S brojnošću od 8-9 tisuća Nepalaca samo u Gradu Zagrebu čini se kako nešto mora poslužiti kao kulturna ponuda koju konzumira ova narastajuća zajednica.
Posljednje nedjelje u travnju, uz neuobičajeno visoku vanjsku temperaturu prikladniju ljetnim mjesecima, Zagreb je na posve skriveni način ugostio jednog od najpoznatijih nepalskih hip-hop/trap izvođača današnjice, barem ako je suditi po mišljenju i entuzijazmu publike koja se tu večer okupila u Tvornici kulture.
Zašto niste bili tamo? Zato što uopće niste ni mogli znati da se ovaj koncert održava. Neoglašen na službenoj internetskoj stranici Tvornice, ili na bilo kojem domaćem glazbenom portalu, bez ijednog plakata po gradu, doznao sam za njega posve slučajno posjetivši jedan od sve brojnijih nepalskih restorana u Zagrebu, gdje mi je u oko upao plakat koji je najavljivao koncert „Jamesy – Live in concert, DJSKAZII, DOP Band“, s neobičnim početkom u 17 h.
Zašto tako rano, pitao sam se uz pretpostavku da je moguće kako će cijeli koncert ranije i završiti, jer većina potencijalne publike koju će vjerujem činiti pripadnici zajednice nepalskih radnika u Zagrebu od ponedjeljka ujutro se mora vratiti svojim poslovima. Uopće nisam znao što očekivati, ali me nešto vuklo da odem i vidim, doživim kako se opuštaju i zabavljaju ljudi koji su nam novi susjedi, i koje susrećemo prvenstveno kao pružatelje usluga raznog tipa, na gradilištu, ili pak na ulici dok u slobodno vrijeme šetaju gradom. Ljudi koji su nam zasad tako blizu, a ipak kulturno dosta daleko, ljudi iz zajednice koja će u ovoj godini zasigurno postati najbrojnija nacionalna skupina useljenika pretekavši „radne migrante“ iz dosad tradicionalno najučestalije zemlje porijekla – Bosne i Hercegovine. S brojnošću od 8-9 tisuća Nepalaca samo u Gradu Zagrebu čini se kako nešto mora poslužiti kao kulturna ponuda koju konzumira ova narastajuća zajednica.
No nisam očekivao da će to biti baš posve privatni nepalski party u nedjeljno poslijepodne, jer bi npr. to bio jedini mogući termin nakon što su domaći umjetnici popunili Tvornicu ostale dane vikenda. Pa ipak zbunio sam prodavača karata na ulazu koji me odmjerio i prijateljski naglasio kako je ovo „Nepali event“, e ne bi li shvatio o čemu je tu zapravo riječ. Nema veze, rekoh, „I’d like to attend“, pa pošto platih ulaznicu 20 eura, nešto iza 20h sam ušao unutra, gdje me u polupunoj Tvornici dočekala energija rasplesanih više od osamsto Nepalaca (potvrđeno mi je da je prodano toliko ulaznica). Od njih su, meni pomalo iznenađujuće, ali ugodno, barem trećinu činile žene i svi uživali glazbi D.O.P. Banda.
Vesele poskočice na nepalskom jeziku uz mjestimično ubacivanje engleskih fraza, bend koji svira neku pršteću kombinaciju rocka, punka, funka i etna posjetio me na nepalsku verziju Gustafa, no bio je to samo dio dojma, a puno veći pozitivan utisak je ostavila publika koja se činila opuštena, nasmijana i zborski je zdušno pjevala sve stihove. Bilo je tu i onih koje je alkohol malo prevario, ali uostalom takvih ima na svakom koncertu.
Konobari i zaštitari s kojima sam popričao rekoše da su dobri gosti, „ali nemreju popiti ko naši“, da ne rade probleme, a od „domaćih“ tehničara i tonaca sam doznao da je ovo već treći koncert koji je u Tvornici organiziran za ovu publiku u zadnjih godinu dana, dosad najposjećeniji, iako su se i sami čudili zašto se nigdje ne oglašava, čak i oni znaju za jednu Jamesyevu pjesmu (“Amsterdam”), za koju tvrde da je puštaju i naši lokalni (t)rap DJ-i.
Koncert D.O.P. Banda sam popratio s užitkom, čak i zaplesao, bez obzira što nisam razumio ništa od teksta; glazba je ipak univerzalni jezik. Sve što se događalo na pozornici i ispred nje upućivalo je kako se publika, koju čine mladi i urbani pojedinci uglavnom u svojim dvadesetima i tridesetima, odlično zabavlja. Od onih s kojim sam razmijenio pokoju riječ na engleskom doznao sam da su na koncert došli ne samo iz Zagreba, nego da i iz Splita, Rijeke, Varaždina, Čakovca, Karlovca. Raznih su profila i zanimanja, od radnika na gradilištima, bagerista, dostavljača, taksista, prodavačica, frizerki i slično.
