Negdje nakon epizode u Nashvilleu, obaveze su me odnijele prema koncertima protekle godine, te sam ostatak druge sezone dokumentarnog serijala ‘Sretni gradovi’ autorice Martine Validžić dogledao u ‘bindž kategoriji’ na HRTi-iju, jer koliko god se trudio zatvoriti 2024. s ovom recenzijom (kao što je to bio slučaj s prvom sezonom 2023.) ipak nisam uspio. No siječanj valjda zato i služi kako bi se zatvorili svi repovi iz prijašnje godine.
Duh koji je Martina Validžić unijela s prvom sezonom „Sretnih gradova“ u putopisnu dokumentaristiku na javnoj dalekovidnici i koji se za skeptike tada doimao kao niz sretnih okolnosti koje su autorici išle na ruku, dobio je svoj nastavak i nadogradnju tako da se po pitanju druge sezone može samo reći da je Validžić uspostavila jaki trademark svog rada, ujedno donio HRT-u materijal koji ponosno može ponuditi na inozemnom TV tržištu, jer „Sretni gradovi“ su uzbudljivi, zarazni, istovremeno pitki ali i dubokosežni u dokumetarističkim obradama određenih ljudskih sudbina obzirom na epizodni format od 50 minuta, uz sve sa snažnim kozmopolitskim porukama kojih inače manjka u javnom prostoru.
S drugom sezonom je Martina Validžić sa svojim malim, ali efektnim reportažnim timom de facto postala umjetnica svog zanata, jer kako se kaže; prvi put možeš imati sreće, a ako si u stanju to i ponoviti, onda dvojbi više nema oko toga vladaš li materijom.
Autorica je već s prvom epizodom „New York“ toliko podigla letvicu kvalitete, da sam se osobno i ja bojao da će uspjeti nastaviti niz, jer taj njen pogled na „New York“ bio je pogodak za koji s novinarske strane gledano mogu reći da je onaj „jedan u milijun“ pogodaka, pa ću se tu malo zadržati kako bih s iste te novinarske strane objasnio zašto je tomu tako.
Za početak dokumentarno spajati New York s pojmom sreće je gotovo nemoguća misija, a da se ne govori da treba iskopati domicilne sugovornike koji će tu priču ispričati u nadi da će srž ispričati bar jedan od njih, a krajnji dojam je da je Martina to uspjela sa svakim s kim je prozborila. Time nam je donijela na male ekrane ono što volim nazivati pravim vijestima iz nekog mjesta, jer u ovom svijetu u kojem se medijski najviše serviraju nesreće, katastrofe i političke agende, bivamo lišeni upravo tih „pravih vijesti“ o pravim ljudskim životima, time i karakteristikama nekih sredina.
Ono što je izuzetno značajno (što često zna biti problem kod hrvatske dokumentaristike općenito) jest to da je Validžić na terenu znatiželjno srce spremno na upijanje i prenošenje tih iskustava. Kod nje ne postoji neki strah (bar nije vidljiv, što je isto izuzetno bitno za lica koja misle živjeti od televizičnosti) ili kompleks žiteljice male sredine što samo dokazuje izuzetno visok novinarski profesionalni odnos koji nosi kao glavno oruđe gdje god krenula, što povlači za sobom i onaj epitet „svjetski“ kad si automatski ponosan na nečiji rad i angažman jer te u nijednom trenutku ne hvata sram.
Takvo je i njeno poznavanje svih bitnih općih kulturnih mjesta preko kojih radi dobre poveznice i produbljuje (nam) znanje. No, krenimo s New Yorkom.
Mnogi od nas bi se ubili od mozganja koje kulturno lice izvući kao reprezenta New Yorka – megalopolisa, oliti Velike jabuke, za koje će svi znati da je lice te jezgre, tog melting pota ovog svijeta, a ne kapljica vode koja se odbila i slila niz koru bez ikakvog poznavanja onog što podrazumijevamo pod dušom nekog grada. Martina tu ubode jednog Davida Byrnea kao frenda s kojim kao da svaki dan ide na kavu. Ima li jačeg sugovornika od čovjeka koji je kao lider grupe Talking Heads upravo u New Yorku započeo svoje umjetničko rastavljanje američkog sna i kojeg ne samo Amerikanci, već i čitav svijet drže neraskidivim dijelom tog grada? Moj odgovor je da nema. I s njim onda Martina otvori teme biciklizma, Byrnovog angažmana protiv loših vijesti jer priznaje da je info-junkie i svih onih svakodnevnih ljudskih društvenih ritualčića koji objašnjavaju što znači biti Newyorker.
