Objavljeni box set ‘EKV’ cjelokupne diskografije Ekatarine Velike u jednom osvrtu bi dobio medijskog prostora, no ipak nedovoljno po mišljenju naše redakcije, stoga ćemo u svojevrsnoj ‘unboxing the EKV box set’ pridati pažnju svakom od remasteriranih albuma. Krećemo od Katarine II.
Godina 1984. imala je neki zloslutni, distopijski, predznak zahvaljujući proročanskom književnom djelu „1984“ Georgea Orwella, u vremenu blokovske podjele svijeta i hladnim ratom za koje se doimalo da će trajati, po svoj prilici, vječno. Dojam toga pojačavao je i istoimeni britanski film Michaela Radforda s Johnom Hurtom, Richardom Burtonom i Suzannom Hamilton u glavnim ulogama.
U glazbenom svijetu je britanski novi romatizam ulazio u svoj zenit (postići će ga naredne 1985. na Live Aid koncertima kako je to kasnije zapisao glazbeni novinar Dave Rimmer).
U Jugoslaviji se novi val s početka osamdesetih lagano ispuhavao, a njegovi akteri su zauzimali mainstream.
U komercijalnom smislu gledano od sastava s „Paket aranžmana“ jedino su VIS Idoli bili ostvarili značajne tiraže. Značaj Šarla akrobate u kojem su bili Milan Mladenović, Dušan Kojić Koja i Ivica Vdović Vd koji se razišao ubrzo nakon debitantskog albuma „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“ lagano će početi rasti kasnije i izvan kruga glazbenog novinarstva. Naime, u komercijalnom smislu Šarlo akrobata bio je promašaj obzirom da je 1981. bio tiskan u simboličnih tri tisuće komada (što je nadmašeno s ponovnom objavom vinilnog izdanja 2022. godine), ali to nije bio razlog raspada tog sastava.
Šarlo akrobata se razišao obzirom da je tijekom kratkog trajanja brzo dosegao vrhunac u kojem Koja i Milan kao dva oprečna karaktera više nisu dijelili zajedničku glazbenu viziju. Možda je njihovu oprečnost najlakše usporediti kroz dvije pjesme Šarla akrobate s „Paket aranžmana“ – Milanovu „Ona se budi“ i Kojinu „Niko kao ja“. Milanov rafinman kao da je yin, tj. žensko načelo usredotočeno na unutrašnjost, dok je Kojino načelo yang, tj. fokusirano na probojnu vanjštinu. Pokazalo se da Šarlo akrobata nakon prvog albuma ne može više u svojim okvirima sadržavati tu dvojnost, a posljedica su bila dva nova sastava: Disciplina kičme i Katarina II.
Vd ostaje uz Milana koji se autorski udružuje u tandemu s Dragomirom Mihailovićem Gagijem, dok u strukturu benda ulaze talentirani glazbenici Margita Sefanovović Magi za klavijaturama i Bojan Pečar na basu. Debitantski album snimao je i producirao Đorđe Petrović, koji je povodom objave box seta rekao kako mu je Katarina II i dalje jedan od njihovih najboljih albuma, ako ne i najbolji.
„Ne zato što sam ga ja snimao. Naime, zvuk na Katarina II je ostao relativno sirov, autentičan. Ponavljam, relativno sirov. Ja sam u tom njihvom načinu, samim time kako oni koriste instrumente, kakva im je dinamika i kako zvuče ti instrumenti, čuo da je to sasvim dovoljno da se izraze. Meni se dopao taj njihov osnovni, sirovi zvuk. Kasnije je bilo malo produkcijskih intervencija. Ja ne volim da je zvuk previše ‘spakovan’, mislim da muzika to ne poznaje. Čak do tog ekstrema da muzika ne poznaje stabilan tempo i čistu intonaciju. Sve je to relativno. Nekad je važno, nekad nije važno. Nije važno ako dolazi snažna poruka. S Katarina II sam ozbiljno potvrdio taj stav“, kazao je Petrović.
