Mr. Romantic živi u kutiji koju napušta za vrijeme predstave tiekom koje mora nekoga natjerati da se u njega zaljubi kako se ne bi morao vratiti u kutiju.

John C. Reilly jedan je od omiljenih karakternih glumaca svoje generacije, čovjek čija osobnost probija kroz ekran u tolikoj mjeri da ga je gotovo ne moguće ne voljeti. Ali u svojoj vodviljskoj predstavi “Mr. Romantic” sada pretvorenoj i u album koji je pod upravo tim imenom snimio “What’s Not to Love?”, isti taj John C. Reilly upravo agresivno traži ljubav.
Reillyjeva sklonost glazbi je već pooznata, glumio je Deweyja Coxa u “Walk Hard” parodiji na biografiju Johnnyja Casha, ali i sve druge filmove o glazbenicima i tamo je zapjevao na soundrtracku, a mnogi još bolje pamte njegovu izvedbu točke “Mr. Cellophane” u Oscarom za najbolji film nagrađenom mjuziklu Roba Marshalla “Chicago”, pa tako ne bi trebalo čuditi i to da se njegova predstava sastoji od cijelog niza glazbenih brojeva koji većinom dolaze iz tzv. Velike američke pjesmarice, niti to da je Mr. Romantic tu glazbu odlučio objaviti i u obliku nosača zvuka.
“What’s Not to Love?” koncipiran je prema tezi predstave, a to je da je riječ o liku koji živi u kutiji iz koje biva ispušten kako bi izveo svoj show, a ako tijekom nastupa pronađe nekoga tko će ga voljeti zauvijek, ne mora se vratiti u kutiju. Kako bi postigao željeni cilj, Mr. Romantic pjeva svoje romantične pjesme i u tom okviru ovaj album se pojavljuje kao pomalo neobična zvjerka – nešto što je istovremeno album obrada standarada i konceptualni album.
Koncept je objašnjen u uvodnom broju koi ije zapravo obrada deep cuta Toma Waitsa “Just Another Sucker on the Wine”, instrumentala s albuma “Swordfishtrombones” koji zvuči kao da ga sviraju pijani i/ili mamurni članovi limenog orkestra ZET-a u parku ispred crkve u nedjeljno jutro prije nego počne prva misa.
No to je tek jedna od tri pjesme iz Waitsove pjesmarice koje je Reilly uvrstio u svoj show. Tu su još i divna minijatura “Johnsburg, Illinois” kojoj Mr. Romantic daje narativni spin u kojemu se junak pjesme nalazi u zatvoru, te “Picture in a Frame” s albuma “Mule Variations” iz 1999. godine. Ove pjesme samo potvrđuju da opus Toma Waitsa može ravnopravno stajati već sad uz neke od najvećih klasika američke glazbe.
Osim Waitsovih, ovdje ćete čuti i, primjerice, “You Don’t Know Me”, country standard Eddyja Arnolda i Cindy Walker koji je popularizirao Ray Charles na svom albumu “Modern Sounds in Country and Western Music” prije više od šezdeset godina, pa i još starija “La vie en rose” Edith Piaf koju Reilly izvodi u verziji sa stihovima prevedenim na engleski jezik.
Ostali brojevi dolaze od autora koji su nezaobilazna imena Velike američke pjesmarice kao što su Irving Berlin (“The Song Is Ended But the Melody Lingers On” i “What’ll I Do?”), Johnny Mercer (“Dream”) ili Glenn Miller (“Moonlight Serenada”), dok melodiju za naslovnu pjesmu “What’s Not to Love” potpisuje njihov svojevrsni duhovni nasljednik, sjajni Randy Newman.
Reilly nije prvenstveno pjevač, tako da smo većinu ovih pjesama čuli i u bolje otpjevanim verzijama, ali rijetko kad s toliko šarma. Bend je također pravi vodviljski i sastavljen od prekaljenih osvajača Grammyja koji itekako znaju što raditi da se postigne maksimalni učinak, no unatoč vještini i šarmu cjelokupna ploča donosi premalo pravih uzbuđenja i vjerojatno ostavlja mnogo zabavniji dojam kad se izvodi uživo pred publikom iz koje odabrane Mr. Romantic pokušava na razne načine osobno zavesti.
Nažalost, ni ovaj pokušaj s albumom nije mu uspio u dovoljnoj mjeri da nas očara i natjera nas da se u njega zaljubimo, pa će se i danas opet morati vratiti u kutiju. Do sljedećeg pokušaja.
Ocjena: 6/10
(Eternal Magic Recordings via Secretly Distribution, 2025.)