Ambiciozan projekt Mikea Scotta priča životnu priču autodestruktivnog glumca i ugošćuje velike zvijezde među kojima su Steve Earle, Bruce Springsteen i Fionna Apple.
Dennis Hopper nije samo jedan od onih divljaka koji su svojim autodestruktivnim ponašanjem postali zaštitnim licem kontrakulture šezdesetih, Novog Hollywooda i rock and rolla, već i njihov predvodnik. Čovjek koji je filmove snimao i režirao natripan, napušen, pijan i na kokainu, koji je u najgoroj fazi pio i tridesetak piva, dvije boce ruma i vukao do tri grama koke, lik kojemu je John Wayne prijetio smrću… Popis naoko seže u beskonačnost.
Uzmemo li sve to u obzir, bilo je za očekivati da će se naći netko tko će životu i smrti ovog razbojnika posvetiti nekakav konceptualni album u nekom trenutku. Tu je zadaću na sebe preuzeo škotski kantautor Mike Scott, frontmen benda The Waterboys koji je u osamdesetima pokrenuo stil nazvan “The Big Music” prema istoimenoj pjesmi s njihovog drugog albuma “A Pagan Place”, da bi dotakli slavu sljedećom kultnom pločom “This Is The Sea” iz 1985. pogonjenom velikim hitom “The Whole of the Moon”, a zatim uronili u oživljavanje folk rocka s narednim izdanjem “Fisherman’s Blues”.
Scott je Hopperu već bio posvetio pjesmu jednostavno nazvanu “Dennis Hooper” s albuma “Good Luck, Seeker” iz 2020., da bi za vrijeme pandemije koronavirusa nastavio s proučavanjem biografija ludog glumca i redatelja nastavio pisati skladbe nadahnute njegovim životom, a gomila će rasti sve do 25 komada u različitim glazbenim stilovima, uključujući skitove i instrumentale, koje se mogu naći na novom albumu “Life, Death and Dennis Hopper”.
Kako bi prepričavanje Hopperove životne priče započeo njegovim odrastanjem u ruralnom Kansasu, za pjesmu upravo naslovljenu “Kansas”, Scott se zbog autentičnosti zvuka obratio prvaku americane Steveu Earleu koji je izjavio kako su The Waterboys jedini bend uz Beatlese i Rolling Stonese u kojemu je ikad želio svirati. Rezultat je pjesma koja se mogla naći na bilo kojem Earleovom albumu, ali ona je samo polazišna točka u muzičkom labirintu kojim će nas ovaj album povesti.
Na “Hollywood ’55” noarovski komad trajanja kraćeg od dvije minute svjedočimo dolasku naslovnog junaka albuma u grad snova, a “Live In The Moment, Baby” jedna od rokerski nabrijanih pjesama s prve strane ploče. “Andy (Guy Like You)” progovara o glumčevom odnosu sa zloglasnim Andyjem Warholom u zvučnom stilu sličnom Beach Boysima i Van Dykes Parksu iz šezdesetih, odnosno vremena kad je Hopper ustoličio svoju slavu u Hollywoodu.
Na “The Tourist” bendu se priključuju londonski kantautor Barry Fletcher i norveški country rokeri Sugerfoot, dok je “Blues for Terry Southern” posvećena naslovnom koautoru predloška za “Easy Rider”. Southern je potpisan kao scenarist s režiserom Hopperom i Peterom Fondom, koji su glumili glavne uloge uglavnom pijani i drogirani, smišljajući radnju na licu mjesta, no ipak na taj su način otvorili vrata pokreta Novog Hollywooda koji će iznjedriti neke od najboljih američkih filmova svih vremena.
Isti film služi kao nadahnuće i za “Riding Down to Mardi Gras”, dok je najavni singl “Hopper’s On Top (Genius)” pak popraćen videospotom u kojem Scott i članovi benda tumaraju ulicama urokani poput Hoppera i Fonde na ekranu. Glazbeno gledajući, ova pjesma možda više odgovara opisu “The Big Music” nego ono što su snimali sredinom osamdesetih.
Problemi za album kreću u drugoj polovici koja se bavi razdobljem od sedamdesetih nadalje što se dade zaključiti iz naslova kao što su “Freakout at the Mud Palace”. Ovdje se ističu još dva dueta, “Ten Years Gone” na kojoj gostuje veliki gazda Bruce Springsteen, te “Letters from an Unknown Girlfriend” na kojoj ćemo čuti glas Fionne Apple koja je ranije obradila spomenuti hit Waterboysa “The Whole of the Moon”.
Možda manje zvučno, ali ne i slabije jest gostovanje kantautora Taylora Goldsmitha iz benda Dawes na “I Don’t Know How I Made It”, dok je “Frank (Let’s F*ck)” očito nadahnuto ulogom Franka Bootha koju je Hopper glumio u klasiku pokojnog Davida Lyncha “Blue Velvet”, ali nenadahnuta buka koja prati ponavljanje psovke nije ns čast ni Hopperu ni Lynchu, a ni samome Scottu.
Ali to je tek jedan primjer u korist teze da Scott u svojem ambicioznom konceptu počinje ispuštati uzde vizije i gubiti kontrolu nad projektom, kao da gledamo Hoppera kako izvan sebe od droge pokušava dovršiti neki film čijeg se početka jedva sjeća. “Life, Death and Dennis Hopper” bi mogao biti skraćen za gotovo polovicu pjesama i barem četvrtinu trajanja i bio bi vrlo slušljiv album, ali bi ga to vjerojatno stajalo čvrstoće narativa u nastojanju da prepriča Hopperov cijeli život.
Konceptualni albumi često dolaze s cijenom, a ovaj Waterboysa platio ju je u svojoj drugoj polovici viškom manje zanimljivog materijala koji, premda rijetko zvuči odbojno, svojom fragmentiranom prirodom zakrčuje prohodnost do srca slušatelja. No, njegova ambicija i sposobnost da začudi, zbuni i zabavi, kao i nekoliko pjesama kojima ćemo se rado nastaviti vraćati čini ovo jednim od ako ne najboljih, onda barem najzanimljivijih izdanja škotskog benda u dugo vremena.
Ocjena: 7/10
(Puck 2014, Limited / Sun Label Group, LLC, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
