U drugom nastavku ‘unboxing the EKV box set’ na redu je drugi eponimni album grupe iz 1985. godine, ujedno prvi koji je nosio ime po kojem će grupa ostati upamćena.
Album Ekatarina Velika bio je ključni, ako ne i najvažniji album grupe. Ne samo zbog imena, ali kad smo već kod imena započnimo s tom otegotnom okolnosti – jednoj u nizu prepreka koje su se postavile pred trojac koji je bio prepoznat kao kreativna jezgra, a to su bili Margita Stefanović Magi, Milan Mladenović i Bojan Pečar.
Pucanjem spona autorskog tandema Milan Mladenović – Dragomir Mihailovć Gagi bilo je toliko loše da je rezultiralo time da je Gagi pravno zaštitio ime „Katarina II“ i preostale članove doveo pred dva scenarija. Prvi bi vodio do eventualnog motivacijskog sloma između glazbenika i potencijalnog razilaska. Drugi je vodio prema onome što se dogodilo, a to je promjena imena, saniranje štete zbog toga i dobrim dijelom ponovljena startna pozicija.
Odlazak bubnjara Ivice Vdovića također nije bila povoljna okolnost jer treba uzeti u obzir da je Vd opravdano bio na glasu kao najbolji beogradski bubnjar svoje generacije. Time je pukla i bitna spona sa Šarlom akrobatom. Dakle, scenarij koji je bio najizgledniji za Milana Mladenovića bio je taj da će mu i ovaj bend brzo krahirati nakon prvog albuma. O količini stresa može se samo razmišljati sada naknadno, no upravo su sve te negativne okolnosti i pretumbavanja učvrstile spomenutu jezgru na relaciji Stefanović-Mladenović-Pečar.
Druga bitna stvar za širenje kreativnih vidika, o čemu možda dosad nije bilo pretjerano govora, a opet ispada da je jedna od krucijalnih, jest ta da Ekatarina Velika u tom trenutku prestaje biti striktno beogradska priča. Jedan krak dovodi senzibilitet Novog Sada preko novog bubnjara Ivana Fecea Firčija koji je dotad sa Slobodanom Tišmom svirao u La Stradi, a potom s njim osnovao kultni bend Luna. Uz to Firči je bio na glasu kao eksplozivni svirač, istovremeno glazbeno potkovan i što je još važnije otvoren za nove kreativne vidike koji ne robuju isključivo rock formi.
Drugi krak vodi u Zagreb, jer Katarina II je svojim izričajem postala zanimljiva ne samo zagrebačkoj publici, već i zagrebačkim art rock krugovima s kojim je postala, rečeno zagrebački; škvadra. Zagrebački SiM Studio Vladimira Smoleca u zimu 1985. postaje rodno mjesto Ekatarine Velike i albuma „Ekatarina Velika“, u ulozi ton majstora bio je Dragan Čačinović Čač (koji će upravo te 1985. načiniti fantastičan i uspješan niz za jugoslavensku diskografiju jer je pored Ekatarine Velike radio na albumima: „Bolero“ Haustora, „Dok čekaš sabah sa šejtanom“ Zabranjenog pušenje, „Soldatski bal“ Plavog orkestra, „Pokreni se!“ Parnog valjka i „La Femme“ grupe Karlovy Vary), dok se posljedica bliskog druženja sa zagrebačkom scenom ogledava u učešćima Massima Savića i Tome In Der Muhlena.
Na albumu „Ekatarina Velika“ ustoličuje se novi zvuk benda, upravo onaj koji će ga pratiti i na budućim izdanjima. Mijenja se produkcija i ulazi se u štih osamdesetih. Doslovce je niknula nova priča od temelja do krova. Pjesma „Oči boje meda“ udarnički i bez greške predstavlja tu novu viziju pogonjenu nevjerojatnom snagom Milanovog glasa i ekspresije. I dan danas je se može uzeti za primjer pjesme u kojoj je lead istovremeno toliko kontroliran, ali i izvan kontrole. I dalje je to nevjerojatan naboj u kojem kao da su sublimirani bol, bijes i tuga s jedne strane, a s druge fokusirane snaga i želja čovjeka spremnog da glasnoćom svog vokala razbije planinu zlog usuda pred sobom – dječak iz vode željan da uhvati sokove života.
