Norveška glazbena legenda nastupila je u utorak na solo akustičnoj večeri u Močvari.
Pravih pjevača uvijek je premalo. Onaj od gore škrt je u tome i kao da ih svakoj generaciji udijeli malo i onda zatvori butigu do iduće prilike kad će opet dijeliti ‘na slamku’. Sivert Høyem jedan je od njih. U stanju je doći samo s gitarom na pozornicu i držati publiku više od dva sata prikovanu za ljepotu interpretacije.
Tako je bilo sinoć na njegovom prvom gostovanju u Hrvatskoj, točnije u Močvari u koju je ovaj frontmen norveške grupe Madrugada došao kako bi ispipao teren na kojem dosad nije bio. „Teren“ je pak bio topao, plodan i podatan i Sivert nije mogao skriti oduševljenje što što je upravo na toj pozornici.
Ako se vratimo pred kraj devedesetih kad je album „Industrial Silence“ grupe Madrugada došao nekako i u naše krajeve, možda najviše na prženim CD-ima, bio je to ujedno znak da se radi o izvrsnom rock bendu, tim više što dolazi iz jedne Norveške. Stvari u glazbi su tada bile malo drukčije posložene nego danas. Postojalo je daleko više sastava i glazbenika na nacionalnim scenama unutar europskih država, većina ih je pjevala na svojim jezicima i to su bile omeđene priče. S druge strane, oni koji su vjerovali da mogu više i bolje ne samo da su bili na engleskom već su i glazbeno morali biti u stanju parirati Amerikancima, Britancima i Ircima koji su bili glavni u tom internacionalnom segmentu.
Tko god se iz neke druge zemlje uspio plasirati, taj ne samo da je trebao biti al pari, već u dosta segmenata i bolji od bespoštedne konkurencije kojoj je engleski materinji jezik. Madrugada je bio upravo takav bend jer su ti Norvežani uspjeli izboksati svoje mjesto pod Suncem i to u rocku. Kvalitetni i lirski i glazbeno i uz to s vanserijskim pjevačem, čiji vokal kao da je istovremeno sažimao svu tugu svijeta i pretvarao je u neki topli kamin za dušu. Uz to bili su kao braća, kao i svaki veliki bend koji se probio na terenu, na koncu kao i Beatlesi dok su pekli zanat u Hamburgu prije nego li su postali Beatlesi.
To neraskidivo bratstvo se posebno vidjelo kad je 2007. preminuo gitarist Robert Burås i kad je grupa odlučila prestati s radom nakon objave istoimenog albuma u siječnju 2008. (povratnički album „Chimes at Midnight“ objavljen je tek 2022.). Te 2007. bend je u Oslu organizirao i izveo emocijama nabijen tribute koncert za Buråsa, a desetminutna interpetacija pjesme „Dont Let ‘Em Bring You Down“ i dan danas je jedan od fascinantnih trenutaka rock povijesti u kojem su svi glazbenici na pozornici vidno rastrgani emocijama, a posebno Sivert Høyem koji kao da je iz petnih žila svevišnjem tada upućivao glasno pitanje: „Zašto?“.
Jučer sam pred koncert s YouTubea pustio snimku te izvedbe jednom mladom talentiranom gitaristu, za kojeg će se nadam se uskoro čuti malo više, jer dečko stvarno „jede gitaru“ na tragu najboljih blues rock velikana. Uglavnom, kad je Høyem zapjevao taj mladi gitarist je našao za shodno reći kako bi dao svo svoje gitarsko znanje da ima pjevački glas i da može osjećati i izvoditi glazbu iz nutrine svog tijela. Nisam nikad čuo ništa slično od nekog glazbenika, da to tako iskreno izađe, što samo govori o tome koliko je i dan danas na spomenutoj snimci uhvaćeno “to nešto u zraku”.
Nekako mi se takav prolog doima najboljim opisom reakcije pune Močvare kad je Høyem izašao na pozornicu i počeo isporučivati ono što je riječima nespretno opisati. Otvorio je koncert s pjesmom „Blown Away“ i time sve ‘dignuo u zrak’.
