Boj na Hipodromu

Thompson je najjači zrcalni odraz tridesetogodišnje vladavine HDZ-a u maloj zemlji velikih mogućnosti.

Marko Perković Thompson (foto: Roberta F. / Wikipedia)

Velikohrvatski domoljub, etno biznismen, pobožni katoliban, kamenjarski narodni tribun ili mračni kriptoustaša? Tko će od njih izaći na Hipodrom da zapali masu od 100 000+ ljudi? Marko Perković više puta je pokazao ne samo da može nego i hoće odglumiti svaku od ovih uloga ako će na tome masno profitirati.

Thompson je najjači zrcalni odraz tridesetogodišnje vladavine HDZ-a u maloj zemlji velikih mogućnosti. U nekom drugačijem društvenopolitičkom okruženju možda bi još uvijek nosio konobarsku gvantijeru ili odavno krenuo za ćaćom na arbeit u Njemačku. Golemu popularnost na domaćem terenu doživio je već krajem 1990-ih kao opasno škodljiva mješavina živopisnog dinarskog hajdučkog rokera i glasnogovornika poratne proustaške subkulture, ali njegove akcije tek sad kad je ušao duboko u hrvatski politički mainstream djeluju nezaustavljivo i zastrašujuće, a zakašnjele inicijative da ih se zabrani uzaludno i jalovo.

Nakon trijumfalnog come backa u Imotskom i Dugopolju, obilježenog narodskim megahitom „Ako ne znaš šta je bilo“, Thompsonova estradna falanga sprema se za boj na Hipodromu s ambicijom da napravi najveći komercijalni event svih vremena na hrvatskom ozemlju. Ako tamo padne rekord The Rolling Stonesa, koji su 1998. godine svirali za cca 80 000 ljudi, to će se pamtiti kao neviđen poslovni pothvat s multimilijunskim profitom na blagajnama i šankovima.

Međutim, maksimalni kapacitet zagrebačkog hipodroma, adekvatno testiran samo na gostovanju vatikanskog superstara Pape Ivana Pavla II, otvara još jednu dosad neslućenu mogućnost. Ukoliko M.P. Thompson u ovom naletu postigne masovniji odaziv od Prljavog kazališta s famoznim free koncertom 1989. godine na Trgu Republike, imat ćemo ne samo estradni nego i politički spektakl.

Grandioznu smotru objedinjenog desnog sektora, s realnim izgledima da preraste u lokalni game changer poslije kojeg kod nas i oko nas ništa više neće biti kao prije. Tko dolazi na ovo povijesno okupljanje? Hipodrom je preglomazan da sve bude isto kao lani u Imotskom i Dugopolju, ali tri glavne frakcije fanova opet će se pojaviti u punom sastavu. Ovo je za njih ne samo stvar prestiža nego i prilika da se vječno bumersko nacionalno pitanje „gdje si bio devedesetprve?“ zamijeni novim „gdje si bio dvadesetpete?“

Najbrojniji će biti Thompson kids – egzaltirane kidare, đaci, studenti i mladež HDZ-a na team buildingu. Cure i dečki što su od najranijeg djetinjstva kroz crkvu, školu i sport navučeni na „Lijepa li si“, pa im je to danas generacijski evergrin kao njihovim starcima „Krivo je more“. Kad ih ponese gomila bolje se snalaze u navijačkoj nego koncertnoj atmosferi, a njihov stadionski ritual u nekim momentima neodoljivo podsjeća na bezgranični entuzijazam Titovih omladinaca i pionira s nekog davnog dočeka Štafete mladosti. Posvuda nose Thompsonove majice, neumorno mašu hrvatskim trobojnicama, prije koncerta pjevaju „Moja domovina“, a poslije rado idu na cajke.

Druga mnogoljudna frakcija dolazi iz kamenjarskih rodova i bratstava dalmatinskog zaleđa, Zapadne Hercegovine i bosanskih vrleti, gdje odlazak na Thompsona izgleda kao odaziv na popis stanovništva. Uz južnjačke zavičajne klubove tu su uvijek raspoređene jake snage iz dijaspore, nose se vjerska znamenja, vijore se zastave Herceg Bosne, u dolasku se pjeva „Moja Hercegovina“, a omiljena parola je „Bog i Hrvati“.

