Šesti nastavak ‘unboxing the EKV box set’ bavi se petim studijskim albumom Ekatarine Velike, posljednjem na kojem je bas svirao Bojan Pečar.
Uspjeh albuma „Ljubav“ doveo je Ekatarinu Veliku u poziciju koncertne atrakcije u Jugoslaviji, a ritam nastupa je po prvi put od osnutka poremetio kreativni ritam ulaska u studio svake godine. Grupa je skoro na konstantnoj turneji tijekom 1988. godine, a bubnjar Srđan Žika Todorović paralelno postaje i sve traženiji kao glumac, te na njegovo mjesto nakratko uskače Ivan Fece Firči, bubnjar s eponimnog albuma iz 1985. godine prije nego li je u svibnju odselio u New York, dok kao koncertno pojačanje u bend ulaze Tanja Jovićević iz grupe Oktobar 1864 i Zvonimir Đukić Đule iz grupe Van Gogh.
Možda je važno reći da EKV nije s albumom „Ljubav“ ciljao na tadašnji mainstream zvuk u Jugoslaviji, ali s uspjehom ih je mainstream stigao po putu, jer je rock i na svjetskoj sceni počeo snažno dominirati i to američki rock čijem zvuku je podlegao i U2 snimivši „Rattle And Hum“ (što im britanska kritika nije oprostila, ali su s njim pokorili Ameriku), dok su Guns N’ Roses s „Appetite For Destruction“ ustoličili Los Angeles kao epicentar američkog hard rocka koji je tada poharao svijet, a Bon Jovi je sa „Slippery When Wet“ postao drugo ime nakon Springsteena koje je proslavilo New Jersey na istočnoj obali. Dakako, The Cult su upoznali Ricka Rubina s kojim su zajedno 1987. snimili „Electric“ za koji će se ispostaviti da će ostati upamćen kao najbolji komad britanskog hard rocka snimljenog u osamdesetima.
Upravo u konstelaciji tog vala koji je apsolutno poharao i Jugoslaviju, EKV su u trenutku objave albuma „Ljubav“ bili alternativa, a nekoliko mjeseci kasnije mainstream bez da su svoje postulate pomakli i za milimetar. No taj veliki val je došao i trebalo je ploviti na njemu.
Album „Samo par godina za nas“ dolazi kao refleksija te plovidbe koja je za posljedicu poremetila ravnotežu u kreativnom trokutu koji su činili dotadašnji stalni članovi Milan Mladenović, Margita Stefanović i Bojan Pečar.
„Samo par godina za nas“ bio je prvenstveno oproštaj od Bojana zbog čega je fokus na samu glazbu možda podsvjesno izmicao. Tadašnja rock kritika je sasjekla album, što u post festumu možda najbolje govori o tome koliko je ta ista kritika voljela EKV i polagala nade u njega. Bila je dovoljna samo jedna pukotina, jedan album u kojem je nekoliko pjesama zazvučalo kao da su napravljene na autopilotu (iako se i o nivou i kvaliteti leta na tom autopilotu od tako sposobne posade može diskutirati) pa da krene drvlje i kamenje. S druge pak strane, EKV je bio dovoljno jak na sceni da se ni bend ni njegova publika ne obaziru na kritike, a povrh svega iznjedrene su tri nove himne; „Krug“, „Srce“ i proročku naslovnu „Samo par godina za nas“.
Kritika je tada najviše zamjerala bendu da je pokušao ponoviti formulu albuma „Ljubav“, a to je svakako deplasirana ocjena koja nema veze s realnošću. Naime, Ekatarina Velika je jedan od onih rijetkih bendova koji je doslovce svaki albuma radio na drukčiji način, zato oni eklatantno svi zvuče drukčije jedan od drugog (od vizije, preko aranžmana, do produkcije) i to sve u periodima od godinu dana, a sasvim je drugi par rukava što je slušatelju jasno da je tu riječ o istom bendu. U tom pogledu situacija sa „Samo par godina za nas“ u gledano u nukleusu te grupe nije bila nimalo drukčija. Album „Samo par godina za nas“ je rađen da bi se frapantno razlikovao od „Ljubavi“.
U koncepciji „Samo par godina za nas“ je nešto što je EKV dotad prvi put radio i možda ga se najplastičnije može opisati kao split-record – A strana je jedan album, a B strana drugi album. Ili možda kao dihotomija dva današnja EP formata.
