U koncertnom ciklusu Zvučni zid, nazvanom po zapaženoj vinilnoj kompilaciji, koji se jednom mjesečno održava u Kulturnom centru Dubrava u petak je nastupio Denis Katanec u pratnji svog bendovskog kolege Brane Norca. Bila je to pobjeda na nekoliko razina.
U uvodnom razgovoru s glazbenicima, koji prethodi svakom nastupu u sklopu Zvučnog zida u Kulturnom centru Dubrava (i koji se može pratiti preko live streama na Facebook stranici portala) kroz šalu s dosta istine u sebi iskočila je ad hoc teza: „U Dubravi se kale posebni – Houra, Bogović, Burnać, Katanec…“ Nije to bilo nešto za brzo podigravanje kvartu koji je nekad bio krajnja istočna točka zagrebačke periferije, već prije pokušaj traženja objašnjenja za imena koja su se u toj sredini uistinu iskalila i potom bila prepoznata izvan nje.
Denis Katanec je možda i nesvjesno opisao uvjete svog glazbenog puta kad se prisjetio prvih glazbenih koraka, rekavši da je bio neobičan i u svojoj ulici u kojoj ima možda desetak kuća i da je u tih desetak kuća bilo pet klinaca koji su repali, dok je on bio jedini koji se prihvatio akustične gitare. Mišljenja sam da tko u formativnim godinama uspije izdržati podsmijeh, opstati i nastaviti vrtjeti svoj film taj zasigurno ima nešto za reći i pokazati, jer kaljenje je prilično nasilan proces prema materijalu, bio on organski ili anorganski.
U dobroj mjeri u procesu kaljenja je i priča oko „Zvučnog zida“ iz koje stoji Vedran Peternel (kao producent, organizator, kao i čovjek za miks pultom) koji vjeruje u sve bendove i izvođače na toj kompilaciji, te ne dopušta da to bude trend za jednu sezonu i da se zadovolji staklenim kipićem Porina u svojoj vitrini. Novo poglavlje Zvučnog zida koje se odvija i koje će se zaključno s lipnjem ove godine događati u zagrebačkoj Dubravi izuzetno je bitan lakmus papir te scene jer se odvija izvan medijskog interesa (ako isključimo ovaj portal) i bez imalo pompe i reklamnih trikova dovodi domaću avangardu pred kvartovsku publiku koja ne trza na snobovske furke, već na glazbu kao takvu, koja im je ovom prigodom ‘nekim čudom’ banula u kvart.
Dvorana je bila popunjena do posljednjeg mjesta pa su unošeni i dodatni stolci iz aule Kulturnog centra kako bi se svi zainteresirani mogli smjestiti. I opet bilo je onih koji su stajali jer više nije bilo prostora ni za nove stolce. I to na akustičnom koncertu Denisa Kataneca koji se i dalje ne libi nastupati na gradskim ulicama dok se bend Klinika Denisa Kataneca u potpunosti ne oporavi. Dirljive su te scene kad dečko iz Dubrave dobije takvu podršku u toj istoj Dubravi i kad mu i majka dođe na koncert, pa Denis nakon što završi pjesma koja ga je ponijela kaže: „Ne brini mama, samo interpretiram, sve je u redu.“ Jer koja majka želi svog sina vidjeti u muci? Ali muka je Denisov rafinman, svijet je takav kakav jest, često okrutan prema sinovima s periferije.
Jake emocije su se cijedile već od uvodne „Konj“, durski polet je zatim donijela „Elliot“ da bi potom na red došao „pseći diptih“ kroz „Srećko iz zemlje trećeg svijeta“ i „Džukci“. Kao i u Klinici, tako su i u formaciji dua Denis i Brane Norac bili kao prst i nokat, jer koliko god Katanec skakao iz tankoćutne sjete u mantru ritmičkog istresanja frustracija toliko je Norac iste te prostore punio svojom instrumentalnom izvedbom (u prvom dijelu na akustičnoj gitari, a u drugom na klarinetu) i pjevanjem pratećih vokala. Da parafraziram „Pejotl“, koji je i ovog puta bio neizostavan na repertoaru, koliko god je Katanec bio uspješan arhitekt (svojih) svjetova, toliko je Norac bio njegov tankoćutni graditelj.
Oduševljenje u publici je konstantno raslo i bila je izbrisana granica između pojmova: podrška sredine i iskrena fanovska reakcija jer je ubrzo sve to izgledalo kao da su u dvorani sve sami fanovi. Na kraju je sve kulminiralo s pjesmom „Mala snaga II“ nakon čega Denis i Brane nisu mogli publiku ostaviti bez bisa. A bis je bio posebno emotivno jak.
S ponovnim izlaskom na pozornicu Katanec je rekao da sljedeću pjesmu posvećuje studentima u Srbiji koji se neumorno na ulicama bore za slobodu i izrazio nadu da će nas ti događaji inspirirati da i mi postanemo hrabriji u svom društvenom angažmanu što je Dubrava sabijena sinoć u dvorani Kulturnog centra dočekala s uzvicima oduševljenja i dugim aplauzom odobravanja, a još veća divota bila je činjenica da je uslijedila pjesma „Florian“ iz Denisove Okanagan LTD faze čiji je stih: „Dosta mi je života, ovakvoga, Florian!“ udario poput vala adrenalina u mozak. I on i Brane su osjetili da ne mogu publiku ostaviti u takvom stanju, te su odlučili protresti sve na kraju s „Klinikom“ koja je bila savršeni krešendo cijelog koncerta, ujedno i najava novog susreta u lipnju na istom mjestu kad će Klinika Denisa Kataneca nastupiti u open air ozračju ispred Kulturnog centra Dubrava.
Nakon ovakvog koncerta, to je nešto što se ne bi trebalo propustiti, jer može Denis Katanec napustiti Dubravu, ali Dubrava će uvijek biti uz njega.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