Slična situacija i u zloglasnom Bronxu gdje je došla do Grand Wizzard Theodorea, čovjeka koji je izmislio scratching na vinilima što je sam korijen hip-hop kulture koja je iznikla iz tog kvarta, a uz to razgovarala i s Paradise Grayom iz Muzeja hip-hopa koji je također iz prve ruke dao bitan detalj za razumijevanje nasilne povijesti Bronxa koji je danas sasvim drukčije mjesto za život. O prometu u tom gradu je otvorila priču s taksi vozačem da bi ju poentirala s krajobraznim arhitektom Jamesom Cornerom koji je predstavio uspješne recentne projekte ozelenjavanja New Yorka i stvaranja parkova i šetnica tamo gdje su oni prije bili nezamislivi.
Uvela nas je u životne tokove i današnje karakteristike svake njujorške četvrti i usput ‘zakvačila’ i gastro ponudu unutar pedeset minuta u kojima smo dobili New York „danas i sad na dlanu“, a sve je započela u turističkoj maniri s Golim kaubojem na Times Squareu koji je tamo tamburao i kad sam ja posljednji put bio tamo i kojeg je nemoguće izbjeći na toj lokaciji, da bi završila na pješčanoj plaži Coney Islanda u duhu hommagea kako je svojevremeno završio i najnjujorškiji film „Ratnici podzemlja“.
Iskreno, ne znam koja TV kuća bi s ekipicom od 5-6 ljudi i samo jednom novinarkom u izuzetno kratkom vremenskom terminu uspjela donijeti tako kvalitetan materijal. I ovo se odnosi na sve one ljubomorne hejtere koji u komentarima po internetu jalovo spočitavaju Martini Validžić da „se išla luftati po svijetu za državne pare“, jer ono što je donijela mjereno kvalitetom definitivno nadmašuje svaki uloženi budžet. Odnosno, ne znam tko je, u svjetskim okvirima gledano, u stanju donijeti toliko za „sitniš“ od kojeg se druge produkcije hvataju za trbuh od smijeha.
Nashville, koliko god to bila glazbena priča jer glazba se tamo ne može izbjeći, je također bio briljantan potez time i epizoda koja je nastavila u duhu njujorških putešestvija. No i u glazbenom dijelu gledano, Martina je dobro secirala taj magnet za američke glazbenike i pokazala kako izgleda život u gradu u kojem su svi stavili svoje uloge na uspjeh koji će mnoge zaobići i koliko je to samo po sebi motivacijsko gorivo za svakog glazbenika tamo. Dakle, dokumentarac u dokumentarcu. Jest da je posjetila i par muzeja Johnnyja Casha, dućane s kaubojskim čizmama, butik modnog dizajnera koji je oblačio country i rock zvijezde, te destileriju whiskeya (jer je to teško dokumentaristički zaobići u jednom Tennesseeju), no Validžić glavnu priču pronalazi na mjestu karakterističnom za američki biblical belt, a to je u baptističkoj crkvi i na ženskoj farmi gdje se nalaze žene kojima sudbina nije bila naklonjena i koje pokušavaju pronaći novi život i zajednicu, taman da kroz suze koje je teško zadržati (što ne uspijeva ni Martini u razgovoru s jednom od sugovornica) dobijemo i unutrašnji sken američkog juga.
S epizodom iz Miamija se kristalizira i slika o tome koliko je Amerika velika i koliko su različiti mentaliteti u njenim gradovima. Iako je Miami na glasu kao mjesto za „permanent vacation“, Validžić uspijeva prepoznati da je latinoamerička populacija, tj. imigranti s Kube i njihovi potomci srž života tog velikog grada-odmarališta u kojem partyji ne prestaju. Dakako, uspjeh je da je sa svojom ekipom ušla u klubove u koje je općenito teško ući (tamo je underdog svaka TV ekipa, a kamo li novinarka i snimatelji iz neke daleke Hrvatske), a Miami je osim priče o grafiterima i lowridersima od svih američkih gradova bio i najpodatniji za priču o globalnom zatopljenju i klimatskim promjenama jer se pozabavila i arhitektonskim rješenjima, a opet nije zaboravila otići i u Everglades, najveće vlažno područje u Floridi i mjesto gdje su se mafijaši tijelima svojih neprijatelja hranili algatore, što je ostalo u sjećanju svakome tko je svojevremeno pratio popularnu seriju „Poroci Miamija“.
