Na novom kompilacijskom albumu sakupljeno je dvadeset kompozicija iz svih stvaralačkih razdoblja Micka Mossa. Riječ je o zbirci dosad neobjavljenih akustičnih i koncertnih izvedbi, remikseva, obrada te iznova snimljenih starih pjesama koje svoga autora potvrđuju kao iznimno darovitog i tankoćutnog umjetnika.
Pripovijest o dugotrajnom glazbenom projektu nazvanom Antimatter – jer oduvijek je bila riječ o projektu, a ne o bendu – usko je povezana s pripoviješću o engleskom kompozitoru, multi-instrumentalistu i pjevaču Micku Mossu. Upravo je on bio taj koji je svojom glazbenom vizijom na životu održao i razradio početnu ideju o spoju elektroničke ambijentalne glazbe s darkerskom stranom gitarskog rocka, uz malo prog i post-rock začina.
Sve je počelo davno, krajem prošloga stoljeća, u doba cvjetanja novog usmjerenja Anatheme, benda koji se odrekao doom metal korijena te uspješno usidrio u melodičnom i melankoličnom progresivnom rocku. Antimatter je – zaključit ćemo – tada rođen u Anatheminoj emotivnoj orbiti, dijeleći s tim glasovitim liverpulskim bendom osnovno glazbeno usmjerenje. Projekt je, naime, nastao suradnjom Mossa s Duncanom Pattersonom, basistom i klavijaturistom, članom Anatheme, koji je kao kompozitor zaslužan za par najuspješnijih pjesama s itekako uspješnog albuma „Alternative 4“ (1998.).
Odlučivši se odmaknuti od benda u čijem je usponu sudjelovao, Patterson je tražio novog partnera kako bi realizirao aktualne zamisli. Priča o početku suradnje svjedoči o gotovo slučajnom susretu dvojice glazbenika s izrazito sličnom vizijom o tome kakvu glazbu treba stvarati. Mossu – koji je dotad bez većeg uspjeha nastojao ostvariti samostalnu karijeru – ovaj će se susret pokazati presudnim. Bila je to njegova ulaznica za put prema uspjehu i priznanju kritike unutar relativno malene niše emotivnog rocka prožetog progresivnim tendencijama.
Antimatter kakav danas znamo predstavlja zapravo Mossov solo-projekt. Patterson je 2005., nakon objavljenog trećeg zajedničkog albuma, potražio sreću u nizu novih samostalnih i grupnih projekta, dok je Moss odlučio nastaviti djelovati pod već afirmiranim imenom, u potpunosti prilagodivši opću zvučnu sliku vlastitim afinitetima. Dotad itekako prisutna elektronika vidno je potisnuta, primat preuzimaju akustična i električna gitara, ženski vokali koji su bili istaknuti na prva tri albuma pretežito počinju zauzimati ulogu pratećih, a Moss s vremenom postaje iznimno uvjerljiv pjevač sposoban prenijeti širok spektar emocija.
Ovogodišnji dvostruki album „Parallel Matter“ druga je kompilacija na Mossovu diskografskom popisu. Prva, pod nazivom „Alternative Matter“, objavljena je 2010. kao zbirka dotad neobjavljenih akustičnih i koncertnih izvedbi, remikseva i demo-snimki pjesama s prva četiri albuma. I „Parallel Matter“ je koncipiran na sličan način, s time što je par pjesama snimljeno iznova, u novom aranžmanu, prošle godine.
Uvid je to prije svega u bogatu arhivsku građu – Moss sebe naziva pasioniranim arhivistom – a pojedine stvari datiraju čak iz vremena koje prethodi njegovoj i Pattersonovoj suradnji. Riječ je, dakle, o zbirci koja obuhvaća Mossov rad iz svih razdoblja djelovanja te pruža reprezentativnu sliku o njemu kao darovitom i izrazito tankoćutnom umjetniku. Dobri poznavatelji razveselit će se koncertnim verzijama poznatih pjesama, a oni koji kojima je ovo prvi susret s tim opusom moći će – ako im se svidi – od ove kompilacije uspješno krenuti unatrag, u avanturu slušanja brojnih studijskih ostvarenja.
