Bilo da je riječ o pjesmama čije smo tekstove do sada već bezbroj puta citirali tijekom mnogih neprospavanih noći, ili pak o onima koje ćemo tek čuti za koji tjedan, ovaj je nastup u našim srcima ponovno ostao zapečaćen kao jedan od onih rijetkih trenutaka u kojima smo makar i nakratko po strani ostavili sve one uobičajene terete svakodnevnog života.
Iako je prošlo već godinu dana od našeg posljednjeg susreta s Jasonom Isbellom, u društvu se i dandanas rado prisjećamo ljepote koju smo proživjeli one magične večeri u londonskom Union Chapelu. Očito je da su nam se dojmovi tog koncerta itekako urezali u pamćenje i da bi ih, ukoliko prilike dopuste, svakako trebalo i osvježiti.
S druge strane, bili smo još onomad i bolno svjesni da je ono neponovljivo ipak nemoguće nanovo doživjeti, pogotovo jer su prošlogodišnji nastupi Isbella u Union Chapelu i Cardogan Hallu bili praktički isplanirani u dvoranama (odnosno crkvama) veoma limitiranih kapaciteta i prvenstveno povodom Isbellove posjete britanskoj prijestolnici u sklopu UK Americana Music Weeka gdje je ujedno i nagrađen. Nažalost, nismo imali više sreće niti s Jasonom Isbellom & The 400 Unit prošle jeseni kad se vratio na Stari kontinent s bendom, budući da nas je u tom naumu spriječio i nakrcan raspored u domovini.
Međutim, koncem studenog Isbell je najavio i nove samostalne koncerte u Europi, a ova se skromna turneja (ako ju se uopće i može tako nazvati) ponovno sastoji od tek nekoliko nastupa u samo pet gradova. I u ovom se slučaju po tko zna koji put pokazalo kako oni koji imaju volje (a bogme i energije) najčešće pronađu i način, pa smo se tako nakon skromnih trinaest sati ugodnog putovanja u tipičnom studentskom low budget aranžmanu i uz usputno zaustavljanje na gulašu u Budimpešti napokon dočepali Berlina, ujedno i prve stanice Isbellove aktualne turneje. Iščekivanje ovog koncerta bilo je tim slađe budući da je tik uoči naše posjete njemačkoj prijestolnici Jason najavio i novi studijski album „Foxes In The Snow“ (izlazi 7. ožujka), a koji je i njegovo prvo izdanje bez benda nakon desetljeća od fantastičnog „Something More than Free“.
Dok se štošta promijenilo u našim životima tijekom posljednjih godina, Berlin je srećom i dalje ostao isti kakav je i bio te 2019. kad sam ga zadnji put posjetila povodom 69. izdanja Berlinalea. Osim nove lokacije zračne luke koja je sad još udaljenija od centra, čini se da grad i dalje živi svojim uobičajenim, ubitačnim tempom pa stoga nije rijetkost da se u svako doba dana i noći (najčešće na potezu između Kreuzberga i Friedrichshaina) mimoilazite s mladeži željnom ludih provoda u nekom od brojnih berlinskih noćnih klubova u čemu smo se i sami okušali, međutim neuspješno – vjerojatno zbog manjka truda uloženog u pomno biranje outfita za ranojutarnji posjet Berghainu, berlinskoj techno instituciji.
Ako se pak poput nas iza nedjeljnog ručka slučajno zateknete u sunčanoj popodnevnoj šetnji zloglasnim Görlitzer parkom, neće vas pretjerano iznenaditi niti široka ponuda narkotika od lokalne ekipe iz kvarta koja u tom području i dalje neumorno operira usprkos brojnim policijskim intervencijama. Međutim, dane uoči koncerta ovoga smo puta odlučili provesti u pravom penzionerskom duhu – obilazeći genijalne muzeje i degustirajući neke od mnogobrojnih lokalnih gastronomskih specijaliteta i koktel barova.
Vrijedilo je posjetiti Berlin i samo zbog toga, no vrhunac ovog izleta odvijao se u nedjelju navečer u Columbia Theatreu. Smješten nadomak bivše zračne luke Tempelhof, ovo je upečatljivo zdanje nekoć služilo kao kino američkim vojnicima da bi koncem devedesetih dvorana zablistala u novom ruhu, prvotno kao klub, a potom i kao jedan od najvažnijih gradskih koncertnih prostora.
