Sinoć je završila druga polufinalna večer Dore, hrvatskog izbora za pjesmu Eurovizije. Bila je to zapravo već treća večer Dore nakon šetnje plavim tepihom u srijedu i izborom za finale prve osmorice veličanstvenih u četvrtak pa će nam ova subota svima i više nego dobro doći da se od svega malo odmorimo i o svemu razmislimo prije nedjeljnog konačnog okršaja šesnaestorice žigosanih finalista.
Prva polufinalna večer bila je poprilično klimava, no više zbog HRT – ove u najmanju ruku upitne produkcije i Barbarinih novih zubi zbog koji ju znatno muči izgovaranje frikativnih glasova, a manje zbog izvođača. Kao što je Stajčić istaknuo u svom tekstu, HRT je svjestan činjenice kako je Dora unatoč svemu i dalje najvažniji glazbeni događaj u produkciji naše nacionalne TV kuće i zato su, valjda, a kažem valjda jer prostora za popravak itekako ima, dali sve od sebe. Na scenu su ponovno izvukli prekaljeni voditeljski dvojac Duško & Barbara, znatno poradili na vizualnom djelu produkcije i već očekivano podbacili na mjestima o kojima uopće niti ne bi trebalo biti govora – zvuku i publici.
Zvuk je u četvrtak bio kudikamo grozniji, neujednačeniji i općenito lošije izveden nego u petak kad smo barem bili pošteđeni toga da nam režija u nekoliko navrata pušta zvuk iz dvorane ili toga da matrice izvođača budu glasnije od njihovih live vokala. To ne znači da je u petak sve bilo „na razini”, ali znači da je mali pomak ka boljem ipak postignut pa bismo, ako bude sreće, u finalu konačno mogli čuti zvuk koji bi trebao biti standardom televizijskog događaja ovakvog kalibra.
Publike u četvrtak baš i nije bilo. Bilo je nešto ljudi na tribinama, nešto sitno na parteru, a čak su i neka mjesta u VIP i izvođačkom djelu dvorane ostala prazna. Produkcija se to nije potrudila sakriti pa smo tako na ekranima gledali ta prazna mjesta, mjesta na kojima su još uvijek zalijepljeni bijeli A4 papiri s imenima onih koji se na kraju nisu pojavili i šačicu entuzijasta koji stoje ispred pozornice i, tobože, podižu atmosferu.
Produkcija je sigurno na vrijeme shvatila da se karte za prvu polufinalnu večer i ne prodaju baš najbolje pa umjesto da ih je podijelila ili da je izvođačima druge večeri omogućila da natjecanje, umjesto u hotelu, gledaju u dvorani s ostatkom publike, snimila je prazna mjesta i bijele papire. I toga je u petak bilo znatno manje pa, ako bude sreće, u nedjelju nećemo vidjeti niti jedno prazno mjesto ili bijeli A4 papir.
Iako sam bio poprilično siguran da o Dori ove godine više neću morati pisati, ipak me zapalo osvrnuti se na drugu polufinalnu večer jer se Stajčić baš morao u vrijeme drugog polufinala baviti tamo nekakvim propagiranjem nekakve nevidljive alternativne scene negdje u Dubravi, umjesto da sjedi doma i muči se još malo.
Svoj sam zadatak, ne biste vjerovali, shvatio ozbiljno pa sam se potrudio sve pogledati na velikom televizoru s izvrsnim high fidelity sistemom te uz popunjavanje neslužbene ocjenjivačke „Dora tablice” koja se besplatno može preuzeti na stranici eurosong.hr, a koja vam pomaže da od 1 do 10 ocijenite svakog izvođača u kategoriji pjesme, nastupa i vokala. Ništa, dakle, nije bilo prepušteno slučaju, a odmah po završetku večeri, na društvenoj sam mreži i podijelio ocjenjivačku tablicu ne bih li bio potpuno transparentan.
Šalim se, naravno, potpuno mi je svejedno što će tko misliti o tome što ću napisati ili jesam li bio transparentan ili ne, ali ću ovaj put, a za razliku od dosadašnjih tekstova u kojima sam se, vjerovali ili ne, zajebancijom zapravo suzdržavao od toga da zaista kažem što mislim, zaista napisati što mislim, a ako će onda netko od svih onih koji, navodno, zaista zapravo žele pročitati što mislim s tim imati nekakvih problema, kao što bi netko mogao imati, na primjer, problema s ovom sad već zaista predugom proširenom zavisnosloženom rečenicom, neka se samo sjeti jednog – rekao sam što sam rekao.