Treća frakcija su Thompsonovi crnokošuljaši, manje brojna, ali uvijek najglasnija publika sklona devijantnom ponašanju. To je labav savez ideološki bliskih, a međusobno često zavađenih skupina. Članovi i simpatizeri opskurnih radikalno desnih stranaka, pripadnici Torcide, BBB-a, mostarski Ultrasi, kao i protagonisti nedavnog kriptoustaškog uličnog derneka priređenog usred Splita. Kod njih se nose majice HOS-a, prije koncerta pjeva se „Evo zore, evo dana“, a obavezni pozdrav je ZDS. U nepreglednoj gomili Thompsonovih fanova osjećaju se sigurno, zaštićeni od murije, pa je imotski koncert ispao skoro idealan okvir za njihov vikend ustašluk.

Neizvjesno je kako će se to manifestirati u višestruko proširenom izdanju na Hipodromu, ali crnokošuljaši će tamo imati nenadjebivu motivaciju da se jedni drugima pokažu u najrcnjem izdanju. Primarni cilj crnog bašibozuka je utjerivanje straha u kosti svima koji drugačije misle ili izgledaju, a životni san im je križarski pohod na lijeve antifašiste. U tome se izvrsno slažu s Thompsonom. I on voli praviti derneke na otvorenom.

Je li se ovaj neprirodni fenomen ipak moglo nekako spriječiti i sankcionirati? Nije nikako, danas je prekasno za takvu inicijativu. Zabrana je obično najgora opcija jer razotkriva slabosti sustava koji ne umije otkloniti društveni konflikt na drugi način. Međutim, u naprednijim europskim zemljama se donedavno uredno primjenjivala na slučajeve koji su imali poveznicu s poklonicima nacizma, fašizma ili pratećih kvislinških formacija pa je neminovno zakačila i našeg Markana. Na Zapadu su promptno zabranjivali njegove militantne nastupe čim je otkriveno da je postao previše popularan u imigrantskim zajednicama, što se pokazalo kao dosta efikasno rješenje. Na prošloj turneji nije stigao dalje od Livna.

U Hrvatskoj je Thompson sankcioniran u svega tri slučaja. Prvi je malo poslije rata pokrenuo Franjo Tuđman koji mu je preko stranačkih medijskih djelatnika s Prisavlja sredio prešutnu neformalnu zabranu pojavljivanja na HRT-u taman oko albuma „Geni kameni“. Poslije je njegov izdavač Miroslav Lilić tvrdio kako Tuđman nije podnosio Thompsona zbog ZDS-a, ali to je eventualno moglo donijeti zabranu „Bojne Čavoglave“ kao što je bilo strogo zabranjeno pustiti  Pipse s „Dinamo ja volim“.  Međutim, pravi problem bilo je Perkovićevo političko svrstavanje kontra HDZ-a i uporno agitiranje za konkurentski Đapićev HSP, što je ponekad radio u tandemu s Giulianom Đanićem.

Na otvaranju jednog splitskog predizbornog skupa koalicije HSP/HKDU njih su dvojica otpjevali alternativnu dodrinašku verziju „Lijepe naše“ (…Savo, Dravo, Drino teci). Zbog takvih su ispada Thompson i Guiliano bili izrazito nepoželjni na televiziji, dok je na drugoj strani Tuđman odlikovao Alena Vitasovića u znak zahvalnosti za nastup na mitingu istarskog HDZ-a.

Thompson je opet nakratko zaustavljen 2008. godine, kad mu je onemogućen gig u pulskoj Areni, a prije toga otkazano gostovanje u muzičkom programu teniskog turnira u Umagu. Za Arenu je formalno bio nadležan pulski gradonačelnik Boris Miletić, iako je u tako delikatnim situacijama glavni arbitar morao biti njegov stranački šef i najmoćniji istarski političar Ivan Jakovčić.

Umag je odustao pod pritiskom predsjednika Mesića koji je zaprijetio nedolaskom na turnir i otkazivanjem državničkog pokroviteljstva ako tamo bude gostovao Thompson. Mesić je navodno reagirao na apel IDS-ovca Damira Kajina, ali obostrana antipatija primijećena je već za vrijeme njegovog prvog predsjedničkog mandata. U to doba kružila je priča, zabilježena u Nacionalu, kako je Marko negdje u Hercegovini pjevao „Gospe Sinjska ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju“.

