Snimali smo sve šta je dolazilo, od Akademskog hora Darinke Matić Marović preko rocka i popa pa do nekih folk izvođača koje nam je Diskos iz Aleksandrovca dovodio da snimaju kasete za gastarbajtere. Dakle, pravi komercijalni muzički studio. E onda sam ja jednog trenutka shvatio i rekao: ‘Otkako sam ušao ovde ja nijednom nisam uzeo gitaru u ruke, nisam napisao nijednu pesmu.’ Pričao sam s Encom i rekao mu da imamo toliko toga što hoću da uradim i onda smo se dogovorili da ću da odem da sviram i kad budem spreman da se vratim u studio da snimim album i nađem izdavača da pokrije te studijske troškove, jer je bilo bitno da je Druga Maca komercijalni studio u kojem se plaćaju termini. To nije bila ona situacija; ‘Došao Encov drug Spira pa će on da snima besplatno” Mi smo imali pravilo da čak i ako imamo nešto što nas interesuje kao projekat da ne može ni to da se radi za džabe. Ako neko snima, taj mora da plati. Morao je da se plati, koliko se sećam, bar minimum od dva sata u studiju pa onda neko od nas ostane eventualno duže. Tako je bilo kad sam radio prve snimke Idola. Dragan Papić je organizovao da njima tih prvih četiri sata plati časopis Vidici koji je onda izdao te snimke na plastičnoj foliji u časopisu. Tu sam ja ostao znatno duže nego ta četiri sata, koliko je još bilo slobodnog vremena tog dana. Uglavnom, snimili smo ‘Dijagnozu’ i bili presrećni kako to sve zvuči i tehnički i muzički i onda sam rekao da bi bilo grehota da se to ne nareže na vinil kako treba. Enco se složio i rekoh: ‘Idem ja to da uradim u Londonu.’ U to vreme glavna rezačnica bila je Trident studio, oni ljudi koji su pravili i Trident miksere. Rezačnica je bila jedna zgrada od pet spratova koja je bila potpuno ožičena. Imali su kablove za mikrofone u celoj zgradi, uključujući i toalete. Sve je moglo da se poveže. Oni su bili jedan od malobrojnih studija u Londonu u to vreme koji su imali sinkronizovana dva 24-kanalna magnetofona, tako da je deo albuma „Bohemian Rhapsody“ sniman tamo. Prvi put sam bio na takvom mestu. Kad sam narezao snimke, pošto sam već tamo, tražio sam da mi odštancaju pedeset vinila s belim etiketama. Imao sam tu ideju da to delim okolo. Znaš, kad slikari rade grafike, prvih pedeset numerisanih otisaka se smatra originalima. Tako sam i ja od ovih tražio pedeset, pa ću ja da ih numerišem i to su kao originali. Kad sam došao u Beograd sve je bilo spremno, Mira mi pomogla oko priprema za štampu omota, a tadašnji ljudi iz PGP RTB-a mi na to rekli: ‘Pa kad ste sve tako lepo uradili, zašto da vam mi damo pare? Mi to hoćemo da izdamo, ali nema potrebe da se i mi sad istrošimo pošto ste se vi istrošili.’ Da smo pristali, to bi direktno ugrozilo biznis Druge Mace jer bi ovi zaključili da tamo može da se snima i za džabe. Nismo se ugodno oprostili, a ja sam im rekao na kraju: ‘Ovih 50 komada je onda prvo izdanje, hvala lepo i doviđenja.“
Mihajlović nakon toga dodaje kako Jugoton nije ni razmatran, već je krenuo s nastupima s bendom. Zanimljivo je da je paralelno s „Dijagnozom“ Enco Lesić nastavio s dogovorenim snimanjem mladih beogradskih bendova, a rezultat toga bio je „Paket aranžman“ s čime je i službeno započeo novi val, a time i grupni gostujući koncerti na relaciji Beograd-Zagreb na kojima su se našli i Doktor Spira i Ljudska Bića.
„Pošto Stevan Milenković koji je svirao bas na ‘Dijagnozi’ iz raznih ličnih razloga nije hteo da svira uživo onda je u bend ušao Zoran Radimirović Švaba (basist Električnog orgazma, op.a.) i on je svirao u Ljudskim bićima naredne 3-4 godine. I nije on bio jedini, kad pogledam malo unazad, u to vreme sam radio s najtalentovanijim ljudima u Beogradu“, kazao je Mihajlović.