Kako, dakle, zvuči Antimatter? Prvo, potrebno je istaknuti doista jedinstven Mossov vokal. Često ga se uspoređuje s Eddiejem Vedderom iz slavnih Pearl Jam, ponajprije zbog visoke razine emotivne uživljenosti. Usporedba vrijedi za rano Vedderovo razdoblje, onaj način pjevanja koji nam je ostao u sjećanju zbog briljantne i dirljive izvedbe pjesme „Black“ s albuma „MTV Unplugged“ (1992.).
Nadalje, za zaključiti je da Moss odlično poznaje darkersku, odnosno goth scenu osamdesetih godina prošloga stoljeća, pa ne bi trebalo čuditi prepoznavanje utjecaja Petera Murphyja ili Waynea Husseya, među ostalima. Konačno, tu je i značajno osvrtanje za baštinom Pink Floyda, što ovom amalgamu daje poseban štih. I naravno, ne zaboravimo Anatheminu glazbu kao trajnu referenciju.
Kompilacija „Parallel Matter“ donosi dvadeset kompozicija, a Moss je u njezino nastajanje evidentno uložio mnogo truda. Ipak, može se zaključiti da cjelina nije posve kvalitativno ujednačena. Tako svakako treba istaknuti da remixevi, napravljeni posebno za ovo izdanje, čine nezanimljiv i ne odveć uspješan dio ove zbirke. Vrhunci su, s druge strane, svakako akustične i koncertne izvedbe. Primjerice, izvrsne akustične verzije pjesama „Firewalking“ i „Monochrome“ snimljene su 2014., da bi prošle godine u studiju dobile nove instrumentalne i vokalne slojeve, pa njihova snaga dodatno dolazi do izražaja.
Koncertne snimke čine većinu ove kompilacije. Među njima posebno se izdvajaju „Landlocked“ (snimljena u Poljskoj 2014.) i „The Immaculate Misconception“ (snimljena s gudačima u Ukrajini 2016.). To su sjajni post-rock komadi – svaki je zapravo malo instrumentalno remek-djelo – koji dokazuju da je Moss pravi majstor u stvaranju emotivnih zvučnih ambijenata, a da gitarist Dave Hall – stup njegova live-benda – zna potegnuti ozbiljno dobru gilmourovsku solažu. Kompozicije su to koje preciznije i jače pogađaju u srce i dušu uživo nego na studijskoj snimci. Isto vrijedi i za posebno cijenjenu „Leaving Eden“, snimljenu 2022. pred nizozemskom publikom.
Gotovo svaka kompilacija donosi i obrade tuđih pjesama, a na ovoj se izdvaja „Leftover Wine“ Melanie Safka, nedavno preminule američke kantautorice koja je vrhunac popularnosti doživjela krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Moss je ovu stvar odavno uvrstio na set-listu svojih akustičnih koncerata, obilježivši je specifičnim emotivnim ulogom.
Naposljetku, vrijedi spomenuti pjesmu s kojom je ova kompilacija krajem prošle godine i najavljena. Riječ je o stvari „Angelic“, isprva objavljenoj na debi-albumu „Saviour“ (2001.), a ovdje predstavljenoj s potpuno novom studijskom snimkom. Obogaćena vokalima Jenny O’Connor i violinom Davea Halla, a sve pod iskusnom producentskom palicom Daniela Cardosa, Anathemina bivšeg bubnjara, ova verzija pokazuje svu snagu Mossove osjećajnosti i imaginacije, pa nećemo pogriješiti ako zaključimo da je mnogo bolja od minimalističkoga originala snimljenog prije skoro dvadeset i pet godina.
Ako vam ide na živce glazba koja izravno, bez dvoumljenja, cilja na osjećaje u uskom rasponu od melankolije do beznađa, onda Antimatter zasigurno neće biti za vas. Ako vas, s druge strane, privlače pjesme o teškim psihološkim stanjima, besmislenosti života i nerealiziranim ljubavima – ukratko, ako poput mene volite uglazbljenu kuknjavu o svim vrstama životnih teškoća – na ovom ćete albumu pronaći mnogo toga što će vam se svidjeti.
Glazba koju stvara Mick Moss namijenjena je prije svega novovjekim darkerima. Ni oni stariji, stasali osamdesetih, protiv takve glazbe zasigurno neće imati ništa protiv.
Ocjena: 8/10
(Music In Stone, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
