Britanski R&B kantautor Michael Kiwanuka je na svom četvrtom studijskom albumu sebi zadao zadatak nadići sve ono što ulazi u pojam ‘cool’. Težak zadatak, ali nije promašio.
Njegov prijašnji album „Kiwanuka“ iz 2019. bio je utopljen u zvuk 1960-ih i 1970-ih te je tada podsjećao na retro pop inačicu Kamashija Washingtona, a album prošaran žustrim i plesnim starinskim ritmom doveo ga je do nominacije za Grammy, što je album koji će ga naslijediti već tada stavljao na kušnju iako se Kiwanuki nije nalazio ni u primislima. Da su neka druga vremena kantautor bi se zasigurno držao uspješne forme, no ta vremena i njihove strategije su ipak iza nas. Kiwanuka i njegov producent Brian Burton alias Danger Mouse shvatili su da je novo poglavlje sasvim novi izazov, a izazov su potražili u redefiniciji pojma „cool“, tj. što bi to moglo biti u današnje vrijeme za glazbenika nesklonog elektronici, auto-tuneu i svim ostalim dosezima glazbene tehnologije. Vjeran organskom zvuku Kiwanuka se još više zagledao u retrovizor, posegnuo za svojim formativnim godinama kada je njegov ukus oblikovala glazba Billa Withersa i grupe Sade.
„Small Changes“ je sanjivi retrospektivni album ugode i topline, a svaki trzaj sjete kao da otvara neko novo poglavlje Kiwanukine mladosti koju kao da izučava s posebnom pažnjom, a nimalo kroz okulare podsmjeha na nekadašnje zablude, stranputice i mladalačku zbunjenost. Album ne donosi poriv da bi se natjecao s prethodnikom „Kiwanuka“ koji je bio ispunjeniji adrenalinom. „Small Changes“ je poput listanja albuma fotografija kraj kamina uz čašu vina – ponovno proživljavanje, ali izvan dosega dosade, iako ta vrsta hermetičnosti nije za svakog.
Kao da je na tragu ugode kakvu pruža Khruangbin, ali potpuno predan zapadnjačkom retro zvučnom ugođaju u kojem isti taj zapad još uvijek nije otkrio mistiku istoka. Razlog za tu tvrdnju leži u tome što Kiwanuka posebno mjesto daje električnoj gitari, iako su na album decentno protkane povremene gudačke orkestracije, Wurlitzer i prateći soul vokali. Naime, gitarski solo na naslovnoj „Small Changes“ dobio je na većoj glasnoći nego bi se to očekivalo kod spomenutih Kiwanukinih uzora, dok primjerice diptih „Lowdown (Part I)“ i „Lowdown (Part II)“ u prvom dijelu zrači energijom Hendrixovih balada, a u drugom nastupa gitarski utjecaj Pink Floyda bez vokalne učešća. Nije to jedini primjer, jer Kiwanuka pokazuje sklonost decentnom začinjavanju kroz cijeli album – nikad previše, ali uvijek prisutno, prateći tako samozadani zadatak narativa malih promjena kojima s istom postavom instrumentarija postiže dojam veće raznolikosti što je prilično mudro promišljanje na albumu satkanom doslovce od jedanaest balada.
Taj ‘manje je više’ pristup nosi dvije zamke sa sobom, iako ih mnogi nisu svjesni iz razloga što Kiwanuka nije upao u njih. Prva je da takav pristup potpuno razgolićuje vokalnu izvedbu koja mora biti savršena da bi u minimalnim aranžerskim rješenjima oživjela i tu dakako kao slušatelji opet postajemo svjesni Kiwanukinog talenta. Druga je ta da je sve uzalud ako tu ne postoji dobra pjesma. A Kiwanuka osim što ih niže jednu za drugom, ostavlja dojam da što je kraj bliži da dolaze sve jače balade, a taj zadatak emotivnog krešenda jako dobro ispunjavaju pretposljednja „The Rest Of Me“ i završna „Four Long Years“ koja kao da je pobjegla iz baladnog opusa jednog Otisa Reddinga.
Kiwanuka je stoga sa „Small Changes“ bez previše buke iznjedrio album u rangu prethodnika, ali po pitanju koncerata tu ima jedna kvaka, a ta je da ovakav album traži intimniji ugođaj od festivalskog open aira. I tu vrijedi pravilo ‘manje je više’, jer je Kiwanuka s ovim albumom u modu u kakvom je primjerice José González. Usporedbe radi, na Gonzálezu smo prije deset godina zadržavali dah u Laubi kako bi čuli i najsićušnije detalje, a Kiwanukino prvo gostovanje na INmusicu mi je ostalo u sjećanju da sam više tražio poziciju bez žamora nego što sam s jednog mjesta slušao koncert, pa se za ponovni susret na istom festivalu ovog ljeta nadam da će situacija biti koliko-toliko pristojnija u redovima publike.
Ocjena: 9/10
(Polydor / Interscope / Universal, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
