Najslabiji album s potpisom kanadskog benda.
U nekom davnom osvrtu na slavne dane R.E.M.-a, Michael Stipe rekao je „U2 su uvijek htjeli biti najveći, a mi smo samo htjeli biti najbolji“. Kad su Stipe i ekipa odjavili R.E.M u rijetko dostojanstvenom silasku s globalnog rokerskog trona, najizgledniji kandidat za novi najbolji bend bio je Arcade Fire okupljen oko braće Wina i Williama Butlera, te Winove haićanske supruge Regine Cassagne.
Montrealska sedmorka briljantno je spojila četiri antologijska albuma „Funeral“, „Neon Bible“, „The Suburbs“ i nenadmašni „Reflektor“, pokupila hrpetinu vrijednih nagrada i definitivno se izdvojila kao najprestižniji indie art rock kolektiv s početka XXI stoljeća, jedini od svoje vrste koji je za suradnju uspio pridobiti i Davida Bowiea i Davida Byrnea i Petera Gabriela.
Kult Arcade Fire postao je još masovniji zbog iznimne reputacije frontmena Wina Butlera, koji je bio nadaleko prihvaćen kao generacijski glasnogovornik milenijalaca s rokerskim predznakom, a visoko se cijenila i njihova filantropija, budući da su Regine i Win donirali su milijune dolara za pomoć njezinom rodnom Haitiju.
Neočekivani zaplet nastupio je oko petog albuma „Everything Now“, gdje je najbolji bend najedanput poželio biti najveći, što je u finalnom miksu udarnih pjesama zvučalo vrlo ispeglano i izrazito diskoidno. Zbog tih (pre)naglašenih promjena prestao ih je podržavati dio zahtjevnije art rock publike, ali iz istih razloga je zarazno plesna i ultimativno radiofonična naslovna pjesma „Everything Now“, u produkciji prekaljenog dance hitmakera Thomasa Bangaltera iz Daft Punka, privukla ogroman pop auditorij koji je uglavnom imao samo maglovitu predodžbu o tome što je ranije predstavljao Arcade Fire.
Dok je „Everything Now“ nezaustavljivo osvajao top ljestvice, bend je preko pozornica najvećih američkih i europskih festivala zacementirao svoju poziciju u svjetskom glazbenom maintreamu i mogao si je priuštiti da šesti studijski album „WE“ pusti u promet bez pravog hit singla. To je bila zanimljiva vizija konceptualnog simfo rocka obogaćenog s puno elektronike koja se vjerojatno mogla, a zasigurno trebala još razvijati budući da se unutra našlo i par neshvatljivih promašaja.
A onda je na samom početku njihove najambicioznije svjetske turneje Win Butler prozvan za više slučajeva seksualnog uznemiravanja ili iskorištavanja mlađih obožavateljica. Glasine je istražio i objavio neosporno utjecajni Pitchfork, pa se podigla jako velika frka u medijima i na mrežama. Win je priznao seksualne kontakte, ali je opovrgavao da se u njima neprimjereno ponašao. Koliko je poznato nigdje nije pokrenuta službena istraga i nisu zaprimljeni nikakvi odštetni zahtjevi, a gospođa Cassagne je mužu sve oprostila i stala na njegovu stranu.
Međutim, fanovi su žestoko reagirali i posvuda stisnuli cancel. U stara vremena valjda bi Jagger, Iggy ili Lemmy na sličnim ispadima prema groupie djevojkama samo podebljali svoju reputaciju macho rokera, ali ta su stara vremena odavno prošla i Win Butler je zbog ovog skandala preko noći izgubio mjesto uvaženog glasnogovornika generacije Y.