Iako ovaj Isbellov nastup nije bio sjedećeg karaktera poput onog u Union Chapelu, red za ulazak očito se počeo formirati već u kasnim popodnevnim satima, otprilike u isto vrijeme kad su nas i naši pajdaši iz Görlitzer parka već poprijeko odmjeravali. Međutim, usprkos nešto kasnijem dolasku, uspjeli smo zauzeti sasvim solidna mjesta u dvorani koja prima skromnih sedamstotinjak ljudi i odmah je postalo jasno kako nas očekuje večer za pamćenje obogaćena i pokojim iznenađenjem.
Naime, na zahtjev menadžmenta, posjetitelji su putem mnogobrojnih natpisa zalijepljenih po dvorani ljubazno zamoljeni da ne fotografiraju i ne snimaju koncert, a kao što možete vidjeti, naša se redakcija i nije baš slijepo pridržavala propisanih naputaka, dakako isključivo za potrebe opremanja ovog teksta. Uostalom, fotoaparati su ionako pali u zaborav kad smo se, nekoliko minuta nakon planiranog početka, ponovno susreli oči u oči s Jasonom Isbellom.
Predosjećaj se pokazao točnim, pa je nastup tako otvorio premijernim izvedbama „Ride to Robert’s“ i „Gravelweed“, što mu je poslužilo i kao odlična podloga za prvu od mnogobrojnih zabavnih anegdota koje je i ovoga puta nesebično podijelio s okupljenima, prepričavajući tako nedavni poziv s menadžerom nakon što je ovaj prvi put u cijelosti preslušao nadolazeći „Foxes in the Snow“ i potom u nevjerici upitao Isbella moraju li mu baš sve pjesme “biti tako depresivne”.
Nakon ovog simpatičnog intermezza okončanog zafrkancijom na račun vlastite kolekcije gitara od kojih neke izgledaju potpuno isto, no zvuče drugačije, uslijedila je i „24 Frames“, jedna od onih ključnih pjesama koje su mi u konačnici otvorile prozor u svijet Isbellove diskografije i njegovog nevjerojatnog talenta za pisanjem fantastičnih tekstova.
Tijekom devedesetominutnog koncerta tako smo ponovno uronili u ključna poglavlja karijere Jasona Isbella, od Drive-By Truckersa i pomalo zaboravljene „Outfit“, preko singlova s The 400 Unit, „If We Were Vampires“ i „Cast Iron Skillet“. Razarajuća „Elephant“ o ljubavi osuđenoj na prerani kraj ovoga je puta zvučala još bolnije, što zbog savršene akustike ali i zahvaljujući potpuno posvećenoj publici koja tijekom čitavog koncerta nije prozborila niti riječ, što je, složit ćete se, prilično rijedak prizor. Međutim, vjerujem da smo svi te nedjelje uvečer ponajmanje očekivali kako ćemo među prvima imati čast poslušati čak polovinu novog albuma, gdje se izuzev singla „Bury Me“ posebno ističe i istoimena „Foxes in the Snow“, a koja je prigodno ostavljena za bis uz najpoznatiji Isbellov hit „Cover Me Up“.
Bilo da je riječ o pjesmama čije smo tekstove do sada već bezbroj puta citirali tijekom mnogih neprospavanih noći, ili pak o onima koje ćemo tek čuti za koji tjedan, ovaj je nastup u našim srcima ponovno ostao zapečaćen kao jedan od onih rijetkih trenutaka u kojima smo makar i nakratko po strani ostavili sve one uobičajene terete svakodnevnog života. Stoga, ne preostaje nam drugo nego zahvaliti na takvom privilegiju i sebično navijati da još koji put i ponovi.
Setlista:
- Ride to Robert’s
- Gravelweed
- 24 Frames
- Traveling Alone
- Strawberry Woman
- Outfit
- True Believer
- Bury Me
- If We Were Vampires
- Volunteer
- Cast Iron Skillet
- Alabama Pines
- Elephant
- Eileen
- Stockholm
- Speed Trap Town
- Foxes in the Snow
- Cover Me Up
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
