Ušutka li se savjest i racionalna svijest svakog obrazovanog, ili svakog tko ima drukčije mišljenje, onda je jasno gdje je takvo društvo došlo.
„27. veljače 1993. Štrpci, Bosna i Hercegovina. Putnički vlak na liniji Beograd-Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti. Ovo je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti“, glasi sinopsis kratkog filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ redatelja Nebojše Slijepčevića koji je ove godine nominiran za Oscara. Time je ujedno to prvi hrvatski film od osamostaljenja koji je postigao takav uspjeh. Oscara je dosad osvojio jedino animirani film „Surogat“ (1961.) Dušana Vukotića koji je djelovao u sklopu Zagreb filma u periodu Jugoslavije.
Uglavnom, kratko smo slavili taj povijesni kulturni uspjeh, jer su zapuhali neki drugi vjetrovi s dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a koji je svijetu donio „besramni sadizam“, kao je to primijetila Judith Butler u članku za The Guardian. Povampirila se europska ekstremna desnica i počela slaviti isti taj besramni sadizam i Trumpov blitzkrieg na mehanizme demokracije u želji da od SAD-a napravi sadističko imperijalno carstvo u kojem se potiru sve dosadašnja nastojanja i borbe mnogih društvenim skupina i manjina.
Koincidiralo je to s uspjehom hrvatske rukometne reprezentacije na SP-u i željom vlade Republike Hrvatske da se na doček ugura MP Thompson u duhu promjene paradigme. Istovremeno, Porin uvrštava Thompsonov singl „Ako ne znaš šta je bilo“ u kategoriju hita godine. Posljednji put kad je to ta glazbena nagrada učinila bilo je 2014. godine, a koincidencije radi potom te iste godine HDZ postiže uspjeh na izborima za EU parlament, u listopadu na Savsku izlaze šatoraši, na predsjedničkim izborima u prosincu Kolinda Grabar Kitarović postaje predsjednica, a iduće 2015. Karamarko dolazi na vlast. Sjećate se Karamarka? Sjećate se Hasanbegovića? Sjećate li se derneka uništavanja tek niknulih mladica civilnog društva, sjećate li se besramnog sadizma proglašavanja sitnih udruga građana političkim uhljebima koji koče razvoj zemlje?
Da se vratimo na temu, nakon deset godina eto nam Thompsona natrag da nas pita sjećamo li se taman nakon što smo već zaboravili odron HDZ-ovog kandidata Dragana Primorca na prije mjesec dana održanim predsjedničkim izborima. Jel’ i to konicidencija, kao što je koincidencija Thompsonova želja da dođe na zagrebački Hipodrom taman kad je vrijeme za lokalne izbore pa da se otpuše Možemo?
Je li sve to uopće glazbena tema, ili se sve treba gledati kroz okulare političkog djelovanja?
Evo, pitam otvoreno jer koliko god u životu pisao o drugim glazbenicima i glazbi, nije baš običaj da zbog negativnih kritika dobivam prijetnje smrću. A ovdje se došlo do toga. Do prijetnji smrću.
Isto se dogodilo i Mireli Priselac Remi, jedinoj ženi s glazbene scene koja nije mogla šutjeti i koja je osjetila da se verbalno mora suprotstaviti i pozvati na bojkot Porina, čija važnost je, ruku na srce, krajnje simbolična i već godinama medijski nezanimljiva usporedimo li je primjerice s Dorom (a potpisnik ovih redaka je dovoljno star da se sjeća obrnutih situacija).
Da je to isto rekla prije mjesec dana reakcija bi bila sasvim drukčija nego sad u ovim tjednima Trumpovog besramnog sadizma, Muskovog divljanja po državnoj riznici i otvorenog i necenzoriranog fašističkog bigotizma Kanyea Westa po Muskovoj društvenoj mreži. Tako je i glavna junakinja ove priče (da, glavna junakinja, jer je ‘na stol’ stavila sve, svoju kompletnu karijeru, a s prijetnjama i život) da bi kao onaj junak iz Slijepčevićevog filma podigla glas protiv fašizma o kojem odjednom više nije učtivo govoriti.
U imaginarnom hrvatskom vlaku uslijed te nagle promjene društvene paradigme, nije se baš našlo previše „putnika“ da stanu na njenu stranu, već upravo suprotno, našlo ih se koji su zdušno otvorili sezonu njenog čerečenja u javnom medijskom prostoru.
Prvo je ono wannabe glazbeno-novinarske čeljade Josip Bošnjak s Indexa po tko zna koji put dokazao da osim s prezirom ne zna baratati s općim činjenicama (što je osnovni novinarski posao), te prozvao Remi zašto se nije bavila nebulozama u Porinovskim kategorijama prošle godine. Kao da je posao Remi da se time uopće bavi, svrstavajući je, ni manje ni više, u kategoriju licemjera. Dakle, lik krajnje upitnog glazbenog znanja i ukusa, koji je donedavno bezuspješno somnabulno prozivao žiri Dore na red zbog diskvalificiranja pjevačice koja je od trenutka prijave dobrano izmijenila aranžman pjesme kojom se prvotno prijavila, cijeli tekst posvećuje javnom cipelarenju Remi koja se pobunila, ne zbog ikakve pjesme, već zbog čovjeka koji promovira diskriminaciju.