Po vlastitim riječima, odlučio se za solo turneju kako bi bio u situaciji da izvodi pjesme za koje kad je u pratnji benda obično nema prostora, a srce ga posebno steže kad se sjeti istih kojima je život udahnuo na albumu, ali ih nikad nije izveo na pozornici. No nije u pitanju bilo samo to. Obzirom da je prije par tjedana objavio i novi studijski album „Dancing Headlights“, koncert je bio prilika da i s njega izvede četiri nove pjesme („Dancing Headlights“, „Some Miserable Mornings“, „Hollow“ i „Love vs The World“).
No da se vratim na početak, veza s publikom bila je instantno uspostavljena da bi s izvedbom hita „Sleepwalking Man“ u prvom dijelu koncerta ta veza bila potpuno zapečaćena.
Po nepisanom pravilu kantautorskih večeri, one su često i prilika za bolje i intimnije upoznavanje glazbenika s publikom jer je kontakt izravniji, pa smo u središnjem dijelu mogli čuti solidan komad Sivertove biografije; od razuzdanog života mlade rock zvijezde koja je mjesecima živjela u hotelu u Oslu pa do povratka u kuću majci i trenutka kad je nastala pjesma „Majesty“, ujedno jedna od njegovih najvažnijih balada za koju i dalje vjeruje da mu je došla u snu.
Ja sam pak iz ne znam kojeg razloga sebi bio prekrižio situaciju da ću „Majesty“ ikad čuti uživo, ne znam ni sam zašto, valjda neki glupi osjećaj, valjda plod čudnog sna. Stoga mi je još teže opisati srsi koje su prostrujale kroz mene kad je zapjevao onaj moćni „So am I good or bad“ početak. U tom trenutku mi je Močvara postala potpuno drugačiji prostor. To kao da više nije bio klubu u kojem sam bio nebrojeno puta. Kao da je došao neki blagoslov odnekud, a publika ga primila kompletno ukopana u tišini. Čak je potpuno zamuknuo i jedan dozlaboga pijan lik koji je mozak i manire dotad bio potpuno pogubio na „Slewepwalking Man“, a nažalost i kasnije.
Høyem je potom dublje ušao u materijal posebno meni dragog albuma „On An Island“, izvevši spomenuti naslovnu pjesmu, ali i „Two Green Feathers“, „Aim For The Heart“ i kasnije na bisu „When Your True Love Is Gone“. Počastio nas je i obradom „Born To Die“ tj. hitom Lane Del Ray i mogu samo reći ako postoji muški vokal koji može iz te pjesme izvući sav izvorni noir i dati mu novi sloj plemenite patine onda smo se uvjerili sinoć da je to glas Siverta Høyema.
Pored „Majesty“ iz repertoara Madrugade nije izabrao puno, ali je izabrao nezaobilazno kad je riječ o akustičnom setu, a to su još bile pjesme „Strange Colour Blue“ i „Honey Bee“, a što se tiče odgovora gdje smo nakon dva i kusur sati savršenog zvučnog putovanja započetog s „Blown Away“ završili možda je i to sam glazbenik najbolje poentirao s posljednjom „Moon Landing“.
Važno je napomenuti da iako se najviše govori o njegovom vokalu, Sivert Høyem je i intelektualac od formata koji je sinoć citirao tekst odnedavno pokojnog američkog književnog giganta Cormaca McCarthya (za kojeg je tužno konstatirao da je propuštena prilika da dobije Nobelovu nagradu za književnost) kako bi dočarao i svoju liriku kojom uranja u tugu za koju drži da zna biti blagotvorna za čovjeka.
Nije zaobišao ni Boba Dylana i Leonarda Cohena, a iako je riječ o značajnim imenima, ovaj Norvežanin je zvučao isuviše skromno u kontekstu toga da misli da je njegov vokal negdje u sukusu vokala spomenutih. Lirika je jedna stvar, no vokalna izvedba nešto sasvim drugo, tj. nije teško priznati da je Høyem u pjevačkom rangu jednog Paula Rodgersa, pa i Elvisa Presleya. Da, njega se uistinu može smatrati noveškom nacionalnim blagom. Sivert Høyem je The Voice. Jedan je od posljednjih velikih vokala koje je rock dao.
A nakon svega sinoć mislim da je konačno došlo vrijeme da nas počne češće posjećivati, što sa svojim bendom, što s Madrugadom, iako se nimalo ne bih žalio da opet dođe samo s gitarom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