„Samo par godina za nas“ kao da je album račvanja dva puta na kojem se bend odlučio za oba puta. Jedan kao da je bio krivi, a na drugom kao da se ukazala sudbina. Taj album je svojevrsni Janus grupe. Janus je starorimski bog po kojem se zove mjesec januar, ima glavu s dva lica. Jedno je mladenačko, a drugo staračko i okrenuta su na različite strane. Simbol je nestalnosti i dvoličnosti, ali i zaštitnik svakog početka i pothvata, odlaska i dolaska.
I sam omot albuma je koncipiran na način da ima dvije naslovnice. Na jednoj je Magi s prebačenom rukom preko glave, na drugoj nagi mladić sa sokolom u ruci (neka mi ne zamjere ornitolozi ako je u pitanju neka druga grabežljivica u pitanju). Prorez za vađenje ploče je neuobičajeno s gornje strane, a kad uzmete vinil u ruke, obje strane su jasno označene kao „A strana“. Nema B strane.
Sjetimo li se da je pjesma „Tonemo“ svojim izrazito mračnim narativom zatvorila „Ljubav“, „Samo par godina za nas“ kao da donosi dva moguća scenarija tog potonuća.
A strana na kojoj su „Iznad grada“, „Krug“, „Srce“, „Sinhro“ i „Nisam mislio na to“ kao da je Ekatarina Velika iz neka paralelne američke middle-on-the-road rock priče. Mejnstimaški prateći vokali već na „Iznad grada“ kao da pokušavaju odsutnog Milana podsjetiti da je u pjesmi, a on onako na pola glasa kao da je u ulozi starije američke rock zvijezde koja ne osjeća da se treba dati. I harme su takve, tople američke, odavno zacrtane u nekoj prošlosti i time lišene iznenađenja.
Što se tiče producenata, možda je Australac Theodore Yanni baš tu htio stvari zapakirati za Zapad, za neki proboj, za pronaći neko novo mjesto pod Suncem za bend za koji se upravo tada pokazalo da su njegove veze s matičnim terenom prejake. Možda je tako razmišljao i Mitar Subotić Suba koji je isto već bio s jednom nogom na Zapadu, obzirom da je već iduće 1990. potražio producentsku sreću u Sao Paulu (dakle, na zapadu, ali sambastičnom jugu gdje duše glazbenika i glazba nisu u disonanci zbog biznisa).
No EKV, ne bi bio EKV da kad razočara predvidljiva plošnost uvodne „Iznad grada“ da vas potom ošine „Krug“ i smjesti točno tamo gdje ste željeli doći i da unaprijed križ na onome što ste olako precrtali počnete brisati gumicom.
Taj Milanov „Krug“ je upravo onaj filigranski urešen EKV vrtlog koji vas povlači jer je taj krug neodoljiv poput društva probranih, onih za koje vjerujete da ih Milan vidi i osjeti da drže podignute čaše u začudnim vremenima u naslovnoj pjesmi ovog albuma. „Srce“ nakon nje bi možda bila isuviše banalna pop figura da Magi nije s onih nekoliko tonova sve nekako stavila u dimenziju u kojoj su tada bili slatko-gorki pop singlovi koje su isporučivali The Cure. Taman fini decentni premaz melankoličnih klavijatura pa da to „Srce“ zakuca u pravom ritmu.
Međutim, već u narednoj „Sinhro“ Magi promašuje s odabirom truba na synthu, onih toliko izraubanih synth-truba koje smo svi mi drukčiji u tim osamdesetima skoro pa mrzili, jer kao da nije bilo pjesme na radiju koja ih nije imala, kao da je i uvjet puštanja na radiju bio da pjesma mora imati te jeftine synth-trube. A i završni stihovi kao da su Milanovi vapaji da ga se izvadi iz mašine u koju je upao: „Promeniću jezik, pokret, telo. Govoriću reči tuđe pesme. Došao sam da ti kažem čuvaj me. Moj korak je moje ime. Čuvaj me!“
Prvu A stranu zatvara „Nisam mislio na to“, možda nešto najameričkije što je izašlo iz pera i instrumenata EKV-a i s pravim američkim raskošnim instrumentalnim završetkom koji se na koncertima može peglati unedogled kao što je Tina Turner peglela „Proud Mary“ Creedence Clearwater Revivala. Da je Yanni bio više blues i rock, a manje pop lik možda bi taj pokušaj „američkog izleta“ EKV-a bio jače zaogrnut u ruho u kojem su bili U2 na „Rattle and Hum“. Ovako, samo su bile naglašenije zamke ex Yu mainstreama koji je uvijek gubio kad je pokušao biti Amerika, a trudio se to često biti.
Druga A strana je pak drugi scenarij, onaj u kojem EKV ostaje na Balkanu i ide prema svom kraju. Realni scenarij, time i bolja strana ploče. „Samo par godina za nas“ postala je himna generacije, one posljednje stasale u Jugoslaviji čije će najbolje godine uskoro raznijeti balkanska bačva baruta. I Milan ju je tako otpjevao, kao posljednji narodni heroj na svojoj posljednjoj večeri koja je, kako i dolikuje rock zvijezdi, jedan veliki imaginarni tulum za „pet hiljada ljudi sa dignutim čašama“.
Nakon nje dolazi „Amerika“ koja s razlogom nije na „američkoj“ strani albuma, jer ta pjesma upravo i pripada „balkanskoj“ strani – onoj gdje dolazi spoznaja da je život tamo negdje daleko na zapadu. Kao da se čuje u podkontekstu da je Firči već tamo i da svoje kofere pakuju i Suba i Bojan.
U „Ona i On i On i Ja“ i dalje moćno odjekuje praznina u toj pjesmi između minimalističkih udaraca po gitari. I danas je osjećam kao oproštajnu pjesmu nakon koje se rasformirava trokut Mladenović-Stefanović-Pečar. Ona i on i on i ja – tako jednostavno i predivno složeno i ispunjeno sjetom. Rastanak ljudi koji su „rasli na ničijoj zemlji“ i sa „surovim Suncem iznad njih“. „Mi smo na granici i nema povratka. Mi smo na granici i snaga otiče“.
„Ona mi je rekla“ još dublje tone u fantazmagoričnu agoniju i tu još jednom kulja prema van tjeskobna srž Ekatarine Velike i to po zakonitostima Ekatarine Velike, a ne spremnosti na koketiranje s tržištem kao na prvoj A strani. Nebo i zemlja. Dvije potpune oprečnosti, od kojih se i danas priklanjam ovoj drugoj A strani ovog Janus-albuma na kojem je razvidno da sretnog kraja neće biti.
A taj dojam na kraju još više pojačava „Svetilište“ koja kao da dobacuje u post EKV svijet. Milan je u narativnoj formi, poput spikera koji bez emocije čita zadani tekst o „nekima“ čiji je nestanak snažno i bolno odjeknuo.
„Dok su prvih godina porodice dolazile u crnini, kasnije je boja njihove odeće osvetljavala, oživljavala. Prvi nagoveštaji tople crvene i žute, kao hodočašće sa generacijama koje dolaze“ – uzmem li obzir tragediju tog benda i potom sve što se u post festumu događalo, što uključuje osnivanje i postojanje Zadužbine Milana Mladenovića, njeno zalaganje za mlade autore ovih prostora, festival Modro i zeleno u Makarskoj, na koncu i ovaj box set koji je jedinstven po tome što su dva diskografa na Balkanu pronašla zajednički jezik da ovako nešto bude objavljeno, onda ne mogu donijeti drukčiji zaključak osim da je glazba EKV-a uistinu postala to svetište za generacije koje su došle. Milan je taj stih izrekao 1989. što izaziva samo dodatno ježenje, jer kao da je komunicirao s onostranošću i prenosio riječi i simbole kojih ćemo postati svjesni puno kasnije.
Pitam li svoju djecu, njima je prva A strana draža, pitam li sebe, druga A strana je vrijedna promašaja one prve. Je li Ekatarina Velika toga bila svjesna i prije snimanja ove ploče?
Jesu li bili rastreseni i emotivno iscrpljeni pa su krenuli u nešto za što nisu znali gdje će ih odvesti, ili su znali da neće moći plasirati toliko tame, ako ne pruže isto toliko nekakve tople naivnosti? I dalje ne znam odgovor. Jedino što sigurno znam je da nisu kopirali „Ljubav“, kao što me svaki ton i svaki stih s ovog albuma vraća u to vrijeme Jugo-limba u kojem nas je držala neka čudna vesela nehajnost iako smo osjećali da se iza brda valja nešto što će ubrzo promijeniti sve.
(Originalno izdanje PGP RTB 1989. / box set izdanje: ZKP RTV Slovenija, PGP RTS, 2025.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
