Albumom dominiraju teške teme u kojima se među inim preispituje čak i sam smisao postojanja, života i pokušaja da se podnese, preživi nebrojena razočaranja i udarce koje donosi.

“Tales of the Less Fortunate”, pjesma koja je na neki način pokrenula nastanak ovog albuma, mogla bi poslužiti i kao kratki premda prilično precizan opis svega što se u ovih 31 godinu događalo s Gone Baldom, točnije njihovim liderom Razorblade Jr.-om. Od 1994. i preseljenja originalne postave grupe u Amsterdam, Razorblade Jr. iliti Ivica Košavić snimio je niz kompleksnih, do najsitnijeg detalja (barem nakon ranih kaseta “Jesus Is Coming Soon” i “Fairytale Addict”) razrađenih izdanja koja mu ipak nisu osigurala mjesto na (alter) sceni kakvo zaslužuje.
Svaki put kada bi napravio korak naprijed obavezno bi uslijedila dva nazad, najčešće u obliku raspada još jedne postave benda, poslije koje bi po tko zna koji put bio prisiljen kretati ispočetka. “The Survival Showu” prethodio je “The Expiration Date” na kojem je bubnjao Radovan Lučić, ali u trenutku izlaska albuma ni on više nije bio član grupe. “Britva junior” ovoga se puta nije bacio u potragu za novim muzičarima već je na četrnaestom (neslužbeno šesnaestom) albumu Gone Balda sve odsvirao sam, dok je za snimanje i mastering bio zadužen stalni mu suradnik Mihael Bele iz Peach Pita.
U tom kontekstu ne čudi što albumom dominiraju teške teme u kojima se među inim preispituje čak i sam smisao postojanja, života i pokušaja da se podnese, preživi nebrojena razočaranja i udarce koje donosi. Uvodna “Highway to Heaven” tako sadrži stihove poput “it’s pathetic that even in your dreams you’re fighting for a bit of happiness“ i “life is just a school so when we finally fucking graduate it’s over?“ koji prilično precizno daju naslutiti što nas čeka u nastavku. Što se muzike tiče, imao sam dojam da slušam pokušaj Sonic Youtha da odsvira nešto nalik indie rocku, u čemu je uspio u potpunosti jer je u pitanju izuzetno uvjerljivo otvaranje albuma.
Jednako ispovjedno (“this songs are all I’ve got, all I have, this faith and my believe try to keep me sane“) nastavlja i u sljedećoj “Colgando del Borde“, gdje demonstrira i jedno od najjačih oružja Gone Balda, arsenal riffova i gitarskih tema koji se u tradiciji, primjerice, Slintovog “Spiderlanda“ ili Fugazijevog “End Hits“ razvija postupno, kreće u različitim smjerovima i ponovno se vraća na izvorište, izmjenjujući clean i distorzirane dijelove, odnosno bučnije momente s onim gotovo liričnima.
Blues iz pakla “Tales of the Less Fortunate” zvuči kao nešto što je otpjevao Captain Beefheart pa i Screaming Jay Hawkins, no sve to na još višu razinu diže “Melanchoalcoholia“ u koju je Razorblade Jr. ubacio toliko toga da bi neki drugi bend iz toga vjerojatno napravio tri-četiri pjesme. “Noćna smjena“ također iz laganog, blago apatičnog uvoda raste u vrtlog vriskova i noiserskih eksplozija, dok je završnica pripala “To Be Continued…?“ koja u više od 11 minuta nije dala odgovor na pitanje što i kamo dalje, kako nama tako i svom autoru.
Kao ni bilo koji od njegovih prethodnika, “The Survival Show (Season 50)“ nije lagan za slušanje, posebno neupoznatima s Košavićevim izričajem u kojem riječ kompromis nikad neće postojati. Često djeluje poput jako zajebane glazbene slagalice, a pridodamo li tome i turobnu tematiku više je nego jasno da mu se slušatelj mora prepustiti u potpunosti jer tako jedino i funkcionira. A takvi albumi već jako dugo predstavljaju bolnu rijetkost.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2025.)