Nekima je bilo interesantno što ja radim na koncertu, na što sam odgovarao protupitanjem: jesam li došao na koncert najboljeg nepalskog repera? Mnogi su oduševljeno rekli da jesam, a oni umjereniji da možda ne najboljeg, ali trenutno najpopularnijeg predstavnika tzv. NepHopa (Nepali hiphop), koje je začet tamo negdje početkom 2000-ih s izvođačem Nurbu Sherpom.
Zapravo nisam ni sam bio načisto jesam li došao primarno iz istraživačkih pobuda promatranja sa sudjelovanjem, ili jer nisam dugo bio na koncertu, ili pak zato što sam htio uroniti u nešto novo, koliko god bila zamka promatrati stvari etnocentrično, uz razumijevanje univerzalnosti glazbe, ali nerazumijevanje specifičnosti kulturnih kodova, ili pak uz pomalo neopravdanu pozitivnu nekritičku perspektivu o tome kako je sve to potrebni hype, a što može voditi egzotizaciji i folklorizaciji etničkih karakteristika.
Kako bilo, nakon koncerta benda pult je preuzeo DJ Kazi (premda je na plakatu pisalo DJSKAZII) koji je vrtio neobičnu mješavinu nekog bass/house world asortimana, gdje su me oblici kulturne aproprijacije nasmijali u obradama nekih prastarih klasika žanra, a zapravo trash pjesama npr. Coco Jambo i Gasolina, uz nadodane dionice na nepalskom jeziku i pojačan bas. Ali publika je bila u ekstazi i stvarno se vidno odlično zabavljala, kao da se pumpala atmosfera prije nego je negdje oko 22 sata izašla zvijezda večeri – Jamesy.
Što reći, koju posluku porati? Pa bilo je to u krajnju ruku neobično iskustvo. Da se razumijemo, ja nisam nikakav glazbeni kritičar, još manje neki pasionirani ljubitelj rap i trap scene, premda sam u životu bio na par takvih koncerata i cijenim i volim poslušati ono što su radili Dječaci, Vojko V i High5. Čak sam bio i na njihovim koncertima i bilo mi je zabavno. No, zaobišlo me cijela ova nova trap histerija oko Hiljsona, Kukusa i sličnih, ali poštujem pse što vole mladi.
Uglavnom, Jamesy je odmah dao do znanja da je on na europskoj turneji 2025. zbog bannera koji se učestalo vrtio u pozadini, ali sam primijetio da je na plakatu bilo pogrešno otisnuto ono „In Concert“ jer zapravo je on tu uz DJ-a koji vrti matricu s vokalima, dakle, pjeva na playback. Poslije su mi tehničari objasnili da je to dosta često kod trepera i da se to zove overdubbing, kada izvođač onda pojača neku dionicu pjesme svojim vokalom, ili primjerice ženski MC, za koju su mi rekli da je organizatorica koncerta, koja je svako malo ubacivala pomalo iritantnu dizalicu „Hey sexy ladieeees!“.
Cijela stvar me podsjetila na nedavni izvještaj s Hiljsona u Koprivnici, jer je i ovdje sve više bilo kao neka lokalna fešta, happening, gdje je bitna atmosfera, koja je i dalje bila odlična, jer je na stageu uz Jamesyja u svakom trenu bilo barem petnaestak ljudi koji su ili bili dio njegova crewa, ili nasumične cure iz publike koje bi njegovi asistenti pozvali da plešu na pozornici. Uglavnom, sama glazba je bila u drugom planu, čak i onda kada se činilo da je to znani set tema o ženama, marihuani, skupim autima, i nadodajte sami.
No dva najluđa procesa koja su se odvijala kontinuirano dok je on izvodio svoje uspješnice, poput najpoznatije pjesme “Amsterdam”, koju je izveo odmah na početku i na kraju, bilo je to da je jedan od njegovih pajdaša na pozornici bio zadužen da svakih tri minute utakne neku baklju poput bengalke u nešto što izgleda kao megafon i onda to zapali i prska iskre po svima na stejdžu.
Druga zanimljivost je bila ta da su ljudi iz publike svako malo zasipali pozornicu sa svojim mobitelima, gdje bi onda Jamesyjevi asistenti uzeli mobitele, pofotkali par fotki u selfie modu da se vidi on i publika, te potom pokušavali otkriti kome u publici taj mobitel pripada, eda bi mu/joj ga vratili. Ne znam je li to i inače standardna procedura na ovakvim koncertima, no bilo je istovremeno frustrirajuće i zabavno. I repetitivno.
Koncert je trajao oko sat vremena, publika nije zvala na bis, jer je Jamesy valjda otpjevao tj. natpjevao sve što je imao pa je DJ Kazi opet zavrtio dobitnu kombinaciju nekih njima poznatih nepalskih etno/world uspješnica, koje su publiku dodatno razgalile, jer su valjda podsjetile na dom i drage im ljude koje ih negdje čekaju, prije nego li su se frtalj do ponoći upalila svijetla i ova neobična azijska čarolija završila.
