‘Jugoton Bossa nova – Brazilian Wave in Yugoslavia 1963-1983’ je antologijsko izdanja, vjerojatno s puno boljom perspektivom u globalnom retro marketu nego na skučenom hrvatskom ili regionalnom tržištu.

Brazilska bossa nova krenula je na put oko svijeta 1959. godine s glazbom Antonia Carlosa Jobima za famozni film „Orfeo Negro“ redatelja Marcela Camusa koji je nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu. Četiri godine kasnije genijalni skladatelj iz Rio de Janeira udružio se s proslavljenim američkim jazz saksofonistom Stanom Getzom na ploči „Jobim/Getz“ koja će 1965. osvojiti Grammy za album godine i lansirati planetarni hit „The Girl from Ipanema“ s vokalom Astrud Gilberto.
Brazilski val u međuvremenu je zahvatio naše krajeve i ostavio neizbrisive tragove u produkciji domaće zabavne i jazz glazbe. O tome svjedoči dvostruki kompilacijski album „Jugoton Bossa nova – Brazilian Wave in Yugoslavia 1963-1983“ koji je za austrijski retro label Everland sastavio Leo Hekman. Rezultat njegovog višegodišnjeg neumornog istraživanja Jugotonova arhiva doista je fascinantan. U cjelokupnom back katalogu Croatia Recordsa ne postoji referentno reizdanje sličnog sadržaja zbog čega je Hekman morao krenuti od početka i iskopati hrpu zaboravljenih ili zagubljenih traka da bi u konačnici došao do 18 reprezentativnih pro-brazilskih zapisa Jugotonovih autora i izvođača kojima je pridodao dvije trake preuzete od PGP RTB-a sa snimkama Nina Robića i Milana Bačića.
Selekcija jugoslavenske bossa nove obuhvatila je razdoblje od 1963. do 1983. godine, s tim da većina odabranih materijala datira iz 1960-ih kad je brazilska popularna glazba bila naveliko prihvaćena kao svjetski trend i potpuno umrežena s modernim jazzom. U kasnijim fazama domaće diskografije pojavljivalo se znatno manje takvih djela, pa je Hekman pronašao samo dva reprezentativna primjera iz 1980-ih; duet Gabi Novak i Radojke Šverko „Za mene je sreća“ (1980.) s briljantnim Arsenovim prepjevom italo-brazilskog hita Ornelle Vanoni i Viniciusa de Moraesa „Samba Della Rossa“, te cover „Girl from Ipanema“ (1983.) u izvedbi Jimmya Stanića i orkestra Silvija Glojnarića alias Glenna Richa.
Flashback u 1960-e bio je kompleksniji zahvat, između ostalog i zbog toga što je prastare trake trebalo prilagoditi novim tehničkim standardima za vinilno i digitalno izdanje. U tome je Hekman imao dragocjenu asistenciju tonskog restauratora Višeslava Laboša koji je vrlo uspješno odradio nekoliko Everlandovih starojugoslavenskih projekata; kompilacije „Electronic Jugoton 1980-1989“, „Jugoton Funk Vol. 1 & 2“, te otvaranje prog rock arhiva Grupe Marina Škrgatića iz razdoblja 1970-1976. Izdanje
„Jugoton Bossa nova“ ipak je bilo ponešto zahtjevnije u svakom, pa i njegovom tehničkom aspektu. Više od pola kompilacije ispunila su zvučna imena i istinske zvijezde stare domaće zabavne glazbe Arsen Dedić, Drago Diklić, Dubrovački trubaduri, Beti Jurković, Kićo Slabinac, Gabi Novak, Jimmy Stanić, Radojka Šverko i Zdenka Vučković. Međutim, ovdje nije riječ o njihovim bestselerima, radijskim evergrinima i nezaboravnim festivalskim izvedbama, već o tome kako se kod nas interpretiralo brazilsku bossa novu i sve što je iz nje moglo nastati uz američko ili talijansko posredovanje.
Najstariji primjer je kultna Arsenova pjesma „Onaj dan“ s kojom je započela njegova kantautorska karijera na festivalu Melodije Jadrana ’63, ali bossa nova je od samog početka imala veći broj zastupnika. Prvi izravan kontakt ostvaren je dolaskom američkog saksofonista Buda Shanka koji je 1963. svirao bossa jazz na gostovanjima u Ljubljani i Zagrebu, s domaćom pratnjom Boška Petrovića. U munjevitoj reakciji na novi svjetski trend Jugoton je iste godine objavio danas raritetni 7-inčni EP „Bossa nova“ s četiri instrumentalne snimke Bogdana Dimitrijevića.
Saksofonist plesnog orkestra RTV Novi Sad u toj se prigodi pojavio kao multiinstrumentalist i sam je nasnimio sve instrumente osim bubnjeva, a rezultati koje Hekman bilježi na kompilaciji „Jugoton Bossa nova“ nadmašuju i najveća očekivanja. S maestralnom obradom brazilskog klasika „O barghuino“ iz opusa Roberta Menescala i Ronalda Boscolia, te podjednako nadahnutom bossa verzijom starije jazz kompozicije Stana Getza „Hershey Bar“, pomalo zaboravljeni vojvođanski virtuoz imao bi jake adute za uvrštenje na svaku pro-brazilsku retro playlistu.
U Hekmanovoj širokoj selekciji pojavljuje se još jedan predugo skriveni dragulj „Senca tvoga nasmeha“ s vokalom slovenske festivalske dive Elde Viler. Radi se o slovenskom prepjevu velikog hita „The Shadow of Your Smile“ koji je 1965. otpjevao Tony Bennet u čuvenom hollywoodskom filmu „The Sandpiper“, s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u glavnim ulogama. Tonny Bannet je s tom pjesmom osvojio Grammy, međutim slovenski prepjev za Eldu Viler napravljen je prema malo manje poznatoj brazilskoj bossa nova verziji koju je otpjevala Astrud Gilberto. U Eldinom vokalu ima zapanjujuće puno sličnosti s Astrud, pa je „Senca tvoga nasmeha“ zasigurno prva, ali ne i jedina vokalno-instrumentalna tema iz ove selekcije koja s lakoćom može preskočiti jezičnu barijeru.
„Jugoton Bossa nova – Brazilian Wave in Yugoslavia 1963-1983“ je u svakom pogledu antologijsko izdanja, vjerojatno s puno boljom perspektivom u globalnom retro marketu nego na skučenom hrvatskom ili regionalnom tržištu. Domaći rad napravljen je besprijekorno, sad je na potezu austrijski izdavač.
Ocjena. 10/10
(Everland, 2025)