Kada se stvari sagledaju, tj. poslušaju s odmakom, Petrović je svojim pristupom možda i nesvjesno produkcijski Katarinu II približio gabaritima debitantskog i jedinog albuma Šarla akrobate, na način da iz njega (i produkcijsku sirovost o kojoj govori Petrović) progovara upravo kroz ona inkluzivna poetska crta koju je posjedovao Milan Mladenović, a tu svakako treba dodati ulogu Magi koja se već tada nametnula nerazdvojivo svirački protkanom u zvuku benda i dakako vokalno istaknutu u „Kad krenem ka“ – pjesmi čiji tadašnji eksperimentalni karakter danas zvuči kao daleki pogled u budućnost kao organski sklopljen plesni remiks koji spaja dub reggae narativ s rasplesanim karipskim krešendom u “Treba da se čisti 2“, taman da taj ‘ljetni zvuk’ ujedno bude i uvod u odjavni spleen koji donosi pjesma „Jesen“.
Katarina II na osebujan način već zavodi s uvodnom „Aut“ koja je i tada stavljala slušatelje na kušnju u smislu je li to singl u pravom smislu te riječi, ili glazbena zaigranost benda koji upravo ‘instituciju singla’ provocira momentima izvan linearnog karaktera.
„Vrt“ nakon toga ulijeće pankerski hektično, da bi njen kraj kroz repetitivni „odmori se, odmori se“ sve sublimirao na himnični način, upravo onaj po kojem će EKV kasnije postati poznat. Hrabar artistički rez na A strani donosi „Platforme“ otvarajući prostor narativnom, svojevrsnom dnevničkom, vokalnom interpretiranju. Ironična „Radostan dan“ uspostavljena je kao nosivi lirski stup tada novog benda na sceni – u duhu te distopijske 1984. Milan pjeva o weltschmerzu i time se ta duhovna spona prema romantičarima s kraja 18. stoljeća i svjetskoj boli zameće u tkivo benda kojeg taj osjećaj više nikad neće napustiti. Posljednja „Geto“ na A strani samo podebljava taj dojam svjetske boli i hermetičnosti u pretposljednjem desetljeću XX stoljeća.
B strana pak počinje s dihotomijom suprotstavljenih „Treba da se čisti 1“ i „Ja znam“ – dok iz prve progovara surovi realitet kolektivnog, u drugoj se ulazi u polje individualnog koje diše u sasvim drukčijem životnom ritmu i sasvim drukčijim imperativima.
Ako se opet vratim na Šarlov „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“, Katarina II kao da je Milanov pozdrav svom bivšem bendu, jer je upravo Katarina II dublje intrinzično djelo u smislu sagledavanja okoline i njenog utjecaja na pojedinca i to s onim Milanovim yin otklonom, tj. utjecaja i na pojedinku, što je izuzetno važna dimenzija jer grupu je tada prigrlila i ženska publika.
Tu dimenziju u kojoj se na jedan umjetnički način slažu žanrovske forme i progovara senzibilitetom kojeg dotad nije bilo na jugoslavenskoj sceni dodatno je odredio i Margitin izbor neobične naslovnice crne djevojke koja izranja iz vode dok u njenom pogledu kao da se zrcali mistična dubina samog života.
Gledano kroz brojne diskografske rakurse, Katarina II je zbog svojih karakteristika i pristupa album kojeg bi rijetki izabrali za debitantski i koji bi po svojoj zrelosti u nekim drugim karijerama bio možda četvrti ili peti, dakle kad je već stvorena veza između umjetnika i publike. Nije samo da takve odvažne ‘kud puko da puklo’ debitantske albume rijetko tko snima u današnje vrijeme, već je to bila rijetkost i tada, što svjedoči i njegov diskografski put.
Naime, u mainstream nadmetanju između tadašnjih Jugotona i PGP RTB-a na jugoslavenskom tržištu nije bilo baš previše prostora za ekperimentalne izlete nepredvidivih tržišnih reakcija. U tom smislu slovenski ZKP RTLJ je imao razvijen sluh za većinu toga s ‘art’ predznakom u bivšoj zemlji. Dakle, više se pazilo na umjetničke dosege, a manje na to kako će to tržište prihvatiti. Za beogradsku grupu koja je sve svoje adute bila podredila svom umjetničkom dosegu i tek krenula razvijati taj svoj novi put, ispalo je da je diskografski odlazak u Ljubljanu bilo ključan potez što su potvrdila i dva naredna studijska i jedan koncertni album.
(Originalno izdanje ZKP RTLJ 1984. / box set izdanje: ZKP RTV Slovenija, PGP RTS, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
