Užitak slušanja prvog nastupa novog trija svjetski poznatog klavirista gotovo je pokvaren ispadom jednog pijanog posjetitelja.
Ciklus Lisinski srijedom otvorio je svoje jazz proljeće sinoćnjim koncertom trija poznatoga pijanista Joeyja Calderazza u svojoj Maloj dvorani. Kad kažemo da je Claderazzo poznat, ne mislimo samo na njegovu svjetsku slavu i činjenicu da je svirao s gomilom jazz velikana kroz svoju karijeru koja se se proteže još tamo od početka devedesetih i ranije, već i na činjenicu da je poznat i zagrebačkoj publici budući da je već gostovao na ovdašnjim pozornicama, primjerice 2009. na 5. Vip Zagreb Jazz Festivalu kao dio kvarteta saksofonista Branforda Marsalisa, jednog od istaknutog članova možda i najpoznatije obitelji jazz plemstva iz New Orleansa.
Vratio se zatim i u 2017. kad je sa svojim trijom nastupio u Muzičkoj akademiji, no sastav koji je sinoć svirao u Lisinskom je jedan sasvim novi trio. Ovaj trio, zapravo, toliko je nov da smo sinoć imali čast i privijegiju doživjeti njihov prvi nastup u ovoj formaciji. U njoj se pijanistu na basu priključuje njegov dugogodišnji suradnik, kontrabasist Orlando Le Fleming, dočim za bubnjevima sjedi mlada nada i sasvim novi član David Hawkins.
Na samom početku koncerta Joey je adresirao ovaj specifikum dodavši kako ćemo upravo mi u Zagrebu biti testna publika nove postave. “Nemamo čak ni setlistu. Znamo samo četiri pjesme,” napola se šalio Calderazzo, iako se stvarno pokazalo da će većina koncerta biti osmišljena ad hoc i kao improvizacija. Što je u jazzu, naravno, itekako poželjno. “Tko zna, možda jednom postanemo slavna formacija, pa ćete se hvaliti da ste nas vi prvi gledali,” rekao je. “A ako ne uspije”, dodao je, “sutra sviramo u Beču”.
Naravno da je uspjelo, ne treba to ni posebno isticati. Osobno sam možda bio malo i zakinut, budući da su na ovakvim koncertima sjedala u prvim redovima dvosjekli mač. S jedne strane, vidite i čujete detalje koji bi vam inače vjerojatno promakli, ali sirovi zvuk basa i bubnja bio je previše jak u odnosu na klavir, pa je vođa sastava na bržim skladbama u zvučnoj slici nama bio pretih, što nije bio slučaj u ostatku dvorane.
No Calderazzo se posebno isticao u baladama, primjerice u “The Blossoms of Parting” na kojoj ga je samo pratio Le Fleming, pokazujući plodove dugogodišnjeg praćenja Joeyja, ili pak na divnoj solo kompoziciji koju je izveo na bisu. Bend se posebno iskazao i u izvedbi jedne od poznatijih skladbi iz njegovog repertoara, “One Way”, za vrijeme koje smo potpuno mogli povjerovati u onaj scenarij o “slavnoj formaciji” koju smo čuli u uvodnoj riječi.
U narednim obraćanjima publici požalio se Calderazzo i na gust raspored turneje (11 koncerata u 12 dana, čini mi se) izražavajući žalost zbog odvajanja od svog 15-godišnjeg psa, kao i na ponovni izbor Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Država, lupajući se mikrofonom u glavu u znak pokore i stida.
U posljednje vrijeme u javnost su počele sve češće izlaziti lamentacije o činjenici da Zagreb nema neki stalni (veći) jazz klub, a sinoćnji koncert pokazao je da oni koji o takvome čemu maštaju i nisu u krivu, budući da je tip nastupa koji smo gledali mnogo prigodniji za atmosferu jednog takvog kluba negoli za koncertnu dvoranu. Prvenstveno zato što je Joey sjajan frontmen koji izravno komunicira i s publikom i s bendom za vrijeme koncerta i atmosfera je automatski mnogo opuštenija negoli inače na koncertima u Lisinskom.
Nažalost, kao dio klupske atmosferu, sinoć smo svjedočili i ispadu u kojem je jedan vidno alkoholizirani posjetitelj imao potrebu dobacivati svoju kritiku na račun benda (bilo mu je “dosadno”), što je u prvoj polovici koncerta izazvalo loš osjećaj kako u publici koju je preplavio stid, tako i na pozornici na kojoj svira i čovjek kojemu je ovo prvi nastup s novim bendom.
Koncertna dvorana uzalud upošljava cijelu četu studenata koji vas mogu potjerati da, primjerice, ostavite jaknu u garderobi, ali među njima nema nikoga tko je sposoban obračunati se s jednom pijanom budalom koja može pokvariti iskustvo više od stotinu ljudi koji su platili ulaznicu, ili natjerati glazbenika koji nastupa da zbog toga sljedeći put ne uvrsti vaš grad u turneju.
Calderazzo se u neplanirano produženom bisu još jednom obratio publici pitajući nas što želimo čuti: “Solo ili s bendom? Laganu ili brzu? Što onaj lik želi čuti? Je li još uvijek ovdje?” Na kraju se čak i spustio do budale i pružio mu ruku i okrenuo sve na zafrkanciju, ali ostaje činjenica da je koncert nekog drugog izvođača koji se manje uspješno nosi s ovakvim provokatorima mogao poći mnogo gore. Jedno je biti pijan, a drugo biti pijana budala. Dvorana koja si tepa da je kulturni hram Zagreba i Hrvatske mora biti u stanju reagirati na ovakve situacije.
U sklopu odlomka za servisne informacije spomenimo da se ciklus nastavlja 16. travnja nastupom Camille George, dok u svibnju dlazi još jedan pijanist, Nduduzo Makhathini. “Na Međunarodni dan jazza, 30. travnja, Jazz orkestar HRT-a pod ravnanjem Mirona Hausera nastupit će sa svestranim umjetnikom iz Argentine, Javierom Girottom na saksofonu,” prepisujem iz priopćenja. Pijane budale u publici nisu najavljene.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
