Tinejdžeri su masovno otkidali na Bijelo dugme, kragujevački Smak našao je pravu formulu za balkanski prog blues rock, freakovi su čekali studijsko izdanje Buldožera poslije live premijere na zagrebačkom Boom Festivalu ’75, a na obzoru je bilo još nekoliko ambicioznih novih bendova koji su stajali u redu za prvu LP ploču. U takvoj gužvi Drugi način morao je biti itekako poseban da bi odmah bio primijećen.
U to doba prije 50 godina Miro Bevc bio je jedan od najtraženijih ljudi na domaćoj pop rock sceni. Proslavio se snimajući čuvene ljubljanske Boom Festivale i nakon toga su svi viđeniji bendovi tražili termine u njegovom studiju Akademik, koji je držao s Acom Razbornikom. Zajedno su snimili epohalnu prvu ploču Buldožera „Pljuni istini u oči“ i tamo dokazali da su najbolji u svom poslu. Jugoton ih je angažirao za Bijelo dugme, Suzy za Grupu 220, PGP RTB za Pop mašinu i Time, pa je Akademik bio skoro stalno zauzet.
Početkom 1975. godine Drugi način je za svoj debitantski album kod Bevca uspio rezervirati samo par termina s ukupno 22 studijska sata. Nacionalne diskografske kuće mogle su platiti znatno više dragocjenih sati, ali ovdje se radilo o privatnom projektu s limitiranim budžetom bez osiguranog ugovora s izdavačem, što je bilo atipično za jugo diskografiju uređenu prema socijalističkom modelu.
Novi zagrebački bend imao je jedino preporuku Čedomira Samardžića, voditelja ljubljanskog studentskog kluba Forum koji je na snimanju odigrao ulogu izvršnog producenta. U tom neobičnom sklopu sitnog privatluka i mladalačkog entuzijazma na odjavnom sessionu u Akademiku 11.2.1975 zaokružen je možda najposebniji album stare škole zagrebačkog rocka.
Kultni istoimeni prvijenac Drugog načina, najprije nesretno odbijen u Jugotonu i Suzyju, zatim slučajno objavljen na PGP RTB-u i ubrzo nagrađen zlatnom pločom, a kasnije refrešan s desetak reizdanja u Jugoslaviji, Mađarskoj, Sloveniji i napokon u Hrvatskoj kad je Scardona odradila vinil, CD i digital. Album s dva neprolazna prog rock hita „Stari grad“ i „Lile su kiše“ koji, uz Josipinu ploču „Dnevnik jedne ljubavi“, svakako spadaju u najreprezentativnije zagrebačke rokerske zapise iz razdoblja prije novog vala.
Međutim, Drugi način se u rokerskim retrospektivama i povijesnim pregledima uglavnom ne spominje kao veliki i važan bend, što je valjda neizbježna posljedica nezgoda koje su ga pratile i sputavale kroz karijeru. Nasljednik lokalno poznatih zagrebačkih Novih akorda nazvan po Lorcinoj pjesmi „Na drugi način“ najprije je imao peh da je pokucao na vrata Jugotona baš u krivom momentu, dok je sva pažnja bila usmjerena na senzacionalni prvi album Bijelog dugmeta koji se prodavao bolje od svega što je dotad objavljeno kod nas.
U rano proljeće 1975. samo je to bilo važno za Jugoton, pa je razumljivo zašto kod njegovih urednika nije bilo interesa za konceptualni prog rock album o samoći koji je osmislio Boris Turina, makar im je on bio dobro poznat kao autor stihova za električarski klasik Crvenih koralja „Kad bih bio drvosječa“. Možda bi reakcija najjačeg domaćeg izdavača bila sasvim drugačija da se Drugi način najavio nekoliko tjedana kasnije, poslije travanjske jugoslavenske turneje grupe Jethro Tull.
Engleski prog rock velikani tada su u tri dana osvojili Halu Pionir, Dom sportova i Tivoli, a iza njih je ostala jasnija ideja o tome koliko bi daleko mogao dobaciti domaći bend sa sličnim preokupacijama prepoznatljiv po zvuku flaute. Sljedeća postaja u diskografskoj odiseji Drugog načina bio je Suzy, gdje je audio materijal izmiksan u Akademiku prošao uredničku procjenu, ali je album neočekivano zapeo na verifikaciji omota. Vizualno rješenje osmislio je Danijel Popović, globalno proslavljen kao dizajner Heinekenove zvijezde, a logo benda u kojem je oko s dvije zjenice nacrtao je talentirani srednjoškolac iz Primijenjene Igor Kordej. Nikad nije objašnjeno zbog čega ih je odbio Suzy, ali je zabilježeno da je isti vizual bio glavni adut kad su odnijeli trake u PGP RTB.
