Rundek & Ekipa su u rekordnom roku rasprodali dva koncerta u zagrebačkoj dvorani Kina Studentskog centra. Prvo glazbeno druženje održalo se sinoć.

Izraz „kulturna svečanost“ bio bi najprimjereniji onome što se u utorak navečer događalo u Kinu SC, jer je Darko Rundek odavno legenda, odnosno kulturni stup ovih prostora, time dakako i matičnog mu grada. Ta ljubav između njega i matičnog grada isto je specifična. Uvijek decentna i intelektualna, rijetko euforična, a netko neupućen bi pomislio da tu uvijek ima neke doze zadrške.
Tako se doimalo i sinoć. Poput nekog odlaska u Katedralu. Skoro pa pobožna atmosfera, jer tako su i zvučali momenti kad bi publika zapjevala poneki stih koji je Rundek namjerno izostavio valjda da bi i sam sebe uvjerio da nije sam u dvorani. Kad je kao neki tihi, ali masovni, odjek koji je odnekud iz daljina donio neki povjetarac prostrujao prostorom. „Čujete li vi mene dobro?“, upitao je Darko u jednom trenutku, da bi feedback glasnijeg „da“ donio potvrdu da je s te strane sve u redu.

Ali to je ta ljubav između njega i njegovog grada – intimna i senzualna, a s druge strane postojana i rekao bih posljednjih godina masovnija nego prije. Bilo je trenutaka kad sam pomislio kako je u neku ruku teško biti Darko Rundek – biti istovremeno toliko iznad po važnosti, dok se s druge strane on osjeća normalnim i od ega oslobođenim sugrađaninom, da ne kažem, dio ekipe. Jer on je i dalje lice koje se zna pojaviti na nekom opskurnom klupskom koncertu i iz prikrajka ga ispratiti, kao što je uvijek spreman svojim gostovanjem uveličati isto takvo neko klupsko okupljanje, konkretno posljednji put prošlog tjedna na nastupu bihaćke grupe Jall Aux Yeux u Vintage Industrialu.
Uz to je on i zdravorazumski meander ovog društva i ovog grada, možda posljednja živuća veličina u tim gabaritima koja je u potpunosti neokrznuta koristoljubljem. Nije on čovjek ukopan u duhu nekih prošlih vremena, on je daleko više čovjek budućnosti, čovjek kojem je i kapitalizam gramziva doktrina prošlosti, svjestan koliko je ona u ovim trenucima okrenuta protiv čovječnosti. Teško je biti Darko Rundek u nezasitnom svijetu. Možda je i to ključ za shvaćanje pojma kulturne svečanosti iz uvoda, jer intelektualni Zagreb rijetkima ukazuje toliku počast i u tolikom broju.

„Bilo je baš nekako uzvišeno“, rekla mi je kratko svoje dojmove jedna poznanica nakon koncerta i to je definitivno bilo tako kad bi se ono neuhvatljivo od sinoć u zraku Kina Studentskog centra trebalo sublimirati u par riječi.
Rundek i Ekipa su pak bili raspoloženi i temeljiti na koncertu koji je na kraju trajao oko dva i pol sata. Uz to sastavu Ekipe u kojoj su trubač Igor Pavlica, saksofonistica Ana Kovačić, bubnjar Silvio Bočić, basist Roko Crnić, vibrafonist Miro Manojlović pridružio se u nekoliko pjesama izvrsni gitarist Marko Marić (brat Nenada Marića aka Kralja Čačka) počevši s pjesmom „Tajni grad“.
Kad već spominjem „Tajni grad“, Rundek ju je najavio citatom koji je nedavno negdje pročitao: „Na vinilu je izašao najgori album Haustora“, referirajući se na reizdanje tog četvrtog albuma grupe i nadovezujući se uz osmjeh: „Ja se s tim nipošto ne slažem, ali valjda jedan mora biti najgori kad se ove ostale toliko hvali“.

Koncert je bio satkan od niza atmosferičnih i decentno „rearanžiranih vožnji“, što je samo dokaz koliko Rundek i Ekipa rade na tome da i ova faza rada nosi neki zajednički i na sebi svojstven način izmaknuti potpis brojnih klasika među kojima su na repertoaru bili primjerice „Ruke“, „Grane smo na vjetru“, „Sadimo lan“, „Clouds“, „Kuba“ i „Crni dusi“. Našlo se mjesta i za jednu „Sanjam“, kao što su se uklopili i recentniji radovi „New World“ i „Revolucija počinje na tanjuru“. Ova potonja je svojevrsni Rundekov veganski manifest, koji je na koncertu nazvao „možda uzaludnom pjesmom“, ali nije li svaka revolucionarna duša u početku uzaludna u svojim nahođenjima u očima mnogih?
No daleko da je to bila jedina revolucionarna misao na koncertu, jer Rundek je oduvijek bio simbol čovjeka koji prezire zone komfora. Na koncu, ovo je bila prilika da i po pitanju Haustora razmrda upravo te očekivane zone komfora fokusirajući se s Ekipom baš na pjesme s „najgoreg albuma grupe“, uz spomenutu „Tajni grad“ tu su još našla „Bi mogo da mogu“ dok je sasvim jasan statement bila „Uzalud pitaš“ kojom je okončan službeni dio koncerta, iako su u finalu, između ostalih, bile nezaobilazne „Šejn“ i „Šal od svile“.

No da se vratim na revolucionarne misli, tj. poglavlja koncerta. Ona koja je donijela najviše aplauza bila je podrška studentskoj pobuni u Srbiji s pjesmom „Novčić za sreću“ za što je Rundek rekao da se nada „da će se neka mala zaraza sličnim dogodi i kod nas“. Za pjesmu „Ima ih“ vjerujem da sam u svakom dosadašnjem reportu napisao koliko aktualno odjekuje sa svakom izvedbom, pa ću to učiniti i ovog puta, a nikad aktualnije je ipak odjeknula „Ay Carmela“. Nekako je ona bila ta neka centralna točka oko koje kao da se vrtio dobar dio repertoara, tj. čak su i „Sejmeni“ vodili do njenih snažnih stihova: „Želja nam je samo jedna, da fašista više nema“.
U tom smislu, Rundek i dalje tu stoji kao trenutno najaktualniji glazbenik intelekta, širine, značaja, na koncu i borbe, koji je u stanju u jednoj večeri razmjestiti katarze koje su dobovale kao neka ambijentalna lekcija iz zdravog razuma, u večeri u kojoj je i on kao glavni akter nije bio siguran čujemo li njegove riječi, što govori u prilog tome koliko je njemu samome bilo stalo.
Čuli smo te, Darko. I hvala ti na tome.