Mislim prije svega da su samo dva sinoćnja polufinalista zaslužila otići na Eurosong isto kao što mislim da iz prve polufinalne večeri zapravo nitko od finalista ne zaslužuje otići na Eurosong niti bi tamo imao bilokakve prave šanse. To su Luka Nižetić i Marko Bošnjak. Ali Dora onda ne bi trajala frapantna četiri dana, mi ne bismo imali o čemu pisati, vi ne biste imali što gledati i o čemu se svađati s kolegama i prijateljima, HRT ne bi imao što zasrati svojom frapantnom nekompetentnošću i dvadeset i dva ostala kandidata ne bi imala prilike pokazati što su nam to pripremili.
A što su nam to pripremili? Pogledajmo tablicu.
Prva na redu bila je Laurakojapjeva i njen NPC. (Pjesma: 2, nastup: 3, vokal: 2, ukupno: 7)
Moram priznati da mi je pjesma zvučala simpatičnije i bolje nego kad sam je samo čuo, kao i da se ideja scenskog nastupa činila kao nešto s nekim potencijalom, no na kraju se od svega nije dogodilo ništa.
Uslijedio je Marko Škugor koji se ne pita znamo li što je bilo, ali se pita što bi bilo da Boga moli on (Pjesma: 2, nastup: 2, vokal: 7, ukupno: 11)
Kao što sam već rekao, Škugor se zapravo želio prijaviti na Splitski festival, ali je tamo nešto krivo kliknuo i završio na Dori. Ipak, njegova pjesma, pojava i scenski nastup prilikom kojeg on stoji, a iza njega se prikazuju fotografije njegove familije i njega dok je bio mali, pokazali su da u ‘Rvata i dalje najbolje pali sentiment ‘Bog i familija’ i što je naposlijetku pokazao i tele voting jer Škugor je, pokušao ja to shvatiti ili ne, u finalu.
Fenksta – Ekstra (Pjesma: 7, nastup: 8, vokal: 7, ukupno 22)
Prije svega, dobro je da su na Doru malo – pomalo stigli i žanrovi koji su na ovakvom natjecanju u Hrvatskoj nepravedno zapostavljeni. Jest da je Fenksta sinoć isporučio prilično zastarjeli hip hop, ali barem je svekolikom hrvatskom pučanstvu pokazao da postoji još štošta, a što nije Marko Škugor i pritom je i više nego ugodno iznenadio. Prvo, njegov je nastup jedan od najbolje režiranih nastupa na ovogodišnjoj Dori općenito, drugo, njegova matrica zvučala je možda i najbolje, treće, konačno se pojavio netko tko gruva umjesto da „crno – bijel u boji” stoji na pozornici i pet minuta pati u mikrofon i na kraju, Fenksta je svoj nastup odradio najbolje što je mogao i vidjelo se koliko se potrudio i koliko mu je do svega stalo.
To nas dovodi i do pitanja bodovanja, a s čim su neki moji kolege i ostali dobronamjernici ovih dana imali određenih problema. Nakon što nekima u „slučaju Baby Lasagna” baš i nije bilo jasno kako nešto može biti 8 od 10 u kontekstu nečega što je inače 2 od 10, sinoć nekima nije bilo jasno kako Huljevljev vokal može dobiti trojku ili Bošnjak devetku, a Brkljačić peticu.
Vrlo jednostavno – ocjene su čisto empirijsko vrednovanje, daje su u trenutku prema trenutnom feelingu, a od toga tko zna ili ne zna pjevati mnogo je važnije kakvi su u odnosu na tog nekog svi ostali, kakav je taj netko u odnosu na Doru i Eurosong općenito, koliko mu je vokal specifičan, pamtljiv i zanimljiv, koliko je kvalitetno interpretirao to što je trebalo, kako mu vokal leži u miksu u live prijenosu i još štošta.