Što se tiče albuma „Dijagnoza“, nastavak se dogodio 1986. kad je Oliver Mandić postao urednik u PGP RTB-u i hvalio se kako će unijeti velike promjene na što ga je Bora Đorđević isprovocirao, u smislu ako je to istina onda bi objavio i Doktora Spiru i Ljudska Bića, te se čak i kladio da to neće učiniti. Mandić je dobio okladu s tiskanjem dvije tisuća primjeraka koji su ubrzo bili razgrabljeni, ali do nove tiraže nije došlo. No to je ujedno izgledalo kao zagarantirani ulazak u tu diskografsku kuću i Mihajlović drugi album osmišljava kao potpunu suprotnost „Dijagnozi“. Naime „Dijagnoza“ je bio album minimalističkog karaktera izveden gotovo bez nasnimavanja na kojem su uz Mihajlovića i spomenutog Milenkovića još sudjelovali Zoran Dašić i Želimir Vasić, dok je Enco Lesić odsvirao električni klavir na dvije pjesme, a sam album se bavio životnim putem pojedinca koji pokušava izbjeći „ulazak u mašinu“ što mu dakako ne uspijeva.
Obzirom na Spirin kultni status, zamišljen kao dupli album „Dizajn za stvarni svet“ privlači upravo jaka i talentirana imena kao što su Ivica Vdović, Nebojša Antonijević Anton, Danko Đurić, Isidora Žebeljan, Milan Dragović, Predrag Milanović, Milica Jakovljević i dakako Enco Lesić, međutim ni tom albumu nije bio suđen izlazak. Pojavio se tek 2007. na kompilaciji i s bonusima od kojih je jednu verziju davnašnje pjesme „Prvi sneg“ izvodila Slađana Milošević.
Prije nego li je spoznao da će svoju sreću ići tražiti u London, svestrani Mihajlović, koji kaže za sebe da je glazbu oduvijek doživljavao i vidio u slikama, a ne u notama radio je glazbu za kazalište, ali izumit će i gitarsko pojačalo koje je nazvao Gvozdeno pile, a nešto kasnije i bas pojačalo nazvano Drveno pile koje se pokazalo praktično i prilično popularno među beogradskim, kasnije i srpskim, gitaristima. Taj izum krenuo je pak iz sasvim drugih pobuda i dakako to je bila posljedica njegovog rada u Drugoj Maci.
„Druga Maca je bila u istom bloku kao i Radio Beograd. Radio Beograd je bio na broju 1, a Druga Maca na broju 11, dakle, nekih pet zgrada između i onda bi se sve čuli i van studija kad bi mi snimali električne gitare, a u to vreme je Marshall JCM800 bio glavno pojačalo s kojeg da bi dobio distorziju moraš da ga ‘odvališ do panja’. I kad to zaljulja, zaljulja se i Radio Beograd. A to su bila drugačija vremena. Svet je bio mnogo tiši. Radijski standardi su bili mnogo stroži i nije bilo šanse da oni ne reagiraju ako im u vesti uđe treštanje gitare iz komšiluka. Dobijali smo opomene. Ja sam na „Dijagnozi“ koristio pojačalo Mesa Boogie koje je moglo da izobličava zvuk i na manjim snagama i došao sam na ideju da mi ne treba 200 Watta kako bi dobio željeni zvuk. Razmišljao sam; napraviću malo izlazno pojačalo, a zadržaću sve one kontrole koje imaju Marshall i Mesa Boogie i onda ću njega da ‘spaljujem’ naveliko. Pojačalo sam nazvao Gvozdeno pile jer sam ga ofarbao u žuto, a cela kutija je bila od metala, ali poanta je bila da si na jako malom nivou buke mogao da dobiješ jako dobar zvuk, a mogao si i da nastupaš s njim jer se moglo spojiti na veće kutije. Posle uspeha Druge Mace počeli su ljudi da otvaraju studija posvud i dosta njih je koristilo Gvozdeno pile kao gitarsko pojačalo, ali to me je na kraju financijski sahranilo, jer ta 1987. godina kad smo snimali „Dizajn za stvarni svet“ bila je prva godina velike inflacije u Jugoslaviji i to je bila katastrofa. Na kraju godine je inflacija iznosila 900%. Događalo se da mi ljudi naruče pojačalo i plate unapred, a ja kad ga završim košta me duplo više nego što sam dobio od njih. Te godine smo puno i svirali, a Slađanina verzija ‘Prvog snega’ nije silazila s radija. Hoću da kažem da je novac dolazio, ali je inflacija sve pojela tako da sam na kraju godine jedva skupio para da uplatim sedmodnevni paket aranžman u Londonu i tako odlučio da se ne vraćam“, prisjeća se Dušan Mihajlović.