Početkom ljeta 1975. LP „Drugi način“ napokon se pojavio u prodavaonicama ploča. Kad se zavrtio na gramofonima bilo je neosporno da novi bend ima sve što je par godina prije nedostajalo Novim akordima. Njihovi rani studijski zapisi utisnuti u dvije malotiražne singl ploče „Još jedan pogled“ i „Opet“ zvučali su kao znatiželjna potraga za bazičnim hard rockom na tragu popularnog Grand Funk Railroada, ali u Novim akordima nije bilo mjesta ambicijama za snimanje albuma.
U ljeto 1974. godine između gaža u ferijalnom odmaralištu Grič u Trpnju, gdje su za turiste svirali covere svjetskih rock hitova, Ismet Kurtović, Branko Požgajec, Halil Mekić, Boris Turina i Željko Mikulčić započeli su nešto puno ozbiljnije. U jakoj postavi s dva lead vokala, dvije gitare, dvije flaute i ritam sekcijom u koju je Turina ugradio svoj bubnjarski staž iz Crvenih koralja, bili su potpuno spremni za nadmetanje sa sve jačom rokerskom konkurencijom. To je bilo vrijeme kad su čupavci postali mainstream.
Tinejdžeri su masovno otkidali na Bijelo dugme, kragujevački Smak našao je pravu formulu za balkanski prog blues rock, freakovi su čekali studijsko izdanje Buldožera poslije live premijere na zagrebačkom Boom Festivalu ’75, a na obzoru je bilo još nekoliko ambicioznih novih bendova koji su stajali u redu za prvu LP ploču. U takvoj gužvi Drugi način morao je biti itekako poseban da bi odmah bio primijećen.
Njegov najveći početni kapital bio je vrhunski vokalni tandem i flautistički par Kurtović – Požgajec, a značajnu prednost donosio mu je i angažman vanjskih tektopisaca u udarnim pjesmama. Osim suradnje Indexa s Majom Perfiljevom i Bijelog dugmeta s dječjim pjesnikom Duškom Trifunovićem, baš i nije bilo slučajeva da je netko od vanjskih bez rokerskog pedigrea ostavio toliko dubok trag u domaćoj rock antologiji iz 1970-ih kao Gojko Bjelac kad je za Drugi način napisao „Lile su kiše“ i „Stari grad“ na muziku Ismeta Kurtovića. Premda je autor stihova bio Kurtovićev sumještanin iz Sanskog Mosta, poslije ugledan bosanski dramski pisac i profesor na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti., njegove „Lile su kiše“ i „Stari grad“ su prije svega velike zagrebačke pjesme.
Grandiozna sedam i pol minutna „Stari grad“ izdvojila se kao apsolutni radijski hit nakon što je riješen mali „ideološki“ problem zbog kojeg je 1975. godine čak mogla biti izbačena iz etera. Dugogodišnja glazbena urednica Radio Zagreba Heda Piliš dobronamjerno ih je upozorila da će snimka crkvenih zvona i pjesma tematski smještena u zagrebačku katedralu na uredničkom kolegiju vjerojatno biti ocjenjeni kao nepoželjan vjerski sadržaj, pa je Boris Turina u završnu verziju ubacio uvodni recital koji sugerira kako se u katedralu ide na Bacha, a ne na misu. S tom intervencijom „Stari grad“ prošao je na zagrebačkoj komisiji i momentalno upao u programe svih važnijih jugoslavenskih radio postaja.