Od svega je u tom smislu najmanje važno je li se nekome dogodio nekakav falš, je li nekome pukao glas i slično. Kad to ne bi bilo tako, Fenksta se kao pjevač uopće ne bi mogao ocjenjivati u odnosu na, na primjer, Škugora kao što se niti Škugor uopće ne bi mogao ocijeniti u odnosu na Fenkstu kao reper. Rekao sam što sam rekao.
Nakon odlično raspoloženog Fenkste, došao je Marin Jurić – Čivro s pjesmo “Gorjelo je”, a što vam ovdje znam napisati kao podatak tek zato jer gledam njegove ocjene u tablici i koje su kako slijedi: pjesma 1, nastup 1, vokal 3, ukupno 5. Drugim riječima, Čivro je bilo toliko dosadan, nepamtljiv, neraspoložen i neatraktivan da se ne sjećam što sam o njemu osim toga još i mislio, ako sam uopće nešto i mislio.
Filomena se predstavila s pjesmom “Strong” koja je jedna od onih tipičnih Eurovizijskih pjesama, ali s početka tisućljeća. Također prilično nepamtljivo i nezanimljivo pa ću samo prenijeti utabličene podatke. Pjesma: 4, nastup: 4, vokal: 6, sveukupno: 14
Supersonic Trio sinoć su bili najbolji primjer toga da određenim glazbenicima nije mjesto na određenim „mjestima”, odnosno da bi svatko trebao znati svoje „mjesto” i ne se nužno pokušavati ugurati tamo gdje ne treba, neovisno o svom općenitom znanju i kvaliteti. Pjesma “Animal” zaista nije dobra pjesma, a osim toga nije ni eurovizijska pjesma, a takav im je bogme bio i nastup.
Po pitanju toga kako Huljev može dobiti ocjenu 3 za vokal, a što me netko sinoć pitao na društvenim mrežama, pa evo ovako: Ja najiskrenije nemam blage veze tko je Huljev, niti me to sinoć u vrijeme njihovog nastupa zanimalo. Gledao sam isključivo njihov nastup u realnom vremenu i o tome donio nekakav empirijski zaključak, a koji je da je taj i takav vokalni „delivery” u kontekstu svega ostalog – trojka. Kasnije sam za potrebe ovog teksta guglao Huljeva pa saznao da je surađivao s Buđenjem i Bastardzima te s Arsenom koju mu je napisao pjesmu i tako dalje, a što je sve pohvalno i respektabilno, no ni na koji način ne mijenja činjenicu da je sinoć pjevao za tri.
Irma je bila i ostala Enigma pa ćemo to preskočiti uz brzinsku napomenu da su ocjene 2, 2, 3 odnosno sveukupno 7 i odmah preći na Luku Nižetića i “Južinu”. Nižetića inače teško organski podnosim, no zaradio je ocjene 6, 7 i 7 odnosno sveukupno 20 jer je pokazao da je od rijetkih koji razumiju što je Eurovizija i kako se na nju valja plasirati.
Njegova izvedba bila je koherentna, dorađena, kompletna, izvedba bez greške i s odličnim vizualima, a ni pjesma nije loša i mogla bi zagolicati maštu poklonika Eurosonga. Nižetić je pokazao kako bi se to trebalo raditi kao i da zna kako se to radi i predstavio jedan sasvim solidan eurovizijski paket koji se, ako slučajno dospije do Basela, tamo sigurno neće osramotiti.
Ananda koja se predstavila pjesmom “Lies Lay Cold”, kako sam neslužbeno saznao, za sinoćnji se nastup prilično morala namučiti. Naime, navodno je bolesna pa je prije nekoliko dana ostala i bez glasa, a zbog čega je u nekoliko navrata intravenozno primila kalcij. Nema goreg za pjevača od toga da pred nastup ostane bez glasa i, iako kalcij trenutno može pomoći, glas koji je „otišao” gotovo je nemoguće kontrolirati, treba ga se još dodatno naprezati, a pjevač se u njega ne može pouzdati što pak sa sobom nosi ogromnu količinu stresa. U tom smislu, svaka čast Anandi na sinoćnjem nastupu i sveukupnoj ocjeni 13.
