Sedamnaesto izdanje INmusic festivala došlo je u naš grad, ovaj put na krilima prognoze kako kiše ove godine neće biti, što je prava rijetkost za ovu manifestaciju. Umjesto toga, za sva tri dana najavljeno je kak će biti sunčano i vruće, što samo po sebi predstavlja drugačiju vrstu izazova za posjetitelje koji su ponovno u velikom broju nahrlili na jarunski Otok mladosti.
Već nakon prvog dana ljudi bi me zaustavljali na livadi i pitali gdje je izvješće s INmusica na Ravno do dna, a ja bih morao objašnjavati kako smo u ograničenom kapacitetu budući da je samo meni odobrena novinarska akreditacija i da je to, naravno, zato što je u ovoj godini i na prijavama istaknuto kako se internetskim portalima, tim nebitnim amebama u medijskom eko-sustavu, odobravaju samo jedan foto pass i jedna press narukvica, a ne zbog nekog nedajbože animoziteta prema radu naših novinara ili liku i djelu urednika Zorana Stajčića. Ali, jedan čovjek može pokriti samo toliko koliko je jednom čovjeku to moguće, a to sve može i mora stati u jedan izvještaj, makar ispao i podugačak poput ovoga.
‘Hot one on the lake’
“Looking like it’s gonna be a hot one out on the lake today…” proročki su “pjevali” Yard Act u svojoj “Fizzy Fish”, prvi veći izvođač na ovogodišnjem izdanju koji je u ponedjeljak izišao na pozornicu u uzavrelom terminu u 18:30 h. Upravo ovi momci iz Leedsa bili su možda i glavo ime koje stavlja ono IN u INmusic ove godine, s premijernim nastupom koji je zagrebačkoj publici i gostima iz drugih krajeva donio dašak onoga što je novo i atraktivno na, u ovom slučaju, britanskoj glazbenoj sceni.
Njihova glazba, prvenstveno ona s lanjskog i aktualnog albuma “Where’s My Utopia” prikazuje bend koji se sastoji od članova koji kao da su izvučeni iz raznih drugih sastava od kojih svaki svira drugačiji tip glazbe, od disko basa do post-punk gitara, pa na trenutke zvuči kao da su se Talking Heads i The Fall odlučili spojiti u zajednički projekt s brbljavim vokalom koji više priča nego što pjeva, a kad se slušatelj navikne na njihov kaotični stil u kojemu, kako je dobro konstatirao moj kolega, ima mnogo svega, ali malo pjesme, zapravo se može naći dosta toga vrijednog pozornosti i bit će zanimljivo vidjeti kako će rasti i mijenjati se u budućnosti.
Jedno od ugodnijih iznenađenja dana ponovno se pojavilo u šatoru u onom terminom rezerviranom za mlade domaće bendove proizašle iz pokreta Superval s nastupom ženskog sastava Linija 109 koji, kao što je slučaj s mnogima koji dolaze s te živahne srednjoškolske scene ne mare mnogo o tome da se profiliraju u nekom određenom žanrovskom izričaju, već sviraju što ih je volja, pa tako iz melodija koje bismo mogli usporediti s onima Belle & Sebastian ili s domaće scene možda Klinikom Denisa Kataneca, glatko uplove u neki oblik ugodnog shoegazea i zapravo u svemu čega se prime zvuče prilično pitko i prijemčivo. Oni koji su ih gledali na nekim ranijim nastupima odgovorno tvrde da su djevojke i svirački znatno napredovale.
Nakon njih na World Stageu je nastupio i pravi world music act, japanski Mitsune koji spaja tradicionalnu glazbu Zemlje izlazećeg Sunca s elementima psihodelije i nekako su ostavili dojam da bi više odgovarali programu Vrelo zvuka u Močvari negoli ovakvom prilično istaknutom slotu na festivalu. Ipak, riječ je o izrazito simpatičnim glazbenicama i glazbenicima koje smo i narednih dana viđali kako uživaju na koncertima, a i njihova egzotika je privukla sasvim solidan broj znatiželjnika prije nego je krenuo masovni egzodus prema glavnoj pozornici koju će zauzeti Fontaines D.C.
Mnogo smo pisali o ovom irskim post punk buntovnicima čiji se uspon može pratiti upravo po njihovom putu na INmusic festivalu otkako su 2019. na krilima prvijenca “Dogrel” raspametili publiku na Hidden Stageu, da bi se tri godine kasnije probili na World Stage, a ove godine novim albumom “Romance” dosegli i novu razinu slave koja im je osigurala i predzadnji slot na glavnoj pozornici. Neki, doduše, smatraju da su momci trenutno postali dovoljno veliki da opravdaju status i glavnog headlinera večeri, ali za to će morati ipak pričekati neko buduće, četvrto pojavljivanje na Jarunu. U svakom slučaju znatno su narasli i produkcijski, što se itekako primjećuje na pozornici.
Iako je, naravno, bilo oduševljenih, neki od nas su, s obzirom na slavu i kvalitetu dobrog dijela od njihovog seta od gotovo dvadeset pjesama ipak očekivali i malo više kemije od one koje su nam pružili. Možda je i Grianu Chattenu i njegovim momcima unatoč večernjem terminu samo bilo prevruće, kao i publici u velikoj gužvi koja je nastala na glavnoj livadi, no do izvrsnog završavanja s hit singlom “Starburster” njihov zvjezdani status je ipak opravdan.
