Bile su dovoljne dvije uspješne sezone, tj. da Hrvatska ima favorite, kako bi Dora uskočila u gabarite Eurosonga – tri večeri programa umjesto dosadašnje jedne.
Sinoć je nacija imala priliku pogledati prvu polufinalnu natjecateljsku večer, danas je na redu druga, a u nedjelju će se znati tko će s pjesmom predstavljati Hrvatsku ove godine u švicarskom gradu Baselu. HRT je u potpunosti prepoznao potencijal ovog, ne tako davno ugaslog pa ponovno pokrenutog, glazbenog događaja i dotjerao ga produkcijski do svog maksimuma.
Više nema dvojbe, već nakon prve polufinalne večeri jasno je da je u pitanju najvažniji glazbeni događaj u produkciji nacionalne nam TV kuće. Više nema eksperimentiranja s voditeljima. Izvučena je ‘teška artiljerija’, tj. najiskusniji i najpopularniji voditelji koje ta kuća ima, a to su Barbara Kolar i Duško Ćurlić. Njihovo vođenje bilo je potpuno oslobođeno kilavih scenarističkih pokušaja humora, već su se njih dvoje držali voditeljskog protokola dok su humorne doskočice bile prepuštene njihovim karakterima, ili je to tako spontano izgledalo obzirom na njihovu profesionalnost. U svakom slučaju, u tom segmentu Dora je bila na nivou. O pjesmama ću malo kasnije.
Bogata i vizualno izvrsna scenska produkcija koja je stavljena u pogon prošle 2024. godine, kad se konačno shvatilo da se mora uhvatiti korak sa svijetom i da ne može to eurosongovsko prednatjecanje izgledati kao „Prvi pljesak“, ove godine je bila još bolja, pa se može reći da su tu standardi poravnati sa standardima srpskog PZE-a, odnosno „Pesme za Evroviziju“ koji je godinama tu prednjačio u produkcijskom smislu. Mislim, mogao sam uzeti za primjer i neka druga nacionalna prednatjecanja, ali svi znamo da je naš živalj indolentan na te informacije, a da se alarm pali jedino ako Beograd ima nešto bolje, jer povijest nas je naučila da Hrvati bez Srba i Srbi bez Hrvata ionako nemaju previše smisla. Eto ih i dan danas u naftnom biznisu s ruskom naftom i Janafom složni k’o dva brata rođena.
Da Dora više nipošto i nimalo nije zajebancija jasno je bilo i u petnaestminutnom terminu rezerviranom za glazbenu zvijezdu. I tu u prvoj polufinalnoj večeri. Taj termin pripadao je Nini Badrić. Dakle, nema cile-mile, nema labavo. Nema se što previše ikome u Hrvatskoj objašnjavati da Nina Badrić ne ide po seoskim zabavama i „Prvim pljeskovima“.
Taj petnaest minutni slot donio je savršeno utegnutih i u medley posloženih Nininih devet hitova, kao što je i Nina imale te večeri savršenu haljinu spram svih ostalih. Mene je posebno razveselilo što sam nakon ‘100 godina’ vidio Ninu Badrić bez Photoshopa pa mi je laknulo da i dalje sliči na Ninu Badrić. A obzirom na kojekakva govorkanja i tračeve u našoj maloj sredini, Ninina pojava na telki donijela je i katarzu druge vrste, a to je da je živa i zdrava i da je pored Jelene Radan u natjecateljskom programu jedina sinoć na Dori nešto i pjevala kak’ Bog zapoveda.
Sad je došlo na red ono „malo kasnije“ o pjesmama.
U mukama prvih preslušavanja ovogodišnjih natjecateljskih pjesama prestigao me na ovom portalu Ivan Grobenski, jer je valjda nakon godinu dana zaboravio na muke koje je sebi priredio i prošle godine i na tome sam mu neizmjerno zahvalan, kao i svaki artiljerac kad vidi da pješadija krvari jer mu čuva dupe.
Pročitao sam onaj njegov, sad već legendarni tekst, to rastuće epistolarno ludilo upućeno čitatelju dobronamjerniku u kojem se patnja povećava kako se tekst bliži kraju, a čitatelj dobronamjernik uživljen u netom otkrivenoj vlastitoj sadističkoj karakternoj crti guta etape mazohističke misije na koju se uputio Grobenski. Uglavnom mislio da malo pretjeruje. Ali nije. Bio je realan. Njegov „AaaaaaAaaaaAAAAAaaaa“ kao komentar pjesme „AaAaA“ Magazina rijetko tko, tko je pročitao tekst, nije doživio kao njegov posljednji urlik prije nego li mu je živi pijesak hrvatskog glazbenog neukusa potpuno progutao racionalno rasuđivanje.
Prvi dio muke Grobenskog jučer je nacija mogla konačno slušati i gledati u koloru na svojim ekranima (osim Marka Tolje, on je bio crno-bijeli) u (shvatili ste) savršenoj produkciji i uz top voditeljski par. U neku ruku gledali smo Eurosong u malom. Točno tako je bila posložena Dora – kao mini švedski stol Eurosonga, ali bez Šveđana u igri.
