‘Everybody’s lovin’ it.’
Baby Lasagna konačno je objavio dugoočekivani album prvijenac „DMNS & MOSQUITOES“. Ne treba više trošiti riječi kako bi se podsjetilo na njegov nevjerojatan uspjeh jer o tome već svi zaista sve znaju pa odmah možemo na pravi posao. Iako nisam veliki poklonik track by track recenzija albuma, u ovom se slučaju to iz nekoliko razloga čini kao pravi izbor, no o tome putem.
Album otvara pjesma „Hypocritial“. Kažem „pjesma“, a ne filler unatoč tome što traje skromnih minutu i 22 sekunde i to zato jer u današnje vrijeme više ne postoje ustaljena pravila o tome koliko što mora trajati da bi bilo nešto pa tako albumi traju ispod pola sata, a pjesme često ispod dvije minute, najvjerojatnije zato što je takav format najpogodniji za društvene mreže (story, reel, Tik Tok video i slično), a manje zato jer nam se, kako neki tvrde, značajno smanjio takozvani attention span.
I ovo potonje je sasvim sigurno barem djelomično točno, no i dalje vjerujem da se prvenstveno radi o tome da su mlađe generacije u potpunosti neopterećene robovanju bilokakvih ustaljenih formi na koje je neka starija publika naviknuta poput toga koliko treba trajati pjesma da bi bila pjesma ili album da bi ga se nazvalo albumom.
„Hypocritical“ je zgodna uvodna pjesma jer Baby Lasagna ovdje opisuje Baby Lasagnu, ali i općenito stanje domaće i svjetske glazbene scene. „Generic beats and catchy phrases/ Sellin’ tickets, world go crazy/ Nothing new under the sun (…) If you wonder how I do it/ There is really nothing to it/ Simple bеat and frightened boy/ Acting tough while unеmployed“ pjeva Lasagna koji sve to istodobno i jest i nije.
Isto nastavlja i na sljedećoj „IG BOI“ koju smo već čuli (eto nam razloga zašto je ovo track by track recenzija) gdje se također poprilično posprdno obraća svima onima koji opsesivno ganjaju „Instagram slavu“. „Pick me, pick me, I’m the next star/ I can be anything, is this your card?“, opet kao da pjeva i sebi i svima ostalima.
S obzirom na to da se Baby Lasagna već poprilično dugo bavi ovim poslom, ali ga je neočekivani uspjeh sustigao tek nedavno, stječe se dojam da su ove pjesme i ovi tekstovi nastali ranije, upravo u vremenima svojevrsne frustracije nemogućnošću proboja pred masovnu publiku. Ono što je tu zato odličan plot twist potez jest to da je Baby Lasagna te i takve pjesme svejedno uvrstio na svoj album prvijenac i to odmah na početku albuma, iako je u međuvremenu, htio ne htio, postao upravo to o čemu toliko kritički progovara.
Sljedeća pjesma, a koju ranije nismo čuli, je „Good Boy Lasagna“ i tu se čovjek zaista već može zapitati pjeva li Baby Lasagna samo o Baby Lasagni… Bilo kako bilo, tematska preokupacija ostaje ista, osim što je ovaj put odrađena u nekom turbo Black Eyed Peas surf stilu. „Stress“, pjesma koju smo također već čuli, također se bavi Baby Lasagnom, ali ovoga puta u prvom, a ne u trećem licu jednine, a tematika se ponešto pomaknula s kritike površnog društva i glazbene industrije na osobne nedoumice i probleme. Naredna “And I“ koju smo također već čuli opet je Baby Lasagna o Baby Lasagni, no ovaj put iz naoko jednostavno nutricionističke perspektive.
„Less Than Great“ koju prethodno nismo čuli je također o Baby Lasagni, no slično kao i „Stress“ bavi se osobnim grijesima iz prošlosti dok nas „Don’t Hate Yourself but Don’t Love Yourself Too Much“ koju smo isto prethodno čuli tematski ponovno vraća na početak. „Again“ nismo prethodno čuli, a bavi se temom sličnom kao i „Less Than Great“ i osobno mi je jedna od interesantnijih pjesama s albuma, osim generic beats and catchy phrases saksofon samplea kakve zaista teško probavljam. U tom je smislu još gora naredna „Baila“ (nismo prethodno čuli) koja je oličenje generičkog hita.
