Tremonti sa svojim bendom isporučuje glazbu temeljenu na staccato rifovima i razvedenim gitarskim solažama, dokazujući se iznova kao odličan pjevač i gitarist.
Jeste li slušali Marka Tremontija kako pjeva najveće hitove Franka Sinatre? Ako niste, svakako biste trebali. Naime, album „Tremonti Sings Sinatra“ (2022.) končano je i široj publici pokazao ono što su glazbeni šmekeri već znali: Mark nije samo sjajan gitarist – u svakom slučaju jedan od najboljih na suvremenoj rock pozornici – već je i odličan pjevač.
Vješto se snalazeći u donjem registru koji je itekako potreban pri interpretaciji Sinatrine glazbe, obilježio je osobnim pjevačkim pečatom pjesme utkane u srž popularne kulture dvadesetog stoljeća te pokazao da im se itekako ima smisla povremeno vraćati. Naposljetku, za ovaj projekt najvažniji je bio njegov humanitaran cilj: Tremonti, čija je kći rođena s Downovim sindromom, okupio je još uvijek aktivne članove Sinatrina orkestra i snimio album kako bi sakupio sredstva za National Down Syndrome Society, udrugu koju je za života potpomagao i sâm Sinatra.
Priča o ovoj neobičnoj zbirci pjesama samo doprinosi slici o Tremontiju kao svestranom i vrijednom čovjeku s dobrim namjerama. Raspored mu je proteklih godinu-dvije bio iznimno gust: dok je pripremao i snimao album benda koji mnogi smatraju njegovim samostalnim projektom – a koji ćemo ovim tekstom ukratko predstaviti – radio je s Mylesom Kennedyjem na materijalu za budući album Alter Bridgea te odradio golemu povratničku američku turneju s Creedom, bendom s kojim je devedesetih i ranih dvijetisućitih ostvario velik uspjeh. Osim toga, krajem 2023. objavio je ploču s božićnim klasicima, također u dobrotvorne svrhe.
Sagledamo li retrospektivno Tremontijevu karijeru, zaključit ćemo da je u kvalitativnom smislu dospio gotovo nesagledivo daleko od početnih ostvarenja koja su mu donijela novac i slavu. Creed je osnovao sa srednjoškolskim prijateljem Scottom Stappom, stvarajući glazbu koja je na valu uspjeha ne odviše smislenog prost-grunge pokreta (čast iznimkama poput, primjerice, prvih nekoliko albuma grupe Live) pokorila američki kontinent. O banalnosti Creeda i njihovih srednjostrujaških sladunjavih grozota ispisane su stotine stranica, pa na to ovdje više ne vrijedi gubiti vrijeme.
Ono što je međutim potrebno istaknuti – a kako bismo objektivno sagledali njegov novi album – jest da je Tremonti i u doba Creeda zapravo bio istinski metalac. To je, izgleda, morao skrivati i potiskivati, što je sigurno bilo frustrirajuće iskustvo. U nedavnom razgovoru za časopis Guitar Player podsjetio je na to da je Creed bio svojevrstan melting pot različitih glazbenih stilova; on je definitivno bio metalac u bendu, pa su ostali njegove ideje konstantno ublažavali.
Uzmemo li to u obzir – a ne zaboravljajući činjenicu da je stvarajući za Alter Bridge, a u partnerstvu s Mylesom Kennedyjem, autorski iznimno sazrio – može se zaključiti kako je tek odmaknuvši se od matičnih grupa pokazao pravoga sebe, pustivši metal-zvijer na slobodu. Potporu takvom zaključku daje i slušanje aktualnog albuma „The End Will Show Us How“.
Tremonti je – inzistirat će na tome i njegov osnivač – zapravo punokrvan bend, klasična rock četvorka u kojoj gitarist pjeva, potpomognut još jednom gitarom, basom i bubnjevima. Ipak, i kritika i publika doživljavaju ga kao Markov solo projekt, sigurno mjesto na kojem može izraziti sve svoje afinitete i preferencije.
Već na prvom albumu iz 2012. naslovljenom „All I Was“ pokazao je da će ovdje biti riječ o specifičnom spoju hard rock temelja s trash metal elementima, a sve s čistim vokalima i pamtljivim melodijama. Trinaest godina kasnije, na šestom studijskom izdanju, situacija je manje-više ista: Tremonti i dalje isporučuje baražnu gitarsku paljbu uokvirenu virtuoznim solo dionicama.
„The End Will Show Us How“ predvidljiva je zbirka od dvanaest pjesama, ali to ne znači da u njoj nećemo pronaći dijelove koji će nas zainteresirati. Uvodna „The Mother, The Earth and I“ potentna je stvar intrigantne melodijske linije, nošena prije svega snažnim i samouvjerenim vokalom. Unatoč dominaciji teških rifova – a koji uzor pronalaze u žešćim podžanrovima heavy metala – pjesma „One More Time“ posjeduje svojevrsnu himničnu kvalitetu. „Just Too Much“ pak možemo smatrati srodnom stvarima iz ranog dijela opusa Alter Bridgea.
„It’s Not Over“ ima ulogu kratkog predaha, funkcionirajući kao klasična rock balada čiji refren nažalost neugodno podsjeća na stvaralaštvo iz razdoblja Creeda. Naslovna stvar slušatelju će pak svojom melodioznošću odmah ući u uho, zovući ga na opetovano slušanje. Ipak, najzanimljivije se stvari događaju na samome kraju: „All The Wicked Things“ puna je kontrasta s laganim početkom i krajem, između kojih se nalazi nekoliko melodijski različitih dijelova te dva efektna gitarska sola. U svakom slučaju, riječ je o pjesmi koja duljinom od šest minuta i ponešto složenijom strukturom odaje progresivne uzore, što je svakako novost u Tremontijevu skladateljskom repertoaru.
Sagledavajući album kao cjelinu vrijedi se požaliti na produkciju, kao i uvijek kada je u pitanju producent Michael „Elvis“ Baskette. Iako ovdje nije upropastio zvučnu sliku kao na posljednjem dugosvirajućem uratku Mylesa Kennedyja – a o čemu smo i pisali na ovom portalu – ne može se ne zamijetiti opća uglancanost, bez koje bi i pjevačko i gitarističko umijeće Marka Tremontija još više došlo do izražaja. U tom smislu, možemo ocijeniti da je producentski posao obavljen ziheraški.
Tremonti je ovim albumom pokazao i potvrdio nekoliko važnih stvari. Prvo, njegove pjevačke sposobnosti su iznimne, a posebno se dobro snalazi u žešćem materijalu. Drugo, kao gitarist u samostalnom projektu ne odustaje od kombinacije staccato rifova i razvedenih gitarskih solaža, što je formula koja ga vrlo dobro služi već duže vrijeme. Treće, uz žaljenje ćemo zamijetiti da u autorskom smislu još uvijek ne preuzima veći rizik, a kada se tome pridoda i bezlična produkcija, rezultat je više nego predvidljiv. Ipak, nemojmo zaboraviti i to da je „The End Will Show Us How“ miljama daleko od Creeda. A to itekako valja cijeniti…
Ocjena: 7/10
(Napalm Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