Otkazivanje je neminovno zahvatilo i Arcade Fire, pa je njihova sunarodnjakinja Leslie Feist momentalno napustila turneju na kojoj je svirala support, Beck je također otkazao planiranini zajednički koncert, a neke su ogorčene obožavateljice zatražile povrat love od kupljenih ulaznica. Bilo bi pretjerano zaključiti kako je Arcade Fire u svemu tome pretrpio totalnu štetu, ali svakako je ušao u prilično neizvjesno razdoblje.
Iako je svjetska turneja odrađena po planu i proširena na brojne festivalske gigove, svi fanovi sadašnji i bivši čekali su paket novih pjesama za realniju procjenu kapaciteta benda. Zapravo im je sad najviše trebao respektabilan povratnički album s barem dva nova radijska hita na levelu „Reflektora“ i „Afterlife“. Sedmi studijski LP „Pink Elephant“ to nije i ne može biti.
Na njemu opet imaju jakih pjesama kao što su najavni singl „Year of the Snake“, zatim „Circle of Trust“, a pri kraju ploče još i potencijalni koncertni favorit „I Love Her Shadow“, ali između je ostalo previše praznog hoda i neinventivnih rješenja. Neočekivani problem je produkcija zvuka što je gaf kakav se rijetko događa bendovima svjetske klase.
Posao je povjeren legendarnom zemljaku iz Quebeca Danielu Lanoisu (73) i on ga nije obavio kako treba. Lanois je trajno zapamćen kao jedan od najtraženijih studijskih meštara iz 1980-ih i 1990-ih, kad je radio na velikim albumima U2, Petera Gabriela, Boba Dylana, Robbiea Robertsona i The Neville Brothersa, ali danas je izgleda nepovratno udaljen od aktualnih trendova i suvremenog pristupa popularnoj muzici, a možda je jednostavno prestar za ovako kompleksan zahvat.
Danielov posljednji značajniji projekt bio je Black Dub s istoimenim albumom iz 2010. godine, a poslije toga je producirao samo soundtrack za igricu „Red Dead Redemption 2“. Premda je desetljećima na glasu kao specijalist za bogati ambijentalni zvuk, kad to želi prikazati kod Arcade Fire u trominutnom uvodnom instrumentalu „Open Your Heart or Die Trying“ rezultat je preskroman i preduboko zakopan u sedamdesete.
Analogni sintevi na otvaranju albuma postavljeni su kao da Sakamoto s Yellow Magic Orchestra pokušava reinterpretirati rani Tangerine Dream, međutim iz playera izlazi samo dosadnjikavi proto-new age. Aktualni singl s naslovnom pjesmom „Pink Elephant“ mogao bi biti posebno interesantan zbog asocijativne lirike kojom Win Butler sam preispituje svoj sporni slučaj, ali opet je problem u sasvim ordinarnoj muzici koja zvuči kao da je skinuta s demo trake neiskorištene za ploču „The Suburbs“.
Top pjesma „Year of the Snake“ s hipnotičkim kraut grooveom i lead vokalom Regine Cassagne napokon vraća nadu u Arcade Fire, „Circle of Trust“ je uspješno održava, međutim u nastavku opet nemaju nekih većih dometa osim stadionski grandiozne „I Love Her Shadow“ koju bi U2 možda rado otkupili za svoje potrebe.
“Alien Nation“ je indie dance na koji nitko neće zaplesati, „Ride or Die“ je žalosno neinventivan dream pop, a instrumentalne minijature „Beyond Salvation“ i „She Cries Diamond Rain“ dobile bi smisao tek kao bonus uz Danielov stari ambijentalni album. “Belladona“. Odjavna pjesma „Stuck in my Head“ je neumjereno rastegnute na 7 i pol minuta kao da su od nje htjeli napraviti novi „Afterlife“, ali nisu znali kako.
Kad se zbroje plusevi i minusi „Pink Elephant“ je najslabiji album s potpisom Arcade Fire, makar će i u ovakvom izdanju biti privlačniji od zadnjeg Coldplaya.
Ocjena: 6/10
(Sony, 2025)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