„Lile su kiše“ postala je barem jednako popularna kao „Stari grad“, a između njih je na B strani ploče posebno bljesnuo instrumental „Žuti list“ kao najjači prilog sviračkoj reputaciji „Jethro Tulla iz zagrebačkog Big Bena“. Na A strani ploče solidnu radijsku minutažu dobio je boogie rock „Carstvo samoće“ koji je izvukao u prvi plan svirku Halila Mekića. Virtuozni gitarist briljirao je i u hard rokerskom otvaranju albuma, gdje je apdejtana Požgajecova pjesma „Opet“. Kad se ova tehnički superiorna izvedba Drugog načina usporedi s dvije godine starijim i slabije snimljenim originalom Novih akorda potpuno je jasno kakvu su sigurnost zagrebački dečki dobili u studiju Akademik nakon što su došli u ruke Mira Bevca i Deča Žgura, producenta prvog albuma Bijelog dugmeta koji je kod Drugog načina potpisan kao supervizor. Doduše, Žgur im je sa svojim znanjem i iskustvom mogao i trebao sugerirati da budu barem malo praktičniji na zatvaranju A strane u preambicioznoj prog kompoziciji „Na mom dlanu“ koju su nepromišljeno razvlačili na predugih 11 i pol minuta. To je zapravo bio jedini balast na albumu. Sve ostalo zvučalo je promišljeno, precizno i prvoligaški.
Ploča se od prvog dana izvrsno prodavala i uskoro pozlatila, iako Drugi način u PGP RTB-a nije imao maksimalnu potporu kakvu je spretni menadžer Vladimir Mihaljek osigurao za Bijelo dugme u marketingu Jugotona. Preko beogradske veze došao je samo poziv za svirku na Jugoslovenskoj hit paradi ’75, prestižnoj estradnoj manifestaciji koja je te jeseni protekla u znaku Miše Kovača i promocije budućeg lakoglazbenog evergrina „Ostala si uvijek ista“. Za tu nesvakidašnju prigodu Drugi način snimio je singl „Opet“ koji danas zvuči kao dobar bonus track prvog albuma i tour de force početne postave benda.
Do kraja godine Bijelo dugme izbacilo je drugi album „Šta bi dao da si na mom mjestu“, nedostižan rokerski bestseler prodan u 200.000 primjeraka. S njim je domaća rock muzika definitivno pretvorena u unosan biznis, gdje se Drugi način nije najbolje snalazio. Još veći problem donijela je duga pauza proglašena 1976. godine zbog Brankovog odlaska u JNA. Ismet je u međuvremenu surađivao s beogradskim teatrom Dvorište u predstavi inspiriranoj zbirkom pjesama Vaska Pope „Nepočin-polje“, iz čega se 1977. izrodila kratkotrajna Kurtovićeva i Mekićeva grupa Nepočin s neshvaćenim albumom „Svijet po kojem gazim“.
Kad su se opet presložili u Drugi način i nakratko prešli u Jugoton, na povratničkom singlu „Prođe ovaj dan“ Turina je napravio uspješan remake stare pjesme „Hej hej“ mostarskog šansonjera Dženana Salkovića – Đanija. To je bio poveliki radijski hit, ali već na sljedećem singlu „Balada o osmijehu“ Drugi način upao je u dvostruku krizu identiteta. S jedne strane bio je jako opterećen čestim svađama, međusobnim prepucavanjima i brojnim personalnim promjenama, pogotovo odlascima Turine i Mekića, a s druge strane izložen nezaustavljivoj novovalnoj bujici koja je odnosila sa scene starije posthipi bendove.
Drugi album „Ponovno na putu“ (Suzy, 1982) bio je uglavnom promašena investicija. Iz tog paketa pjesama dugi rok trajanja imala je samo nostalgična Kurtovićeva soft rock laganica „Piši mi“, što nije bilo dovoljno da reformirani bend ponovno osvoji publicitet i popularnost u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu.
Međutim, novi val nije izbrisao sjećanje na antologijski prvi album. Dok je gubio uporišta u glavnim gradovima Drugi način je na jednoj velikoj jadranskoj turneji i na brojnim gostovanjima po provinciji iznova dokazivao kako prog rock evergrini „Stari grad“ i „Lile su kiše“ odlično prolaze kod mlađe publike. To se najbolje vidjelo u Bosni, gdje su 1970-te izgleda potrajale dulje, pa se nastup na rođendanskom koncertu Radio Zenice pretvorio u nezaboravnu masovku s 8000 gledatelja na stadionu Bilino Polje. Probuđeni Interes bio je toliko velik da je 1983. godine reagirao PGB RTB reizdanjem prve ploče koja se još jedanput izvrsno prodavala. Drugi način tada dobio je novu veliku priliku, ali i ona je propuštena kad su se ponovno i trajno razišli Ismet Kurtović i Branko Požgajec.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