Na suprotnoj strani ideološkog spektra trajala je velika utrka – tko će prije uskočiti u Thompsonov vlak. Najbrži je bio Neno Ninčević, dugotrajni estradni mešetar koji nam je na početku karijere prodavao Tutti Frutti Balkan Band, a danas dila Hrvatske ruže. U odlučujućem trenutku producirao je album „Geni kameni“ i napisao udarnu naslovnu pjesmu koja je zbog stiha „loša bila četres’ peta, rasula nas preko svijeta“ najjače odjeknula u ustaškoj emigraciji i pripremila teren za overseas turneje od Kanade do Australije.

Ninčević se ponovno vratio u igru kad je bilo najpotrebnije i podržao Perkovićev povratak na scenu kontroverznom pjesmom „Ako ne znaš šta je bilo“. Zaplet je skoro isti kao u velikohrvatskom domoljubnom evergrinu „Lijepa li si“, gdje je opjevanim hrvatskim regijama priključena propala prekogranična iredentistička tvorevina Herceg Bosna. Odrađena na tom tragu ,„Ako ne znaš šta je bilo“ najprije priziva Liku, Dubrovnik. Zadar, Kotare i Šibenik, što danas ne zvuči nimalo potresno nego samo patetično.

Hommage hrvatskim braniteljima i ratnim herojima teško da bi mogao zvučati drugačije trideset godina poslije rata, međutim doživljaj se naglo mijenja kad Ninčević i Perković zaokrenu „putem do Mostara“. E, tamo je rat bio puno kompliciraniji i u nekim usijanim glavama nikad nije završio. Tamo jedni pokraj drugih obitavaju branitelji Mostara i rušitelji Starog mosta. Tamo mladi i poletni separatisti na tekmama Zrinskog vole zapjevati „jebem te Bosno, jebem te ja, Hrvatska moja domovina“, zbog čega ih revoltirani bošnjački unitaristi intenzivno mrze i revanšistički nazivaju „podstanari“. Tamo je jedna opasno nestabilna država u kojoj će M.P. Thompson uvijek biti remetilački faktor jednako kao Beogradski sindikat kad krene srbovati po Crnoj Gori.

Poslije Nene Ninčevića u Thompson Express ukrcali su se diskografi iz Croatia Recordsa, gloduri HRT-a, CMC-a, Z1 i Narodnog radija, priređivači Porina i Cesarice, organizatori sportskih priredbi za HNS, HRS i HVS, ministri i saborski zastupnici HDZ-a, Mosta i DP-a, pokojni zagrebački gradonačelnik, bivša predsjednica države, samozatajni hercegovački fratri iz Norvala i Masne Luke, a malo kasnije i poklisari Hrvatske biskupske konferencije.

Od poznatijih svećenika među prvima se u gledalištu pojavio poglavnikov dušebrižnik pater Vjekoslav Lasić, međutim na Kaptolu su u početku bili oprezno suzdržani prema novom masovnom kultu zbog čega nije prošla Thompsonova inicijativa da prigodnom pjesmom „Ivane Pavle II“ pozdravi Papu na dočeku u Zadru 2003. godine.

Crkvena politika počela se mijenjati  kad su velikodostojnici skužili da su njegovi koncerti posjećeniji od vjerskih hodočašća, pa mu je šibenski biskup monsinjor Ante Ivas sastavio kleronacionalistički pamflet „Maranatha“ za album „Ora et labora“ i gostovao kao live MC na koncertu u Dugopolju. Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević nije se ukrcao u ponovno zahuktali Thompson Express, ali ga po službenoj dužnosti mora dočekati na stanici Hipodrom. U tome se zasad prilično slabo snalazi.

Vrlo je diskutabilan gradonačelnikov liberalni stav da se prema M.P. Thompsonu postupa isto kao prema izvođačima koji dolaze iz svijeta. On nema nikakve veze s tim svijetom. Thompson je isključivo hrvatski fenomen i hrvatska sramota. Ako Tomašević opet pobijedi na lokalnim izborima, što je zbog nejake konkurencije sasvim realno, jedan od prvih zadataka koji ga čeka u drugom mandatu je pripremiti metropolu za najmasovniju invaziju Thompsonovih sljedbenika. Za črni Zagreb grad!

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izdvojeno

Idi na Vrh
X