Pink Floyd ‘At Pompeii MCMLXXII’ – rađanje ambijentalnog rocka

Kolekcionari Pink Floyda napokon su dobili i oficijelno vinilno izdanje koncertnog albuma iz Pompeja, u raskošnom novom miksu Stevena Wilsona. Najstariji i najstrpljiviji među njima to su čekali preko četrdeset godina. Audio zapis famoznog koncerta bez publike prije im je bio dostupan na CD-u, kao dio box seta „The Early Years 1965-1972“, ali dosad se nije pojavio na ploči osim u bootleg izdanju.

U staroj vinilnoj epohi kolekcionare Pink Floyda moglo se podijeliti na pasionirane diskofile i nezaustavljive fanatike. Diskofili su na svojoj polici morali imati sve regularne albume i svakako par kompilacija, poput ploče „Relics“ koja je dobro pokrivala raritetne i odavno nedostupne rane singlove.

Fanatici su kopali puno dublje i neumorno skupljali bootleg albume. Od početka 1970-ih, kad su se Floydi etablirali kao jedan od najvećih bendova na svijetu, na tom polju nastao je popriličan kaos s hrpetinom neregularnih izdanja. U tri desetljeća dugoj karijeri odsvirali su preko 1.300 koncerata, a procjenjuje se da je svaki četvrti gig bio ilegalno snimljen. Najtraženiji bootleg „Best of Tour ’72: Live at the Rainbow Theatre“, sa snimkom ekskluzivne londonske koncertne pretpremijere albuma „The Dark Side of The Moon“, prodan je čak u 120.000 primjeraka. U vinilnom black marketu takve brojke imali su još samo Stonesi i Zeppelini.

Iz tog vremena ostala je priča kako je menadžer Zeppelina, bivši boksač Peter Grant, obilazio britanske shopove i zavrtao ruke prodavačima koji su nudili njihove bootlege. Menadžer Floyda Steve O’Rourke nije bio u tom điru. Pirati su neometano dilali sve što su pokupili od njih, pa se bootleg „Live at Pompeii“ pojavio ubrzo nakon premijere filma na festivalu u Edinburghu 1972. godine. Odrađen je u dvije verzije, ali po prodaji se nikako nije mogao mjeriti s pločom „Live at Rainbow Theatre“ objavljenom nekoliko mjeseci ranije. Jedan od razloga za manjak interesa bio je poprilično nekvalitetan tonski zapis, daleko ispod tehničkih standarda koji su sebi i drugima nametnuli Pink Floyd. Druga zapreka bio je nadolazeći bestseler „The Dark Side of the Moon“ i sve što se dešavalo oko njega, od promotivne turneje do izlaska ploče koja je zagospodarila svjetskim top listama.

Prije nego što je postao jedan od najprodavanijih albuma svih vremena s tiražom od 45 milijuna primjeraka dobio je neviđen publicitet, što nije ometalo samo audio pirate u dilanju bootlega „Live at Pompeii“ nego je jednako gurnulo u drugi plan distribuciju Mabenovog filma. Nakon uspješne festivalske premijere u Edinburghu uočen je još jedan problem s njegovim djelom. Koncertni film u trajanju od 60 minuta, izmontiran od materijala snimljenog tijekom jeseni 1971. godine u napuljskom antičkom amfiteatru i u pariškom studiju Europasonor bio je prekratak za prikazivanje u kinima. Zbog toga je Maben početkom 1973. postavio kamere u londonski studio Abbey Road i uhvatio bend u završnoj fazi snimanja ploče „The Dark of the Moon“. Produžena 80-minutna verzija filma „Live at Pompeii“ s dodatnim kadrovima iz londonskog studija najprije je prikazana u Montrealu, a zatim je napravila solidan promet od par milijuna dolara na projekcijama u kanadskim i američkim kinima.

Adrian Maben bio je uglavnom zadovoljan financijskim rezultatom budući da se radilo o nezavisnom projektu u koji je krenuo s nevelikim budžetom. Nikada nećemo doznati koliko je europskih filmaša poželjelo nešto raditi s Pink Floydima, izuzetno cijenjenima u umjetničkim krugovima onkraj rock scene, ali prije Adriana su u tome uspjela samo četvorica.

Prvi je bio engleski dokumentarist i kroničar kontrakulture Peter Whitehead koji ih je snimio 1967. za film „Tonite Let’s All Make Love in London“. U dokumentarcu o „Swinging Londonu“ zabilježio je live izvedbu Barretove epohalne kompozicije „Interstellar Overdrive“ i Masonovu improvizaciju naslovljenu „Nick’s Boogie“. Redatelj Peter Sykes ih je 1968. uspio nagovoriti da naprave 15-minutni instrumentalni soundtrack za njegov crno-bijeli film noir „The Comittee“ s Arthurom Brownom u glavnoj ulozi. To je bio promašaj od kojeg bend u usponu nije imao baš nikakve koristi. Znatno bolje prošli su u suradnji sa švicarskim redateljem Barbetom Schroederom na filmu „More“ o hipi freakovima na Ibizi. Iz tog angažmana nastao je soundtrack objavljen 1969. kao treći album Pink Floyda. Iako „More“ nije mogao konkurirati psihodeličnim klasicima „Piper at the Gates of Dawn“ i „Saucerful of Secrets“ donio je nekoliko dobrih pjesama s kojima su osvježili koncertni repertoar, a po prvi put je postavio Gilmoura na poziciju lead vokala.