Marko Bošnjak moj je osobni favorit od časa kad sam prvi put čuo pjesmi “Poison Cake”. Već je onda bilo jasno da je to najkvalitetniji eurovizijski materijal koji možemo ponuditi, a što se sinoćnjim nastupom samo i potvrdilo. Bošnjak je jučer isporučio najbolji i najzanimljiviji show koji će bez sumnje odlično izgledati na svakoj velikoj pozornici s velikom produkcijom. Osim toga, jedini je čiji styling i nastup ima nekakvu priču, jedini koji nas s nekoliko upečatljivih promjena stalno drži zainteresiranima i jedini koji ima pjesmu koja zvuči kao godina u kojoj živimo.
Ako svekoliko ‘rvacko pučanstvo pregrize svoje srednjovjekovne svjetonazore i prihvati nešto što izgleda suvremeno i „devlish”, glasat će za Bošnjaka i pomoći Hrvatskoj da se na Eurosongu predstavi suvereno i konkuretno. Treba otvoreno reći da je Bošnjaku plus i to što je queer, sviđalo se to nekom ili ne, jer Eurosong je ipak u moderno vrijeme prije svega ultimativna queer zabava za koju su angažiraniji oni koji jesu queer od onih koji nisu, kao što treba reći i da živimo u queer svijetu sviđalo se to ‘rvatima ili ne pa je Bošnjak tim više logičan i najbolji izbor. Ocjene 9, 9, 9 odnosno 27.
Ovaj tekst ima previše teksta da bih još teksta trošio na Petra Brkljačića i njegov “Kraj”, no na kraju ipak treba reći da je njegov i Škugorov prolazak u finale samo dokaz da ‘rvati ne razumiju sve rečeno o Bošnjaku odnosno da bi nas dobrog Eurovizijskog plasmana mogla koštati nacionalna konzervativnost. 3, 4, 5, ukupno 12.
Na kraju smo došli i do Ogenja i pjesme „Daj, daj“. U svom prvom tekstu o Dori o pjesmi nisam napisao ništa, a zbog čega me njihov PR optužio da sam „kao Velimir Bujanec” dok me pak njihova logistika upozorila na to da nije u redu ne napisati ništa odnosno ne napisati što zapravo mislim pa bilo to i negativno, a svekoliko podravsko pučanstvo me pak opetovano podsjećalo na takozvani „podravski jal” koji se daleko čuje.
Zato ću ovdje napokon udovoljiti svima, ispraviti nepravdu i najzad napisati što zapravo mislim, samo nemojte reći da vam nisam rekao i sjetite se da sam „rekao što sam rekao”. A reći ću sljedeće: pjesma “Daj, daj” nije loša pjesma. Nije niti spektakularna pjesma, nije niti eurovizijska pjesma, ali nije loša pjesma, a s obzirom na većinu ostalih kandidata čak je i ponajbolji glazbeni broj.
Reći ću i da se Ogenju mora čestitati na tome što su se za razliku od svih drugih jedini stopostotno mobilizirali na svim mogućim PR frontovima ne bi li si osigurali, a onda i zadržali „hype” koji bi im svakako trebao pomoći u tome da dođu do finala (što sinoć jesu), a onda da u finalu i pobjede ili se barem plasiraju na neko od prva tri ili prvih pet mjesta.
Ogenj je u svoj PR „usisao” sve medije Koprivničko – križevačke županije, većinu glazbenih portala koji prenose svaki njihov sljedeći potez, Ogenj jede markirane sendviče, nosi markirane sunčane naočale, vozi se u „Dora kombiju”, u varaždinskom restoranu Santa Maria možete pojesti Ogenj hamburger, Ogenj su u Opatiju stigli s pravom hrvatskom navijačkom bakljadom (doduše, nisu je priredili njihovi fanovi koji ih nisu tamo dočekali, nego su oni sami sebi priredili bakljadu, ali svejedno, bilo je bakljade, a bakljada je, vidjeli smo ovih dana, ono jedino što ‘rvati razumiju i vole), Ogenj ima svoj novi merch na kojem piše da je za njih „Švica mala mica”, društvene mreže prepune su lokalne, nacionalne i internacionalne podrške, pronašli su valjda svakog prijatelja, neprijatelja i poznanika koji se trenutno turistički nalazi negdje drugdje na ovome svijetu samo kako bi tom istom svijetu pokazali da cijeli svijet sluša „Daj, daj“ i tako dalje i tako redom.