Jelena Radan s pjesmom „Salut“ kao da je branila classy frankofonske boje Francuske ili Švicarske i odmah ću reći da sam ja hrvatsko glasačko tijelo kao što nisam, tipovao bih na nju da ode ove godine u Švicarsku i tamo se zadovoljio s nekim 12. mjestom u finalu jer su šanse jedan naprema sto milijuna da ćemo i ove godine imati favorita u prvih tri.
No nemali broj natjecatelja kao i hrvatsko biračko tijelo vjeruje da bi šansu opet mogao imati neki predstavnik lunapark metala. Izraz „lunapark metal“ je smislio, tko drugi nego, Ivan Grobenski, i ja sam mu zahvalan i na tome jer taj izraz opisuje sve one koji koketiraju s heavy metalom, žele ga popularizirati tamo gdje nije popularan križajući ga uglavnom s techno beatovima i uglavnom živciraju metalce.
Naš najjači predstavnik lunapark metala je naravno Baby Lasagna i logično je da mnogi žele biti kao Baby Lasagna. No isti ti mnogi ne primjećuju zašto Baby Lasagni to ide od ruke, a ide mu jer je on joker, oliti šaljivac. Za lunapark metal moraš imati tu crtu šaljivca. Uz to, Baby Lasagna je ispekao dobro svoj heavy metal zanat prije nego li je postao šaljivac i to toliki šaljivac da se išao čak prijaviti na Doru.
Ono što smo dobili ove godine u tom žanrovskom polju je potpuno kognitivno disonantno spajanje konaca o tome kako biti Baby Lasagna, jer neki žele biti Baby Lasagna, pa je rezultat da smo gledali i slušali lunapark metal bez jokera. Svi smrtno ozbiljni u svojim naporima, ali bez „onog nečeg“ u osobnosti što su trebali definirati, a to je da budu bar malo šaljivi.
Taj lunapark metal đir na ovogodišnjoj Dori započeo je Matt Shaft, nastavio Magazin, a zatvorio EoT. Pokušao sam svom desetogodišnjaku objasniti da je Magazin prije zvučao kao Natalli (koja je nastupila taman iza Magazina), a da je tako kako je zvučao sinoć Magazin prije na Eurosongu zvučao Lordi, ali da Huljić sad misli da može Europi prodat Baby Lasagnu koji sliči na amazonku, ali me pogledao pogledom: „Što sad stari palamudi?“ i prekinuo me s „Ne sviđa mi se Magazin jer ima lažni zbor”, referirajući se na zbor koji se vidio u projekciji na video zidu, a ne i na pozornici. Ukratko, citirat ću Grobenskog: „AaaaaaaaAAAAAAAaaaaa“.
Kad sam već spomenuo Natalli (koja je prošla dalje), ona je predstavljala onu struju pjevačica koje na Eurosongu nastupaju u zlatnim ili srebrnim šljokičastim haljinicama. Teenah me podsjetila na predstavnice baltičkih zemalja. Nadalje, IVXN pak kao da želi osvojiti glasove publike od Azarbejdžana do Malte ako prođe dalje, Nipplepeople glasove svih onih koji televotingom nagrađuju oskudno odjevene i ne razmišljaju previše o pjesmi (pokušavam razmišljati o pjesmi Nipplepeople i ne mogu je se sjetiti), Lelek glasove svih onih koji na Eurosongu glasaju za ženske zborove koji zvuče kao etno ženski zborovi kreirani isključivo za Eurosong (što i dalje ne razumijem, ali eto, bez ženskog višeglasja koje zvuči kao etno koji to nije se glasa i na Dori).
Jedino za Swingerse nisam mogao dokučiti kojoj skupini se oni dodvoravaju da glasa za njih, a obzirom da nisu prošli dalje, nisu ni oni znali. Ah da, bio je i crno-bijeli Tolja! Bar u Hrvatskoj ima dovoljno glasača za sjetnog Tolju, realno možda u biti baš on gađa onu poziciju 12. mjesta u Baselu, na kojoj sam ja nemušto, naivno i benevolentno vidio Radan. Tko zna, možda je on favorit iz sjene, pardon, iz crno-bijelog.
Dakle, zasad je upravo to najveća novina ovogodišnje Dore, tj, natjecatelji koji uopće ne razmišljaju o Dori već odmah o Eurosongu – odmah o tome hoće li za njih glasati gruzijski pastiri, finski metalci ili estonske domaćice. O svemu se dalekosežno razmišljalo, samo o pjesmama i pjevanju najmanje. Ali nije Dora „Prvi pljesak“ pa da je to važnije od zabave nacije koja uvijek voli vidjeti i čuti disonancu između maštovitih outfita i diletantskih izvedbi.
Da citiram Matta Shafta na kraju: Cirkus je počeo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
