Ako je Lemmy Kilmister Bog, što je onda Van Morrison?
Sjećam se jednog velikog intervjua s Vanom Morrisonom iz Uncuta od prije 7-8 godina u kojem je na pitanje novinara o tome je li ikad razmišljao o prestanku pjevanja, odgovorio da je isuviše često to i pokušavao, ali mu ništa drugo u životu nije polazilo od ruke. Toliko je bio loš u svemu da je jedno vrijeme mrzio svoj talent kao neku vrstu prokletstva što se još više odrazilo na njegovu inače tešku narav.
„Born To Sing: No Plan B“ se nekako čini kao pjevačevo mirenje sa sudbinom, valjda čovjeku kad se približi osmoj deceniji života te stvari dođu spontano. Morrison je izgleda konačno načisto sa sobom: pjevat će dok ne umre. I istina je, to radi najbolje, valjda i kad je potpuno odsutan mislima.
Stoga se na „Born To Sing: No Plan B“ s pravom može gledati kao na novi nalet inspiracije, jer je to u potpunosti autorski album kojeg je stari Van i producirao. Posljednji takvog karaktera bio je „Keep It Simple“ iz 2008. godine. Njegov 34. studijski album u karijeri fluidno opija iako je pun suspregnute gorčine, stari vrag se poigrava hitoidnošću po šprancama koje su u ovom trenutku jasne njemu, Dylanu, Waitsu, Youngu, Richardsu, Cohenu i još ponekom starom liscu. Zaraznost njegovih refrena je neupitna iako se čini kao da te melodije nehajno izbacuje iz sebe, kao da su to mrvice koje je ovlaš rukom pomeo jednim potezom sa stola, a nama ‘mravima’ su to bogati obroci.
Croonerski iskusno vrluda stilovima po vlastitom nahođenju, a čak i prateće društvo muzičara kuraži na ulaske u improvizacije i međusobno ispipavanje bila, kao da je u najmanju ruku druga polovica 60ih prošlog stoljeća. Po potrebi koketira s jazzom, uranja u blues na tragu Howlin’ Wolfa i Muddyja Watersa, dok mu je soul opor i grub, točno onakav kakav se od njega i očekuje. Odavno više ne izgara mladenački, ali očarava točnim doziranjem vokala u pravom trenutku i na pravom mjestu. Njegovo pjevanje je i dalje sama srž cijele stvari. I naravno još uvijek ima što i za reći. Rezultat je da poput iskusnog slikara u par poteza načini sliku. Ispolji stav i ide dalje. Ne zadržava se oko prčkanja po detaljima. Jednostavno ga ne zanima dodvoravanje ikome. On komunicira glazbom. Pošalje dovoljno jasnu poruku i ne opterećuje se oko toga jel’ to netko shvatio na pravi način.
Uvodna „Open The Door (To Your Heart)“ ne koketira i ne vabi, to je savjet starca koji je prošao sito i rešeto. Zna on da je to jedini ispravni put, nešto što nije uzaludna napor. Meni osobno najjači moment albuma dolazi već na drugoj pjesmi „Going Down To Monte Carlo“. To je samo tako ispljunuta istina bez uvijanja o onome što se komotno može nazvati glazbenom penzijom. Odlazak na gažu u europsku kockarnicu. Groblje slonova za dementne zvijezde prošlih vremena. Uspjeh ili propast? Je li to nagrada ili kazna surove realnosti u kojoj cijena honorara obično nije upitna, ali je upitno sve ostalo poput publike koja je tamo pronašla utočište. Izuzetno slikovita pjesma koja razdire unutrašnjost osobe u nijemoj konverzaciji sa samom sobom.
Naredna „Born To Sing“ pruža nastavak te introspekcije života glazbenika koji shvaća da je on ipak cijeli život samo zvučna kulisa bezbrojnim sudbinama pred kojima radi to što radi. „End Of The Rainbow“ tako vodi do samoironične „Close Enough For Jazz“ koja je dokaz da humor na vlastiti račun liječi dušu, dok se lajtmotiv hazardne sudbine glazbenika započete u „Going Down To Monte Carlo“ ponovno javlja u „If In Money We Trust“, a istu se lako može protumačiti i kao elegantna pljuska konzumerističkom kapitalizmu od strane nikad prilagođenog lutalice. Nekoga tko se ponosi svojim „paganskim srcem“ koje je uvijek kucalo po svom.
Van Morrison je na „Born To Sing: No Plan B“ kompleksne misli brutalno ogolio po svojoj „keep it simple“ špranci i iznjedrio konceptualni album za koji se naizgled čini da to nije. Ako se treba podvlačiti crta pod ovogodišnja izdanja Van the Man je zakucao stvari gdje treba jednako moćno kao i Dylan s albumom „Tempest“.
Ako stare kvrge kažu da plan B nikad nije opcija, tko ima dovoljno mudrosti osporiti ih?
Ocjena: 9/10
(Exile/Blue Note/Dallas Records, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
