Jedan džezer i dvojica elektroničara snimili su zasebne albume filmske glazbe za potrebe nove Adult Swim animirane serije u režiji autora kultnog ‘Cowboy Bebopa’.

Ovih dana na Max je stigla nova anime serija “Lazarus” koju potpisuje slavni Shinichirō Watanabe. Čak i oni koji nisu veliki fanovi japanske animacije vjerojatno su upoznati s Watanabeovim imenom kroz kultni serijal “Cowboy Bebop” koji je emitiran još krajem devedesetih i brzo je stekao kultni status svojijm kombiniranjem znanstvene fantastike s elementima westerna i noira. Nakon toga svi su Watanabeovi radovi praćeni budnim okom fanova, pa su prve reakcije na dosad objavljene epizode “Lazarusa” također izrazito pozitivne.
Radnja serije odvija se 2052. godini, u svijetu u kojemu je genijalni neuroznanstvenik dr. Skinner otkrio čudotvorni analgetik poznat kao “Hapna”, a koji korisnika u potpunosti oslobađa svake boli. Nedugo nakon toga Skinner nestaje bez traga, da bi se ponovno obratio javnosti videom u kojem objavljuje da njegov lijek ima vrijeme poluraspada od tri godine i da će uskoro svi koji su ga uzimali umrijeti, ako Skinner ne bude pronađen u roku od 30 dana. Skupina od pet agenata pod kodnim imenom Lazarus kreće u potragu za izgubljenim doktorom kako bi našli cjepivo prije nego velik dio populacije umre zbog konzumiranja lijeka.
Posebna zanimljivost vezana za seriju “Lazarus” jest činjenica da su za nju snimljena čak tri zasebna soundtracka koje potpisuju velikani moderne glazbe, džezer Kamasi Washington, te dvojica DJ-a i producenata elektroničke glazbe, Samuel Shepherd poznatiji kao Floating Points, te Simon Green kojeg javnost bolje poznaje pod izvođačkim imenom Bonobo.
Saksofonist Kamasi Washington i ranije je znao snimati glazbu za potrebu filma i televizije, pa je tako 2020. objavio soundtrack za Netflixov dokumentarac o bivšoj prvoj dami Sjedinjenih Država Michelle Obama “Becoming”, no taj EP sadržavao je 15 kratkih zapisa često u trajanju između minutu i dvije, što nije u njegovom epskom stilu zbog kojeg njegovi redovni albumi obično izlaze na četiri ili pet ploča.
Dobro, njegov lanjski album “Fearless Movement” bio je dosta kraći i trajao je “samo” sat i pol, a ni njegov soundtrack “Lazarusa” nije mnogo kraći od toga. Neke od jedanaest pjesama snimljenih za seriju dosežu ili prebacuju desetak minuta trajanja, a donose Kamasijev zaštitni spoj futurističkog jazza i suvremenih pop formi što rezultira u njegovom prepoznatljivom “velikom” zvuku uz potporu gudača i zborskih zvukova.
Ako od Kamasija tražite “još Kamasija” dovoljno se obratiti uvodnoj “Lazarus” ili pak najavnom singlu “Vortex” koji ujedno služi i kao tema sa uvodne šice serije. Ipak, Kamasi si u nekim segmentima ovog albuma dopušta i izlete izvan ustoličenih okvira svoje glazbe, pa na trenutke čujemo kako bi zvučao da je krenuo putem klasčnijih jazz obrazaca post bop stilova jazza pedesetih i šezdesetih, pa se “Cold Slaw” pokazuje kao jedan od najzanimljivijih i najnetipičnijih brojeva ovdje.
Floating Points također je jedan od izvođača koji su poznati po koketiranju s jazzom, a njegov album “Promises” koji je 2021. objavio sa slavnim avangardnim i spiritual jazz saksofonistom Pharoahom Sandersom i londonskim simfonijskim orkestrom postat će ne samo njegov najcjenjeniji album, već i jedno od najpriznatijih izdanja novog desetljeća i stoljeća, tim više što će Sanders preminuti naredne godine, a ovo će mu biti posljendnja objavljena ploča.
Sheperdov soundtrack za “Lazarus” sastoji se od samo šest kompozicija ukupnog trajanja od nešto više od pola sata, a na njemu producent kombinira svoju jazzom obojanu elektroniku s novijih izdanja s nekim od donekle tvrđih glazbenih navada zastupljenim na njegovim ranijim izdanjima iz prošlog desetljeća kao što su “Elaenia” i “Crush”.
Od dva elektronička soundtracka, Floating Pointsov je ritmički gledano živahniji, a atmosferu pogodnu za klupske podije često prekida fluidnim ambijentalnim zvukom kakav bi ise i mogao očekivati od glazbe stvorene za soundtrack serije. Uvodna “Mirror Pursuit” te singl “Dexion” koji zatvara ploču obje traju oko devet minuta i predstavljaju dobar presjek Sheperdovog diska, prva kao smirujuća doza meditativnog transa, a potonja kao izrazito sporogorući komad elektroničke epike.
Ako smo Floating Pointsov soundtrack opisali kao kombinaciju novih navada s glazbenim stilom koji je njegovao ranije u karijeri, to isto vrijedi i za Bonobov album koji po trajanju pada između dva ranije spomenuta i donosi petnaest kraćih zvučnih zapisa koji su mahom sanjivi, smirujući i uglavnom mogu poslužiti kao izrazito ugodna i nenapadna pozadinska glazba.
Za singl s ovog izdanja odabrana je “Dark Will Fall” na kojoj pomalo bluzerski vokalno gostuje pjevač Jacob Lusk koji je slavu stekao pojavljivanjem u zabavnom showu American Idol, dok se mna “Beyond the Sky” pridružuje Nicole Miglis ali unatoč neupitnoj kvaliteti ovih pjesama (pogotovo prve), dojam koji dobivamo jest taj da je Bonobova ploča ipak najbolja kad nije opterećena tekstom već glavnu riječ preuzimaju teksture i atmosfera kao što je slučaj na nekima od skladbi s početka albuma kao što su “Northport” ili pak “Rippling” koja je slijedi.
Svaki od soundtrackova “Lazarusa” na svoj je način privlačan, a može ih se slušati kao zajednički projekt (ako imate dovoljno vremena za takvo što) isto kao što se može u njima uživati zasebno, ovisno o tome koji vam bolje odgovara trenutnome raspoloženju. Ono što je bitno jest da su sva trojica umjetnika dali vlastiti pečat na zvuk serije, predstavljajući na neki način sukus svog rada kroz stvaranje zvučne kulise za projekt koji bi na kraju mogao ostati bolje upamćen po glazbi nego po bilo čemu drugome.
(Cartoon Network, Inc. / Milan Records / Sony Music Entertainment, 2025.)