„Grad lijepih i čistih, prljavih i ružnih, lijenih i vrijednih, otpisanih i traženih, stada crnih ovaca, jata bijelih vrana, onih koji uznemiruju svijet i onih koji ga ljute, provokatora, usamljenih vukova, društvenih ptičica, ostavljenih, zaboravljenih, onih na koje više nitko ne računa. Kad se takvi udruže čine nezaustavljivu silu. Treba samo probuditi zmaja“, kazala je Martina Validžić o San Franciscu i u toj epizodi upravo podastrla priču o ovom značajnom američkom gradu iz kojeg su krenuli beatinici, hipici i LGBT pokret. S tom epizodom je na naše male ekrane donijela vruće teme LGBT pokreta načinivši ih empatičnima, jednako kao što je to učinila i na primjeru života azijske populacije koja u tom gradu čini 35% populacije i koja se okuplja oko lika i djela Brucea Leeja. Nije po strani ostavila ni priču o Tenderloinu, zloglasnom kvartu poznatom po brojnim beskućnicima i kriminalu, te također pronašla sugovornike i mjesta u tom istom kvartu gdje niče nova glazbena scena unatoč svim nedaćama u gradu u kojem su tehnološki giganti u jednom trenutku ugrozili umjetnike i učinili ih beskućnicima. Dakle i u toj epizodi nas je provela kroz epicentar američke liberalne misli i donijela svježe vijesti o tome kakav je danas grad koji svijet pamti po Grateful Deadu, Janis Joplin i Harveyu Milku.
Aljaško stanje duha prenijela je iz Anchoragea jer kako tamošnji stanovnici kažu: “cijela Aljaska je jedan veliki mali grad”. Dakako sam Anchorage kao da je napravljen da bi se stopio s prirodom kojom su svi tamo istovremeno opčinjeni i uplašeni, time i oprezni obzirom na to koliko nije ukroćena i čovjeku naklonjena. Za dočaravanje života u izolaciji Martina je s ekipom potegnula i do mjesta Whittier u kojem kompletna populacija živi u jednoj jednoj zgradi iz koje zimi mjesecima ne izlaze i opet pored vidne nelagode što je tamo došla ipak pronašla sugovornicu koja je i u tom, za mnoge od nas hororu, sretna.
Posljednja epizoda u Las Vegasu bila je dakako potpuna suprotnost od one koju nudi život na sjeveru, te se ni na toj destinaciji nije trošilo vremena kako bi se pronašle drukčije priče u gradu koji je sinonim mjesta gdje se sreća obilato traži, ali gdje ljude i napušta u puno većoj mjeri nego igdje na svijetu.
Tu je Validžić poentirala s ulaskom u famozne odvodne tunele gdje čak udaljeni i od dnevnog svjetla žive oni koji su sve izgubili. Odlazak u Las Vegas otvorio joj je prostor da progovori i o ovisnosti o kocki, a opet pronašla tamo niz zanimljivih sugovornika među bajkerskom zajednicom, čak naletjela i na Erika Sandina Smellyja iz grupe NOFX u Punk muzeju, pa je pravo čudo da na koncu nije naletjela i na vanzemaljce kad je posjetila Areu 51, da bi kako i dolikuje epizodu, time i drugu sezonu, zatvorila pričom o glasovitim vjenčanjima u Las Vegasu, dakako uz Elvisovog dvojnika.
S dvije besprijekorne sezone „Sretnih gradova“ može se samo zaključiti da je ime Martina Validžić postalo brend ne samo na ponos HTV-a, već i nacije, jer je još jednom napravila fantastičan rezultat sa svog putovanja u nepoznato, a to je da nam je donijela mnoštvo priča o ljudima, približila nam te ljude i kroz njihove sudbine poentirala na svim onim temama koje često razdiru i ovo naše malo društvo.
„Sretni gradovi“ nije samo puko traženje sreće po svijetu, to je duboko novinarsko skeniranje svijeta oko nas koje je s vrhunskim profesionalnim zanosom montirano i servirano da mnogi mogu lako pomisliti kako autorica živi u video spotu i kako joj sve polazi od ruke. No to je karakteristika genijalnih djela – začas pomislite da to može svatko.
Od svih sretnih gradova, možda je Zagreb najsretniji što ima jedno takvo profesionalno i talentirano novinarsko biće poput Martine Validžić – jer gdje god da ode, osvjetlat će nam obraz.
Ocjena: 10/10
(HRT, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
