Trinaesto izdanje najvažnijeg natjecanje europskih blues glazbenika održano je u splitskom HNK-u od 3. do 5. travnja. Bio je to prvi put da je ta manifestacija održana u Hrvatskoj i kako se pokazalo – na obostrano zadovoljstvo.
„Samo jedan život imam…“ pjevali su Indexi i to taman objašnjava općeniti nedostatak vremena kako bi se unutar tog naizgled dugog, a ustvari kratkog perioda uspjeli posvetiti svemu što nas zanima ili bar spoznali dovoljno i neke druge sfere za produbljivanje percepcije. Nastavak spomenutog stiha donosi i hladni tuš spoznaje da nas brojne okolnosti i distrakcije vode na zaključak da taj život „uzalud bacamo“. No da nema distrakcija, vjerojatno ne bi došle i neke nove spoznaje.
Konkretno, na natjecanje europskih blues glazbenika sam u početku možda i gledao kao na distrakciju kao glazbeni novinar u ovom i ovakvom 21. stoljeću, ali nakon svega viđenog i odslušanog na tom događaju u Splitu osjećam onu nevjerojatnu lakoću kao nakon „napunjenih baterija“ i pomalo žal što se iduće sezone neće tako nešto ponoviti baš u splitskom HNK-u.
Naime, dvorana Hrvatskog narodnog kazališta po pitanju akustike bila je kao stvorena za trinaesti po redu European Blues Challenge. Uz to, patina prostora kao da je bila stopljena s patinom tog glazbenog žanra i u sjećanje su mi se uvukle slike davnašnjih arhivskih snimki kad je blues nadirao u američke i potom europske ballroome i slične koncertne prostore i perid mladosti kad sam ga otkrivao.
Tri maratonske večeri ispunjene s više od pet sati programa možda se u ovom pisanom obliku doimaju kao tour de force za iskušavanje krajnjih granice izdržljivosti publike i žirija mahom starije životne dobi. Možda bi i bilo u nekim drugim glazbenim žanrovima, ali blues definitivno u sebi nosi proces izlječenja i zbog toga je sve nekako teklo glatko, inspirativno i komunikativno.
Sistem European Blues Challengea posložen je poput nekog blues Eurosonga – dvije polufinalne i jedna finalne večer tijekom kojih prodefilira 22 što bendova, što solo izvođača. U finalnoj večeri nastupalo je po četiri finalista po ocjenama stručnog žirija iz svake polufinalne večeri. Nastupi po propozicijama nisu smjeli premašiti trajanje od dvadeset minuta, a ta minutaža pokazala se kao svojevrsni „zlatni rez“. Za glazbenike je to vremenski sasvim dovoljno za predstaviti svoj rad i za osmisliti koncepciju unutar koje će postići katarzu jer nema ograničenja koliko minimalno pjesama trebaju izvesti i što je bitno; sve na pojačalima, bubnjevima i Hammond orguljama koji su se nalazili na pozornici (dakle, svi na istoj opremi po sistemu: „ukopčaj se i počni“).
Sav taj tehničko-propozicijski dio dakako je bio u funkciji kako bi se predstavila uistinu kvalitetna i šarolika europska blues scena pa se usudim reći da je od samog natjecanja European Blues Challengea jači moment taj svojevrsni revijalni karakter koji na jednom mjestu okupi esenciju i sukus onog što se u bluesu događa na potezu od Ujedinjenog kraljevstva do Rumunjske ili od Portugala do Finske. Hipotetski kazano; da imate blues klub, bio bi pun pogodak angažirati svako od 22 imena koja su nastupala, ne bi promašili niti s jednim.
Krene li se od Alice Armstrong Banda, tj. ovogodišnjih pobjednika neupitno je da je vanserijska pjevačica Alice Armstrong donijela vokalni duh Janis Joplin u pratnji benda koji je uz nju grmio u stilu one stare britanske blues škole iz šezdesetih kad su Londonom tresli John Mayal i Greenov Fleetwod Mac. Nastavi li se s ostalim imenima koja su ušla u finale; Grkinja Eliana One Woman Band (inače i jedna od mojih favoritkinja) učinila je blues itekako aktualnim kroz svoje socijalno osviještene tekstove. Gotovo da je na pladnju donijela vijesti o tome kako se se osjeća Grčka u krizi koja ne staje i ispisuje stranice o još jednoj u nizu izgubljenih mladih generacija koje ne osjećaju da žive u državi, već u koloniji (a naivno sam mislio da ekskluzivno pravo za progovoriti o tim problemima imaju rock i rap).