Izašao sam iz Tvornice na zagrebačke ulice zajedno s par stotina veselih Nepalaca i Nepalki sretan i zadovoljan, ali i zbunjen činjenicom da sam svjedočio nekoj novoj vibrantnoj sceni koja se rađa, supostoji pored nas, naših briga, naše ignorancije, naših strahova od prisustva novih useljenika koje svakodnevno vidimo, ali ih zapravo ne vidimo, ne doživljavamo. Ili ih doživljavamo tek kao robu, „radnu snagu“, depersonalizirane dostavljače, taksiste, prodavače, druge, koji su eto ipak kao i mi samo ljudi, pa imaju potrebi za zabaviti se, plesati, pjevati, grliti, uživati u skrivenu nedjeljnu večer u centru Zagreba.
Pitao sam se odakle potreba da se ovakav koncert održi u tajnosti; je li to pozicija izabrane samoizolacije jer je tako lakše? Ili uslijed negativnih komentara nas domaćih po medijima i društvenim mrežama kod proslave pretprošle Nove godine na Trgu bana Jelačića, kad se mnogo stranaca iz azijskih zemalja zabavljalo na trgu? Ili je jednostavno stav ignoriranja „njih“ spram „nas“ jer se možda stavljaju u autoinferioran položaj misleći da domaćoj publici ovo ne bi bio zanimljiv koncert? No, s druge strane, koliko bi Miach realno privukla Nijemaca na koncertu u zavičajnom klubu Hrvata usred Stuttgarta ili Corka?
Ipak, možda je vrijeme da mijenjamo obrasce i percepciju što se događa i umjesto da samo pasivno promatramo da pokušamo učiniti bar male početne korake ka upoznavanju novih susjedna i razmjeni kulturnih praksi. Jednaka je odgovornost i na njima, te stoga ovo zaključujem u nadi da će idući koncert ovakvog tipa biti javno oglašen i pozivajući za sve, jednako za domaće i za razne skupine naših novih sugrađana, premda možda nije svačiji cup of tea, ali može zasigurno naći vjernu domaću publiku.
P.S. Srećom, saznao sam da se taj isti dan mog posjeta Tvornici dogodio drugi važan koncert o kojem prenosim ovdje zahvaljujući svoj kolegici Luciji Mulalić i koji upućuje ne samo da se scena rađa nego da već i dobrano jača: Centar mladih Ribnjak u suradnji s Centrom za mirovne studije te renomiranim glazbenikom Nenadom Kovačićem prošle je godine uspostavio glazbeni ciklus „Iza ugla – uho svijeta“, koji otvara sve ljetne pozornice Centra Mladih Ribnjak našim „novim susjedima“, migrantskim glazbenicama i glazbenicima koji žive u Zagrebu, bilo kao tražitelji međunarodne zaštite, osobe koje su je dobile, azilanti, kao migrantski radnici, kao članovi obitelji, te kao migrantski studenti; uz poticaj njihove suradnje s domaćim muzičarima.
Ciklus nije usmjeren isključivo tradicijskoj glazbi već i njenim brojnim i višeslojnim reinterpretacijama, kao i suvremenom autorskom glazbenom izričaju. Ciklus je s provedbom krenuo u lipnju 2024., te je do travnja 2025. održano devet koncerata, koji su zagrebačkoj publici prikazali održali koncerte koji su predstavljali redom tematske večeri tradicionalne etno glazbe s Balkana, zapadnoafričku world glazbu, latinoameričku i specifičnu fuziju kubanske i balkanske glazbe, zatim talijansku, belgijsku i istarsku tradicionalne etno glazbu, te na kraju ciklusa tri koncerta koja su se redom fokusirala na iransku, armensko-indijsku glazbu te finalno tradicionalnu glazbu Malija i južnog Senegala. Ciklus je do sada okupio glazbenike i glazbenice iz Rumunjske, Srbije i Hrvatske, Malavija, Kameruna, Senegala, Venezuele, Kube, Italije, Belgije, Irana, Armenije, Indije, Senegala, Ugande, Malija te Nepala.
Na devetom koncertu Iza ugla – uho svijeta, održanom 27. travnja na ljetnoj pozornici Centra mladih Ribnjak nastupili su mladi Nepalci The Buddha Band, koji se okupio u Zagrebu te ovom prilikom prvi put zasvirao ispred lokalne zagrebačke publike. Nepalska zajednica u Hrvatskoj koja okuplja i nekoliko migrantskih udruga i neformalnih inicijativa, već nekoliko godina stvara bogatu kulturnu produkciju – te razne blagdane i svetkovine obilježava kulturnim događanjima unutar kojih organizira koncerte nepalskih glazbenika i glazbenica, plesnih točaka i slično i na koje dolaze velik broj Nepalaca i Nepalki koji žive i rade u Zagrebu.
Njihovi koncerti uvelike su usmjereni prema nepalskoj zajednici te je koncert u Ribnjaku bio jedan od prvih povezivanja lokalne i nepalske zajednice te time pridonio širenju i bogaćenju zagrebačke glazbene scene. U duhu povezivanja glazbe migrantskih zajednica i one lokalne – nakon koncerta The Buddha benda, pozornicu na Ribnjaku preuzeli su glazbenici Martin Ladika i Roko Margeta.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