Besprijekoran je to PR, mora se priznati. Ogenj su, vjerojatno također uz savjetovanje svog PR tima, spoznali da je najvažnije biti „kontroverzan” pa čak i samo kontroverze radi pa su na plavi tepih došli sa svinjom i tako si odmah osigurali klikove na svim mogućim portalima koji nisu preispitali „zašto” su se Ogenj tamo pojavili sa svinjom, nego su samo konstatirali da se to dogodilo.
Međutim, zašto su, zaista, Ogenj na plavi tepih došli sa svinjom, osim da bi „šokirali” ‘rvacku javnost? Bio je to, čini se, pokušaj „nečega” što bi smislili Let 3, no Let 3 u svojoj zajebanciji ipak ima daleko više konceptualnog smisla od šetanja svinje po plavom tepihu. Ako se mene pita, daleko bi smislenije i šokantnije bilo da su, na primjer, na Doru stigli u pratnji nekoliko istospolnih parova i njihovih kućnih ljubimaca, ali nema veze. Kad smo već kod svinja, svinje su općenito inteligentne životinje i znaju, a čemu sam kao dijete svjedočio u vlastitom dvorištu, da će im netko pucati u glavu.
Ogenj to, čini se, i dalje u potpunosti ne razumije jer nastavlja hrabro kročiti na „mjesto” gdje im nije „mjesto” i samo jedna mala greška u koracima mogla bi ih koštati toga da im se glave nađu na nišanu europskih i svjetskih medija. A kad smo kod greške u koracima, njihov je frontmen otkako su se plasirali na Doru doživio svojevrsno svjetonazorsko preobraćenje pa je sad odjednom jedan sasvim otvoren lik koji nikako nema ništa ni protiv koga i zalaže se za onu dobru staru „mosa bavlju”. Je li riječ o pravoj konverziji i taji vjere, ideji da sredstvo opravdava cilj ili također o naputcima njihovog PR tima, znaju samo on i dragi Bog.
Činjenica je i da PR i mediji formiraju javno mnijenje pa je tako „dobro” ono za što netko nebrojeno puta, bezrezervno i nekritički, ponovi da je „dobro”. Ako dovoljno medija dovoljno puta kaže da je Ogenj najbolji, Ogenj će biti najbolji. Tako jednostavno funkcioniraju mediji i ovaj svijet, a što se na društvenim mrežama pokazalo i jučer jer su se nakon njihovog nastupa u lokalnim i ostalim medijima s kojima je sklopljen kupoprodajni ugovor kao i na „reelovima i storijima” pojavile snimke dvorane „koja gori u potpunoj ludnici” dok nastupa Ogenj.
Je li dvorana gorjela u potpunoj ludnici? Nije i to je objektivna istina, no ako PR dovoljno puta kaže da je laž istina, postat će istina. Je li Ogenj sinoć isporučio najbolji nastup? Također nije jer, nakon sve siline hypea kojeg su postigli ususret sinoćnjem nastupu i najavama kako za Doru pripremaju spektakl prilikom kojeg će „gorjeti sve”, doći na pozornicu u nekim poluzanimljivim kostimima bez koncepta i onda energično skakati u trajanju pjesme, niti je nekakav „show”, niti je eurovizijski nastup.
Može PR govoriti što hoće, ali objektivno Ogenj za sinoćnji nastup nije pripremio baš ništa. Šteta, jer to je jedna velika propuštena prilika i tek će finale pokazati je li hype dovoljan da se na Dori pobjedi bez da se zapravo nešto i pokaže kao i postoji li dovoljno ljudi u Koprivničko – križevačkoj županiji koji će za njih glasati samo zato jer su „naši” odnosno postoji li dovoljno ostalih ljudi u ‘rvackoj koji će za njih poželjeti glasati i ako nisu „njihovi”, a na temelju onoga što pokažu na pozornici. Na kraju krajeva, Ogenj su uspjeli i u ovom tekstu dobiti „najviše teksta” pa je njihova PR zadaća još jednom uspješno ispunjena.
Eto, to mislim i rekao sam što sam rekao. Ocjena? 6,6,6, ukupno 18.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