Sljedeći poziv došao je od proslavljenog talijanskog redatelja Michelangela Antonionija koji je u Kaliforniji završavao film o hipi kontrakulturi „Zabriskie Point“, kod nas preveden kao „Dolina smrti“. Soundtrack album imao je je jači odjek od filma, a minutaža je uglavnom bila podijeljena između Grateful Deada i Pink Floyda koji su ušli u film s tri pjesme, uključujući preradu „Careful with that Axe, Eugene“ pod novim naslovom „Come in Number 51, Your Time Is Up“. Malo prije ili malo poslije Adriana Mabena još jedanput im se javio Barbet Schroeder s prijedlogom da naprave soundtrack za njegov psihodelični film „La Vallee/ Obscured by Clouds“ o mističnim iskustvima hipi travellersa u džunglama Nove Gvineje. Soundtrack „Obscured by Clouds“ objavljen kao sedmi album Pink Floyda postao je daleko uspješniji od Schroederova filma. Od njihovih ranijih konceptualnih prog rock albuma razlikovao se po formatiranju većine pjesama u 3-4 minute i jednostavnijim aranžmanima s osloncem na akustičnim gitarama. „Obscured by Clouds“ bio je top 10 album u Britaniji, Nizozemskoj i Italiji, a pripadajući singl „Free Four“ poslužio im je kao propusnica za američki radijski eter.

Selekcija materijala za „Live at Pompeii“ bila je u startu posve drugačija, podjednako uronjena u tripoidnu psihodeliju s drugog albuma „Saucerful of Secrets“ i monumentalni prog rock s tek objavljenog LP-ja „Meddle“. Između njih upao je skoro nezaobilazan favorit ranih Floyda „Careful with that Axe, Eugene“, eksplozivan acid rock instrumental najbolje prihvaćen u produženoj devetominutnoj interpretaciji s polukoncertnog albuma „Ummagumma“. Verzija snimljena na Pompejima ponešto je skraćena, ali gotovo jednako impresivna. Album „Meddle“ predstavljen je s grandioznom 25-minutnom kompozicijom „Echoes“, koja je na filmu razumno podijeljena u dva dijela, s uvijek moćnim instrumentalom „One of These Days“ i psećom country blues minijaturom „Mademoiselle Nobs“ koja nije nastala na Pompejima već u pariškom studiju. Na ploči „Meddle“ ova je traka nazvana „Seamus“ po psu kojeg su posudili od starog frenda Stevea Mariotta iz grupe Humble Pie i nekako nagovorili da par minuta zavija u mikrofon. Na „Live at Pompeii“ Seamusa je zamijenila francuska kujica Nobs, Waters je svirao gitaru, a Gilmour je prešao na usnu harmoniku.

Sa starijeg albuma „Saucerful of Secrets“ izvukli su psihodeličnu naslovnu temu i apsolutno genijalni space rock „Set the Controls to the Heart of the Sun“ koji je za ovu prigodu također snimljen u Parizu. Premda im je donio prvi UK no.1 i zamalo udvostručio popularnost LP „Atom Heart Mother“ bio je potpuno zaobiđen u izboru materijala za Pompeje. Ambiciozna naslovna simfo kompozicija izvodila se na koncertima s pratnjom zbora i puhačkog orkestra, što skromni budžet filma nikako ne bi mogao podnijeti kao dodatni trošak. Redatelj je zapravo imao praktičniju i jeftiniju zamisao da se drevni amfiteatar primarno iskoristi kao savršena vizualna kulisa, a muzika uglavnom snimi u studiju. Međutim, Pink Floyd su inzistirali da na Pompejima odsviraju pravi koncert samo bez publike, pa su iz Londona dovukli kompletnu binsku opremu i 8-kanalni studijski magnetofon.

Na koncu su njihovi tehničari morali razvući 750 metara kabla da bi se spojili na struju iz obližnje dvorane jer na odabranoj lokaciji nije bilo dovoljno napajanja za toliku tehniku. U listopadu 1971. profesor antičke povijesti na univerzitetu u Napulju Ugo Carputi, koji je bio veliki poklonik Floyda, uvjerio je lokalne vlasti da na šest dana zatvore amfiteatar za turiste zbog snimanja filma i jedan od najčudnijih gigova na svijetu je mogao početi. Na tribinama se nalazilo tek nekoliko znatiželjnih lokalnih klinaca koje su pustili unutra pod uvjetom da budu tihi i nikoga ne ometaju.

U nekom drugačijem okruženju s masom oduševljene publike to bi vjerojatno zvučalo kao očekivana tranzicija iz psihodelije u prog rock i posljednja provjera koncertnog pogona prije spektakularnog slijetanja na tamnu stranu Mjeseca. Međutim, monumentalni Pompeji pridodali su muzici Pink Floyda još jednu, u tom trenutku potpuno novu dimenziju zvuka. U razvalinama napuljskog amfiteatra rođen je suvremeni ambijentalni rock. Impozantan popis jakih autora i izvođača na koje su izravno utjecali baš ovakvi Floydi proteže se od ranih 1970-ih pa sve do naših dana. Od starih kraut prvaka Tangerine Dream i Popol Vuh preko Stevea Hillagea do Stevena Wilsona i njegovog benda Porcupine Tree.

Ocjena. 10/10

(Sony, 2025)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute