Klasik jazza i Pokreta za građanska prava Maxa Roacha i Oscara Browna ponovno dolazi u fokus nakon što su ga suvremenom dobu prilagodile bubnjarica Terri Lyne Carrington i vokalistica Christie Dashiell.
Dok se god nas danas oobilježava blagdan Tijelova, na današnji dan, 19. lipnja, u Sjedinjenim Američkim Državama obilježava se tzv. Juneteenth, praznik koji slavi ukidanje ropstva, budući da je na taj datum 1865. konačno u praksu provedena Proklamacija o emancipaciji koja je na snagu imala stupiti pune dvije godine ranije. Zanimljivo je da se ovaj tzv. Dan slobode službeno u SAD-u slavi tek od 2021. godine, što ga čini najnovijim državnim praznikom tamo, ali i mnogo govori o američkom odnosu prema robovlasničkom poglavlju svoje povijesti koje se uvijek voli gurati pod tepih.
Obilježavanje ovog praznika jedan je od dva dobra razloga zašto se valja prisjetiti jednog utjecajnog albuma iz povijesti jazza, ali i borbe za građanska prava, ploče “We Insist!” podnaslovljene “Freedom Now Suite” koju je skladao Max Roach, jedan od najboljih bubnjara svih vremena, a za koju je tekst napisao pjevač, pjesnik i dramaturg Oscar Brown, istaknuti aktivist i političar kojemu se između ostalog može pripisati i otkrivanje grupe The Jackson 5, pa tako posredno i Micheala Jacksona, jednu od najvećih pop zvijezda 20. stoljeća. Drugi razlog za osvrtanje na to važno umjetničko djelo jest i činjenica da je upravo doživjelo i jednu svježu reinterpretaciju u izvedbi dviju suvremenih džezistica, bubnjarice Terri Lyne Carrington i vokalistice Christie Dashiell koje su prošli tjedan objavile “We Insist 2025” o kojemu će nešto više riječi biti kasnije.
Roach i Brown svoje su djelo počeli pisati kako bi koincidiralo sa stotom obljetnicom tzv. Proklamacije emancipacije spomenute na početku ovog teksta koja se imala obilježiti 1963., no kako je bilo sve više društvene hitnosti vezane za nastojanja Pokreta za građanska prava na početku deseljeća, uključujući i mirovne prosvjede protiv segregacije (poznate i kao sit-ins) na koje se referira i naslovnica ploče, odlučeno je da se požuri s objavljivanjem ove suite da se pojača njezin intenzitet i utjecaj u realnom vremenu.
“We Insist!” se bavi rasnom tematikom u američkoj povijesti, ali u svojoj završnici s dvije stavke podcrtava i određene panafričke ideje (“All Africa”, na kojoj sudjeluje i nigerijski bubnjar Babatunde Olatunji) te tematiku južnoafričkog apartheida i takozvani masakr u Sharpevilleu o kojemu govori završna “Tears for Johannesburg”.
Koliko god te teme bile mučne i bolne, teško se mogu mjeriti s uvodom u album koji otvara razorna “Driva’ Man” koja progovara o tome kako su bijeli robovlasnici seksualno isokrištavali crne robinje. Već uvodni stihovi koje pjeva vokalistica Abbey Lincoln – jedina koja uz Roacha sudjeluje na svim pjesmama suite – “Driva’man he made a life / But the Mamie ain’t his wife” ostavljaju knedlu u grlu koja se povećava sve više s nabrajanjem mukotrpnog rada na plantažama i kaznama koje prijete: “When his cat ‘o nine tail fly / You’d be happy just to die. / Runaway and you’ll be found / By his big old red bone hound.”
Cijeli album prožet je komadima kolektive improvizacije benda kojoj se upravo na prvoj stavci pridružuje i jedna od doista velikih glazbenih zvijezda toga vremena, saksofonist Coleman Hawkins. Još više se taj slobodni pristup osjeća na “Freedom Day” koja zvuči kao slavlje Proklamacije emancipacije, ali prema riječima samoga Roacha zavšava s nekom vrstom glazbenog upitnika. On je izjavio da nisu znali kako da je završe, budući da ni sto godina otkako je stupila na snagu, krajem 1960. kad će album izići, još uvijek nisu znali što ta sloboda iz naslova zaista ima podrazumijevati.
Činjenica je da to nije jasno ni 65 godina kasnije, premda Terri Lyne Carrington i Christie Dashiell u svojem čitanju albuma stavci “Freedom Day” koju dijele u dva dijela dodaju i dva pokušaja odgovora na Roachev glazbeni i društveni upitnik u kompozicijama “Freedom Is” (u kojoj nabrajaju mnoga obilježja slobode do kojih se došlo ili im se teži) te “Joyful Nosie” u kojoj možda konačno slobodu izjednačuju s tom radosnom bukom koju se može artikulirati kroz glazbu.
Centralna stavka suite u oba čitanja jest “Triptych: Prayer, Protest, Peace” u kojoj Abbey Lincoln, odnosto Christie Dashiell, bez teksta vokaliziraju sva tri “P” iz tri-P-tiha, čeznutljivu molitvu, agresivni protest koji se sastoji od bijesnih i bolnih urlika, te konačni mir koji bi trebao doći kao posljedica prve dvije trećine. Upravo je ova skladba bila kamenom spoticanja između Roacha i Browna, točnije stavka “Protest”, budući da se tekstopisac zalagao za mirovne prosvjede u duhu dr. Martina Luthera Kinga mlađeg, dok je bubnjar imao u vidu oštrija rješenja koja su na kraju u ovom ratu oko umjetničkog pristupa i pobijedila.
Carrington i Dashiell u svom suvremenom čitanju definitivno gube na oštrini i sirovosti originalnog materijala. Već na njihovoj “Driva’ Man” vidi se naslanjanje na pop i hip hop formu koja je prilagođenija uhu šire publike nego što je to improvizacijski jazz Roacheve suite. Takve tendencije su još više uočljive na “Freedom Day”, kao i u dodatnom autorskom materijalu koji uz spomenute dvije završne pjesme donosi i kratke “Boom Chick” i “Dear Abbey” što služe kao posveta i zahvala autorima i glazbenicima izvornog albuma, a koje bi možda bolje svoju svrhu ispunile kao kakva naknadno nadodana misao na kraju albuma nego ovako pomiješane s dijelom pjesama Roacha i Browna.
Ako će “We Insist 2025!” služiti kao potencijalni portal mlađim generacijama u suroviji zvučni svijet ploče iz 1960., onda će vjerojatno ispuniti svoju zadaću i opravdati smisao svog postojanja, ali svima onima koji ne prezaju od zahtjevnije glazbe preporučamo da ovaj Juneteenth proslave jednim slušanjem starije suite koja se i dananas s pravom smatra remek-djelom i ježi kao vječni vapaj za pravdom i promjenom gotovo jednako potrebnom danas kao i prije šezdeset i pet godina.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
