Priča o Peach Pitu, kako općenito tako i za potpisnika ove recenzije, počela je sredinom devedesetih, u vrijeme kada se činilo da bi post rock i math rock mogli postati jednima od najinteresantnijih poglavlja povijesti gitarističke glazbe. Utjecaji bendova poput Slint, Mogwai, Shellac ili japanskih frikova Ruinsa tih su dana dobacili čak i do Hrvatske,…

Priča o Peach Pitu, kako općenito tako i za potpisnika ove recenzije, počela je sredinom devedesetih, u vrijeme kada se činilo da bi post rock i math rock mogli postati jednima od najinteresantnijih poglavlja povijesti gitarističke glazbe. Utjecaji bendova poput Slint, Mogwai, Shellac ili japanskih frikova Ruinsa tih su dana dobacili čak i do Hrvatske, gdje se čitav niz sastava odlučio okušati u stalnim promjenama tempa i dinamike, zajebanim ritmovima (5/4 ili 7/8 umjesto klasičnog 4/4, primjerice) i međuigrom u kojoj je svaki instrument naizmjenično preuzimao glavnu rolu. Peach Pit bili su i najkvalitetniji izdanak tuzemnog ogranka post rock/math rock scene, ujedno i jedini koji su iz mojih zvučnika dopirali češće od njihovih angloameričkih suvremenika.
Posljednjih godina Mihael Bele, Franjo Glušac i Bruno Vorberger su se ukazivali sve rjeđe pa je tako od prethodnog im studijskog albuma, izvrsnog “Doviđenja u Calgaryju“ prošlo punih 14, a od kompilacije “Music For Three Films“ 12 godina. Premda je “Calgary“ izdao Aquarius u suradnji s austrijskim Interstellar Records, Peach Pit nikad nisu izašli iz underground okvira, točnije skupine glazbenika koja je snimala za Earwing Records, label pokojnog Ivice Baričevića – Bare, a kasnije svoj prirodni habitus pronašla u Močvari i programima tipa Imponedjeljak.
Kako mu i sam naziv govori, “2018-2023“ nastajao je tijekom pet godina (ne znam u kojim intervalima), a objavljen je u suradnji četiri etikete, sve odreda važnim igračima nezavisnog izdavaštva na ovim prostorima. Guranju s litice i Interstellaru pridružili su se tako Geenger Records i Kekere Aquarium pridodavši svojim katalozima još jedno iznimno ostvarenje.
Podijeljen na dva dijela 32 minute duge kompozicije, “2018-2020“ i “2021-2023“, ovaj tour de force predstavlja bend koji pokazuje sve što zna i može, bilo da su u pitanju laganije, na rastavljenim, nedistorziranim akordima temeljene lirske teme, njihova eksplozivna krešenda i bezbroj pravaca u kojima je moguće odvesti neku jednostavnu figuru ili ritam.
Opisivati što je sve odsvirano ne bi imalo smisla, pogotovo zato što ću do objavljivanja ove recenzije vjerojatno još pronaći i primijetiti puno toga, no među utjecajima se može prepoznati “the usual suspects“ kao što su, uz već spomenute, originalni njujorški no wave, krautrock jednih Can, Fugazi, Robert Fripp sa svojim King Crimson pa i kultni debi Feeliesa “Crazy Rhythms“.
Album donosi i eho vlastite im prošlosti pa su me u meditativnijim segmentima podsjetili na svoj soundtrack slavnog filma “Andaluzijski pas“, a u bržim dionicama, u kojima imate osjećaj da su se gitara, bas i bubanj stopili u jedno, na “Doviđenja u Calgaryju“, nešto manje i na prvijenac “Suspicious Cargo“ te split CD s Majmoonom “Sportrock“. Pritom treba naglasiti kako se ne radi o ponavljanju i kojekakvim manirizmima, već logičnoj progresiji zvuka koji razvijaju desetljećima.
Peach Pit se, nažalost, skoro nimalo ne trude oko samopromocije, čak ni ne nastupaju baš često (istini za volju, malo su me demantirali nedavnim koncertima u Močvari i zabočkom Regeneratoru), zbog čega ovom materijalu prijeti opasnost da izvan kruga vjernog sljedbeništva prođe nezapaženo iako je riječ o jednom od neprijepornih vrhunaca ovogodišnje produkcije u Hrvatskoj, a i šire. Nadam se da ipak neće biti tako, “2018-2023“ je zaslužio da ga otkrije i čuje što je moguće više ljudi.
Ocjena: 10/10
(Geenger Records/Guranje s litice/Kekere Aquarium/Interstellar Records, 2025.)