Za London kaže kako je u početku pomalo naivno pomislio da će se moći nastaviti baviti glazbom na način na koji je želio i da će se uspjeti prilagoditi većem, uhodanom i stabilnijem tržištu. Nije razmišljao da će steći slavu i bogatstvo, već je vjerovao da se može prilagoditi različitim uvjetima, na koncu čak i kao čovjek u studiju.
„Kad sam stigao tamo ispostavilo se da ja nemam pojma kako to funkcioniše. Britanija i Sjedinjene Države su vrlo specifične i operišu na sličan način, Britanija posebno. Ako ti nemaš nekoga ‘ko će da uloži lovu u tebe u prvoj instanci, onda niko neće da te dodirne. Ja sam, recimo, išao po izdavačkim kućama tri godine. Uzalud. Dođeš prvi put i oni sve to slušaju zainteresovano i onda kažu da se vidimo sledeći put jer očekuju da sledeći put dođem s menadžerom, ali niko mi to ne kaže. Ja ne znam u čemu je stvar i dođem opet, a oni na to: ‘E pa sad nemamo vremena, videćemo se neki drugi put.’ I tako sam ja obilazio krugove i nisam znao o čemu se radi sve dok nisam prestao s tim 1991. godine kad je u Britaniji bila jedna od klasičnih britanskih finacijskih katastrofa. U to vreme sam živeo od davanja časova muzike. Učio sam ljude kako da koriste kompjutere u oblasti muzike, kako da komponuju, aranžiraju i rade to s midijem jer je to bilo vreme ekspanzije midija. Bio sam jedini koji je davao tu vrstu časova i da se oglašavao. Mogao sam da dajem i časove gitare, ali bilo je 50 oglasa za časove gitare, a ovaj moj samo jedan. Jedno vreme sam imao dosta đaka i solidno živeo od toga. Uglavnom kad je došla kriza nisam shvatao šta to znači, jer sam došao iz jedne sasvim drugačije zemlje. U Britaniji, recimo, svako ima kredit za kuću i to je bitna stavka u njihovom životu. Trećina novca koji oni zarađuju ide na otplaćivanje tih kredita. U krizi 1991. su kamatne stope skočile sa 6% na 16% u tih par meseci, što znači da su se rate povećale i tvoj sugovornik postaje luksuz. Tu sam pao s trideset đaka mesečno na tri đaka mesečno. Povrh toga mi je došla i gazdarica stana i rekla: ‘Sutra dolaze da nas izbace jer ja proteklih šest meseci nisam otplaćivala kredit.’ Nakon toga gotovo filmski ulećem u posao u kompjuterskoj firmi i spašavam se jer uskoro kreće ekspanzija interneta“, prisjeća se MIhajlović.
Iako je dobar dio života proveo u računalnom svijetu, Dušan nikad nije zapostavljao glazbu. Kaže da ima mnoštvo pjesma i ideja na kojima je radio, a fokus mu je sličan onom koji je trasirao na „Dijagnozi“, a to je izvanvremenski rakurs koji može biti prepoznat i u nekom drugom vremenu, prepun metafora s kojima se drugi ljudi mogu identificirati i u njima pronaći inspiraciju. Za sebe u šali kaže da nije kao Taylor Swift, odnosno da njegov odnos s nekim treba završiti u pjesmi koja je automatski tom pričom omeđena i zauvijek smještena u svoje vrijeme. Pjesme Doktora Spire i Ljudskih bića i dalje žive i, ono što je posebno važno Mihajloviću jest to da su intrigantne i zanimljive njegovom puno mlađem četveročlanom sastavu koji je okupio u studenom 2023. na koncertu u Zappa Bazi, kao i to što na njega dobro reagira i mlađa publika.
„Osnovna postavka ide s ‘Dijagnoze’ i ‘Dizajna za stvarni svet’, ali ima tu i novih pesama iako je za publiku gotovo sve što sviramo uglavnom novo. Ono što je meni posebno drago je da puno pozitivnije reakcije dobivam od mlađe publike, jer oni koji dolaze zbog uspomena moram ih razočarati da ja ne sviram uspomene. Ricky Nelson je to dobro rekao u pesmi ‘Garden Party’: ‘But if memories were all I sang, I’d rather drive a truck’. Ja koju god pesmu da izvodim, bilo staru ili novu, moju ili tuđu, to je iz razloga što imam sada razloga da ispričam nešto u vezi s tim.“
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
