Legendarni prvi frontmen grupe Accept sinoć je priredio skoro dvosatni koncertni blast to the past u prve dane njemačkog heavy metala.
Tko je dovoljno star da je odrastao u osamdesetima i tada volio zvuk gitara dobro je znao da su stupovi njemačkog hard rocka i heavy metala bili bendovi Scorpions, Accept i Warlock. Oni upućeniji su još znali i za Michael Schenker Group. Pored punk rock predstavnika Nine Hagen i Die Toten Hosen to su ujedno bili i jedini njemački rock sastavi koji su se pojavljivali u časopisu za mlade Bravo, koji je imao i veliku popularnost među jugoslavenskim tinejdžerima.
Dok su Scorpions bili najtiražnija rock pojava među spomenutima, s Accept i Warlock nije bilo greške da brane boje heavy metala zahvaljujući moćnim, hrapavim i vrištećim vokalima Uda Dirkschneidera iz Accepta i Doro Pesch iz Warlocka koji su još tada zakucali postulate njemačkog heavy metala i na koncu postali zaštitni znak istog, bez obzira na thrash metal revoluciju koja je uslijedila u drugoj polovici osamdesetih kad je Njemačka također iznjedrila jaka imena, ali to je neka druga priča.
Obzirom da je Accept svoj prvi album objavio 1979., a Warlock 1984. jasno je tko je utjecao na koga, kao i to da je Accept bio na početku priče o njemačkom heavy metalu koji je bio itekako primijećen i prihvaćen izvan matične zemlje; već s četvrtim albumom „Restless And Wild“ (1982.) u Švedskoj i Ujedinjenom kraljevstvu, da bi naredni „Balls To The Wall“ (1983.) odjeknuo i u SAD-u. „Metal Heart“ iz 1985. popeo se u Njemačkoj na 13. mjesto po prodaji, a najveći uspjeh, tj. 5. mjesto ostvaruje „Russian Roulette“, ujedno i posljednji album na kojem je pjevao Udo Dirkschneider nakon čega Accept kreće svojim putem, a pjevač pod akronimom U.D.O. svojim, a i jedni i drugi aktivni su do današnjeg dana.
Sva spomenuta njemačka rock i metal imena dosad su nastupila u Hrvatskoj, ali na Dirkschneidera se čekalo, eto, punih 40 godina od objave albuma „Metal Heart“, a sinoć okupljeno metal pleme u Boogaloou dalo je do znanja da vlasnik najopakijih glasnice njemačkog metala nije nimalo zaboravljen.
Moj odlazak bio je više u svrhu prisjećanja na davno minulo desetljeće, odlazak popraćen bojazni da ne treba očekivati previše obzirom da je Udo premašio sedamdesetu, a ono što i kako je tada pjevao bilo je nedostižno za mnoge dvadesetogodišnjake. No i pored svog iskustva u računicu nisam uzeo dva bitna faktora, a to je da su rijetke situacije da će Nijemci nešto u životu ofrlje odradit, a kao drugo da vjerojatno nikad ne bi ni čuo za Uda Dirkschneidera da se cijelog života nije trudio iz petnih žila kako bi uopće bio primijećen u glazbenom žanru u kojem su vladali Britanci i Amerikanci.
Kao prvo, iako sam bio čuo neke prigovore u početku u redovima publike, zvuk je bio odličan, točno po parametrima klasičnog heavy metala, točno onako kako treba biti. Udo se ‘ukopao’ na sredini pozornice, što je sasvim normalno jer nitko ne očekuje od 72-godišnjaka da izvodi vratolomije, a za njih je bio zadužen mladi bend koji je posložio od Uda nešto mlađi Acceptov basist Peter Baltes i koji me na neki način podsjetio na Stevea Harrisa iz Maidena jer je besprijekorno držao instrumentarij ostalih pod sobom.
Udo je tu bio čovjek-stijena iz kojeg je narednih sat i pol izlazio karakteristični vrišteći vokal koji je prolazio kroz sva bitna poglavlja Accepta jer je takav bio i repertoar (Udovih sedam Accept albuma). S bisom koji bio dodatni tour de force nedostajalo je još 5-6 minuta pa da se može napisati da je Dirkschneider puna dva sata tutnjao Boogalooom.
„Udo, Udo, Udo“ skandirala je publika gotovo između svake pjesme, a Udo i dalje vjeran vojno-maskirnom outfitu i s bijelim rukavicama na rukama isporučivao je komad po komad njemačke heavy metal povijesti koju je ispisao Accept. „Balls To The Wall“, „London Leatherboys“, „Fight It Back“, „Love Child“, „Turn Me On“, „Fast As A Shark“, „Head Over The Heels“, „Loser And Winners“, „Guardian Of The Night“…ispaljivala je podmazana njemačka metal mašina i nikad podmazani glas oživljavajući vrijeme kad se doimalo da su po zvuku Judas Priest i Accept bili dva bratska benda koja su širila novo evanđelje po heavy metalu po starom kontinentu.
Skandiralo se na završetku službenog dijela i vjerojatno nitko ne bi zamjerio Dirkschneideru da je sve ostalo na tome nakon sat i pol svirke, ali bis je donio novu dozu raspašoja i tada se doimalo kako će sve stati s „Up To The Limit“, kako i sam naziv te pjesme sugerira. Sretoh tada starog metal frenda koji se uputio prema izlasku iz dvorane, ‘napunjenih baterija’ jer je očigledno dobio sve po što je došao kad se Udo s pozornice oglasio: „Do you realy want some more?“
„Kaj ima još?“, nije ni frend vjerovao.
I onda je krenulo adrenalinsko rokanje s pjesmom „Burning“, oliti onaj famozni „11“ na potenciometru baždarenom do „10“, jer „Burning“ je Acceptov „Let There Be Rock“ moment. Pade mi tada na pamet ona situacija kad je Angus Young Briana Johnsona zamijenio Axlom Roseom i pomislih kako to da se nije sjetio Uda Dirkschneidera, jer nakon njegovog sinoćnjeg vokalnog performansa vjerujem da bi bio daleko bolji izbor.
„Vidimo se idući put“, dobacio je nekako usput 72-godišnji Udo na kraju, kao da smo kojim slučajem ćaskali za stolom na večeri, a ne nakon što je održao skoro dvosatni heavy metal koncert. Prava lekcija da se legende nikad ne smiju podcijeniti kad izađu na pozornicu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