Time je Bošnjak nedvojbeno zauzeo stav iz sigurne pozicije da udari na sva zvona: „Nego štA, nego da Thompson ima hit!“ Zaboravljajući pri tom da je prošlogodišnji hit imao Baby Lasagna s kojim je bio opsjednut cijele te prošle godine.
Okuražena se i javila i Thompsonova supruga pitajući javno Remi, koja je u tom trenutku na policiji prijavljivala mnoštvo prijetnji: „Malena, iz kojeg si ti svemira?“ Pa, evo toj osobi koja uživa zaštitu hrvatske desničarske agende otkad je stupila u brak mogu i ja odgovoriti: „Na sreću, Remi je iz vama nedostižnog i neshvatljivog svemira, gospođo.“
Kao trešnja na tortu javnog cipelarenja Remi zbog njenog antifaštičkog stava došao je komentar Jakše Jordesa iz jedne od Dalekih obala – ponovno okupljenog pa ponovno zbog fizičkog nasilja raskoljenog benda na dvije frakcije (kako su izvještavali mediji u listopadu 2024.) koji je u svom Facebook komentaru, koji su svi prenijeli, otvoreno rekao Remi da mu ide na onu stvar.
Takav mizogini start nastavio je s njenom prozivkom zašto se svojevremeno nije bunila protiv cajki, što je potpuno promašena paralela i zaključio je nebulozom o domovinskom ratu, valjda zaboravljajući da je taj isti domovinski rat vodio Franjo Tuđman i da je taj isti Franjo Tuđman svojevremeno zabranio emitiranje Thompsona na HTV-u jer je i on znao o čemu je tu riječ. Na koncu Jordes je sa svojom frakcijom odradio na Jelačićevom trgu na dočeku rukometaša ulogu svojevrsne predgrupe Thompsonu, pa se valjda osjetio pozvanim dati svoj doprinos, jer eto, priča se o Thompsonovom koncertu na hipodromu, pa će i tada valjda trebati neka predgrupa. Samo da Thompson ne pozove ‘krivu’ Daleku obalu.
Upravo Jordesov komentar u kojem se on muči s pojmovnikom i interpretacijom jasno razaznaje potku totalitarizma u kojima se guši sloboda individualnog mišljenja. Totalitarizam može postojati jedino i samo ako se ukine sav individualizam, a narod postane masa, kad čovjek nije više čovjek, već samo broj. Jordes je svojim „Ideš mi na k. Remi“ upravo poslao takvu poruku.
On je iz pozicije Thompsonove predgrupe sjeo u ‘tenk domovinskog rata’ i krenuo pregaziti ženu koja je jedino naoružana svojom građanskom sviješću i savješću rekla: „No pasaran!“
Nema što, baš je ispao heroj, samo to što ga opčinjuje nije nikakav novi izum, već odavno izuzetno pomno studiozno izučena agenda stvaranja totalitarizma nakon što je u Drugom svjetskom ratu izravno izgubilo život između 50 i 60 milijuna ljudi, od toga Njemačka 5,25 milijuna, a ovi naši prostori 1,7 milijuna ljudi kao posljedica totalitarizama i borbe kako bi se porazili isti ti totalitarizmi, odnosno fašizam.
A i tada, prije te najveće ratne nesreće koja je zadesila ovaj kontinent sve je krenulo kao u nekoj bajci u kojoj omamljena masa otkriva svoj historijski značaj. Naime, evo što je Goebbels zapisao 1936. godine, a kasnije Hannah Arendt našla bitnim za uvrstiti u svoju nagrađivanu studiju o totalitarizmu: „Pred radnicima (Hitler) govori jednako pouzdano kao i pred znanstvenicima. Njegove riječi pogađaju duboko u srca poljoprivrednika i stanovnika. Kad razgovara s djecom, oni su duboko dirnuti. Magija njegovog glasa dopire do tajnih osjećaja muškaraca. Povijesnu filozofiju prevodi na narodni jezik. Ima sposobnost pozvati davno zaboravljenu povijest i učiniti da se oni koji ga čuju osjećaju kao da su oduvijek znali za nju. U njegovu govoru nema elementa superiornosti, onakvog koji se vidi u govorima obrazovanih.“
Obratimo li posebnu pozornost na posljednju rečenicu, totalitarnim rakursima, dakle, uvijek je problematičan govor obrazovnih – za sve one koje ne znaju što je bilo.
Ušutka li se savjest i racionalna svijest svakog obrazovanog, ili svakog tko ima drukčije mišljenje, onda je jasno gdje je takvo društvo došlo.
Moje poštovanje, Remi – jer si žena koja nije mogla šutjeti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