Za Mađara Daniela Szebenyja neću nimalo pretjerati ako kažem da smo gledali i slušali mađarskog Dr. Johna, jer to je bila ta kvaliteta izvedbe. Mladi Finac Jantso Jokelin kao da je u svoj izričaj uspio uplesti skandinavsku filozofsku školu s jedne strane, dok je s druge sve omađijao sviranjem usne harmonike da bi se na koncu poigrao looperom u svojoj verziji skoro stotinu godina starog klasika Waltera Vinsona i Lonnie Chatmon „Sitting on Top of the World“ koju su 1930. snimili Mississippi Sheiks.
Zatim, njemački The See See Riders su pak zvučali i izgledali kao da su vremenskim strojem upravo doputovali iz te iste 1930. inficirani originalnim zvukom istih tih Mississippi Sheiksa. Kao da ih je T Bone Burnett osobno ugodio za neki novi „O Brother, Where Art Thou?“. Švicarca Marka Slatea i njegov prateći bend Rotosphere uvjerljiv je poput Joea Cockera, a sola njegovog gitarista ledila su krv u žilama.
Poljaci Wild Flame predvođeni britanskom pjevačicom Adeami Walkowiak stasaloj na glazbi Chake Khan bili su izvrsni i kad su ušli u funk, kao što je i Austrijanac Peter Kern, tehnički izuzetno potkovan i zanimljiv gitarist, svojim akustičnim setom itekako dokazao da njegovim žilama teče blues.
No intrigantne kvalitete nije nedostajalo i u redovima većine njih koji nisu prošli u finale nakon polufinalnih večeri, poput našeg Edi East Trance Bluesa koji je imao čast otvoriti 13. European Blues Challenge. Za francuski trio CHARB-ON koji je grmio na pozornici u stilu The Black Keysa sam poželio da žiri bar za njih prekrši pravilo i te večeri izabere i petog finalistu, ili primjerice za rumunjski Bluemans koji su mi u sekundi otpuhali svaku eventualno predrasudu o tome koliko mogu biti uvjerljivi svojim definitivno drukčijim blues rock pristupom spram ostalih.
Da ne nabrajam dalje, možda je bolje reći da je okupljanje europskih bluesera u Splitu donijelo izuzetno širok raspon utjecaja unutar samog žanra, što gledano po stogodišnjoj povijesnoj skali, što po utjecajima različitih podneblja.
Činilo se da izbor boljeg voditeljskog dvojca od Martine Validžić i Roberta Urlića također nije mogao biti bolji za ovu prigodu. Odradili su lavovski dio posla s dvojezičnim najavama, kao što su pogodili i vibraciju sa samim muzičarima i dakako sa šarenom internacionalnom publikom koja je sve pomno pratila kroz tri večeri.
I na koncu, ali jednako važno, bolji izbor od Splita nije mogao biti, jer nije samo da taj centar Dalmacije ima „ono nešto“, već se to „ono nešto“ da i definirati, a to je da je blues dugo tamo ukorijenjen – uvijek prisutan kao i u svojoj južnoj postojbini SAD-a, ali nekako pritajen i nikad eksponiran u potrebi da sagori u medijskoj ekspanziji. Osjetili su to i strani glazbenici i blues poklonici s kojima je bilo nemoguće ne popričati u foajeu u tom ozračju velike sretne obitelji gdje se i Vicko Bilandžić, intendant splitskog HNK-a, opušteno družio i minglao sa svima. „Ovo je kao da sam u kući bluesa za koju nisam znao da postoji“, rekao mi je tako jedan Finac pun dojmova.
Jest da European Blues Challenge svake godine putuje po različitim gradovima Starog kontinenta i da je činjenica da su Hrvatske blues snage kao udruga napravili fantastičan potez što su ga uspjeli, općenito gledano, dovesti u Hrvatsku, ali ne mogu skriti misao da bih opet želio proživjeti isto iskustvo i na istom mjestu jer, što bi rekli Indexi, samo jedan život imam. A sad, jesam li se opet zaljubio u blues u svojim ocvalim godinama, u Blues Challange, u Split, ili kombinaciju svega toga, lipi moji, to vam stvarno ne bih znao sa sigurnošću reći.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