„Zaboravi ovaj grad“ nosi notu Milanovog obračuna s Beogradom, ali opet suptilno tako da može predstavljati obračun sa svakim gradom koji sputava pojedinca, tj. slušatelja, inače intelektualno nastrojenih pojedinaca koje po definiciji guše vlastite sredine. Na trećoj poziciji početni udar ponavlja „Tatoo“, još jedan budući evergrin grupe iz kojeg opet jasno dobuje energetski koncentrat i navodi na zaključak da su Magi, Milan i Bojan u Firčiju pronašli dostojnu zamjenu za Vda.
U „Hodaj“ je utkana temeljna umjetnička smjernica Ekatarine Velike, a to je: „Hodaj na granici ukusa“. Upravo tu je sadržan odgovor svima koji su tada možda očekivali sličnosti s debitantskim albumom i upravo to je karakteristika onih najvećih i potpuno svjesnih koliko moraju rastegnuti sve postojeće okvire u traženju novih vrijednosti – znati što je dobar ukus, znati što je loš ukus i tražiti imaginarni rub između.
Ambijentalno-baladno ozračje koje donose „Ruke“ predstavljaju intrinzični poziv na akciju bilo kakve kreativnosti, poticanje svjesnosti da su ruke alat koji treba koristiti, igrati se njima, prebroditi sputanost, time i sram – i dalje dobar kontemplativni završni broj vinilne A strane.
„Modro i zeleno“ je pak i dalje pun pogodak za B1 kao što je bio i te 1985. godine, možda čak i više tada u vremenu najveće vladavine grupe Duran Duran, jer koliko ta pjesma u tekstualnom dijelu miriše na Makarsku u kojoj je Milan provodio ljetne praznike, toliko u zvučnom dijelu Bojan Pečar svojim basom drži cijelu konstrukciju napetom k’o puška, a la John Taylor.
„To sam ja“ dolazi kao odjek stava „hodaj na granici ukusa“ – umotana u pop ruho s naglašenim, zaigranim i upadljivim Margitinim synthom koji kao da predstavlja ženski glas u dijalogu s Milanom, poput scenarija problematične veze kojem se dodaju elementi komedije. Da nije tako, da je „To sam ja“ kojim slučajem balada, bio bi to možda isuviše turoban blok u kombinaciji s narednom pjesmom „Olovne godine“ iz koje progovara Milanov weltschmerz o skučenosti društvenih uloga i svođenje života na čekanje umjesto na ostvarivanje.
Posljednja „I’ve Always Loved You“ koliko je bila ušutkavanje svih onih koji su bend počeli gledati kroz one „prodali su se“ okulare, toliko je bio i ostao možda najbliži prilazak Ekatarine Velike narativu zvučne dekonstrukcije Bertolta Brechta i Kurta Weilla, sve skupa pojačano tekstom na engleskom jeziku kao dodatnom provokacijom.
Uzme li se u obzir da je u to vrijeme prošlo svega godinu dana od nastupnog albuma Katarina II, album „Ekatarina Velika“ i dan danas stoji kao svijetli primjer ubrzane evolucije jednog benda koji je unatoč lošim okolnostima (dobrim dijelom i u inat njima) iznjedrio jasno definiranu priču i imidž kojima je prokopan put jedne uskoro velike karijere. „Ekatarina Velika“ nije album umora nakon debija, to je de facto drugi debi u koji je uloženo još više napora i iskorišteno prijašnje iskustvo. Kao da je svima u glavi bila zajednička misao: „Neka bude Ekatarina i neka bude Velika“.
(Originalno izdanje ZKP RTLJ 1985. / box set izdanje: ZKP RTV Slovenija, PGP RTS, 2025.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