„Rim tim tagi dim“ su svi već čuli, skoro kao i „Catch Me If You Can“, a koja je također o Baby Lasagni odnosno o njegovoj artističkoj intenciji. „Biggie Boom Boom“ (čuli smo) je o svemu prethodno spomenutom pomalo pa onda „Dopamine“ (nismo čuli) koja progovara o pokušaju nadomještanja sreće i zadovoljstva drogom i drugim instant gratification porocima te na kraju „Demons & Mosquitos“ (nismo čuli) koja se svakako čini kao najozbiljnija pjesma albuma, a koja također progovara o osobnim „demonima“ koji Baby Lasagnu uz komarce noću drže budnim.
Sad znamo „o čemu su pjesme“, a prije nego kažemo i nešto o tome „kakve su pjesme“, track by track analiza pokazuje da od sveukupno 14 pjesama na albumu prethodno nismo čuli tek polovicu. To nije ništa loše niti bogzna što znači, osim da je Baby Lasagna izbacio puno singlova (uostalom, Nirvana je za “Nevermind” izbacila deset singlova, a album ima 13 pjesama) i što se može postaviti pitanje je li Baby Lasagni zapravo uopće bio potreban pravi „album“ ili je i ostatak materijala jednostavno mogao objaviti kao singlove s odličnim popratnim video spotovima.
Čini se da je ovaj album jedino mjesto na kojem Lasagna donekle robuje ranije zadanim formativnim obrascima i proizvod koji je u većoj mjeri merch, a u manjoj „album“ nastao iz onakvih intencija iz kakvih inače nastaju albumi. Velika je vjerojatnost da publika koja sluša Baby Lasagnu uopće ne sluša albume kao takve, kao i da je rijetko tko tko voli Baby Lasagnu, a nije nekakav glazbeni kritičar, sjeo i poslušao album kao album od početka do kraja kako se albumi i slušaju. Ne zato jer je album loš, nego jednostavno zato što takva publika ne posjeduje takvu naviku i potrebu te bih se bez problema okladio da im je sasvim svejedno jesu li sve ove pjesme uobličene u jednu cjelinu ili postoje svaka za sebe, na internetu i na „samo hitovi“ radijima.
Vezano pak za to „kakve su pjesme“, svaka je bez iznimke rađena s namjerom da potencijalno može stajati kao singl ili postati hit. Uz to, Lasagna se svojski potrudio da niti jedna pjesma ne nalikuje drugoj (iako zapravo nalikuje) i da sve bude turbo – lunapark – reklame – Internet – napad na sva osjetila – materijal koji je toliko upečatljiv u svojoj gotovo neukusnoj pretjeranosti da ga se ne može zaobići ili ignorirati.
U tom je smislu Baby Lasagna posao odradio savršeno i nema mu se što prigovoriti. „Demons & Mosquitos“ točno je onakav album kakav je želio biti, album koji pokazuje koliko široko Baby Lasagna može otići, a da se pritom niti u jednom trenutku ne udaljava od privlačne i svima pitke pop forme, album koji se svojom gotovo nasilnom pozitivnošću slušatelju neprestano unosi u lice i album na kojem je gotovo sve „već viđeno“ ili „već poslušano“, a opet dovoljno svježe da ostane taman dovoljno zanimljivo i novo.
Je li „Demons & Mosquitos“ nekakav presedan? Nije. Je li nešto što netko u Hrvatskoj ili na svijetu nije čuo već milijun puta? Također nije, ali nije ni htio biti. Ovo je album koji vjerojatno neće slušati nitko tko „sluša glazbu“ (što, ponavljam, ne znači da materijal nije kvalitetan, nego da je kvalitetan na drugi način i iz drugih razloga), već oni koju glazbu shvaćaju kao zabavni popratni sadržaj koji se čuje iz beskonačnih zvučnika ovoga svijeta iz kojih beskonačno tutnje takvi i slični globalni hitovi i koji glazbu konzumiraju isto kao i svoj omiljeni McDonald’s hamburger. Nije McDonald’s hamburger kriv što je McDonald’s hamburger kao što ni mi nismo krivi što nam se povremeno jede McDonalds’ hamburger. McDonald’s hamburger je točno ono što McDonald’s hamburger treba biti – McDonald’s hamburger. Everybody’s lovin’ it.
Ocjena: 8/10
(Polydor / Universal Music Hrvatska, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