A možda bismo za taj dojam da je glazba bila bolja od doživljaja mogli okriviti i nekako mlaku reakciju publike, kao što je slučaj bio onomad na IDLES. Iako su upravo po mojoj procjeni Fontaines D.C. bili najzastupljeniji bend po broju majica na posjetiteljima (drugi su vjerojatno King Gizzard & The Lizard Wizard), čini se kao da je reakcija fanova ugušena u ravnodušnosti slučajnih promatrača. U svakom slučaju, bend je skratio i trajanje svoje točke s političkim prosvjedom za Palestinu, jer možda ni oni nisu osjetili tu kemiju.
Tu kemiju publika je mogla dobiti od Mike Skinnera i njegovih The Streets koji su se aktivirali nakon dugogodišnje pauze i, unatoč činjenici da sam razgovarao s nekoliko ljudi koji nisu ni znali da je bend ponovno aktivan, dokazali da se njihova brbljava mješavina hip hopa i gotovo pankerskog stila dobro drži i više od dvadeset godina nakon što su pokorili scenu svojim kultnim prvijencem “Original Pirate Material” iz 2002. te gotovo petnaest godina nakon što su zadnji put nastupili na ovom festivalu.
Publika ih nije zaboravila i još ih voli s razlogom, i svakako se čini da imaju dovojno elana za neko novo poglavlje benda. Skinner se odlično zafrkavao na pozornici, gotovo u jednakoj mjeri pričao koliko i svirao, a posebno ga je fascinirao jedan dinosaur na napuhavanje koji je skakutao u prvim redovima, očito mu aktivno odvlačeći pažnju s obrzirom na količinu vremena koju je proveo pričajući o njemu.
Uz ovoliko repriznih izvođača, izbor za glavne headlinere prve večeri pao je na kultni elektronički francuski duo Air koji je, premda na INmusicu još nije svirao, ipak lani posjetio našu zemlju kad je nastupio na koncertu na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila i ostavio solidan dojam, premda će su uvijek više pričati o cijeni ulaznica za taj nastup, nego o muzici koju su tamo prezentirali.
Jedna od nedoumica koja se vezala za njihov izbor kao glavne zvijezde večeri bilo je pitanje koliki postotak posjetitelja festivala pripada generaciji koja je stalasala uz njihov kultni album “Moon Safari” koji je objavljen prije više od četvrt stoljeća i koliko će ovim ostalima odgovarati uglavnom smireni tempo tog albuma koji na ovoj povratničkoj turneji izvode praktički u cijelosti, uz drugi dio seta rezerviran za pojedine hitove iz ostatka diskografije. Budući da je glavni slot obično rezerviran za velike zvijezde i življu glazbu, nemoguće se oteti dojmu da je Air zaokružio prvu večer laganim antiklimaksom, iako je još jednom vizualni dojam s minimalistički, ali efektno osmišljenom pozornicom bio vrlo solidan.
Headliner s klupe
Naravno da takve stvari najviše ovise o osobnom dojmu, ali na papiru mi se nekako činilo da drugi dan donosi najmanje uzbuđenja, barem kad je moj glazbeni ukus u pitanju. Ipak, krenulo je punom snagom na koncertu Seuna Kutija, najmlađega sina slavnoga ćaće Fele Kutija koji svira s nekom osvježenom verzijom očevog orkestra Egypt 80. Moglo bi se reći da je Seun upravo punopravni nasljednik afrobeat štafete, barem s obzirom na kvalitetu benda koji je ujedno izgledao kao najluđa skupina odmetnika na ovogodišnjem izdanju festivala, kao i na činjenicu da izvode neke Feline kompozicije poput primjerice “Everything Scatter”.
Jednakim zanosom su predstavili i vlastiti materijal poput vesele “T.O.P.” s vrlo dobrog lanjskog albuma “Heavier Yet (Lays the Crownless Head)” i vrlo brzo je postalo jasno da će ovo biti jedan od onih koncerata u vrućem popodnevnom terminu koji niste smjeli propustiti, kao recimo one The Comet Is Coming na petnaestom izdanju ili Wilca sad već prilično davne 2016. godine.
Uživanje u afrobeatu mi je zapravo ostavilo tek malo vremena da skoknem do šatora i bacim uho na mlade generacije Supervala koje su taj dan predstavljali Prosti prst sa sjevera Hrvatske koji neupitno imaju žestinu i ugriz, premda moram priznati da pripadam onima koji sve što upućuje na bilo kakve pokušaje revitalizacije nu metala gledam s određenom skepsom i ograničenim oduševljenjem.
Termin na World Stageu koji su dan ranije držali japanski Mitsune u utorak je također pripao djevojkama s dalekoga istoka. Južnokorejski Sailor Honeymoon je sveženski punk rock power trio koji svoju glazbu koristi kao instrument pobune protiv pravila i odnosa prema ženama koji prevladava u korejskoj glazbenoj industriji. Nastup im se činio prilično sadržajanim s obzirom na činjenicu da iza sebe nemaju mnogo diskografije, tek jedan EP s osam pjesama, a svakako ćemo pamtiti i to kako su obradile “I Wanna Be Your Dog” The Stoogesa.
Kad sam pisao report s 12. izdanja INmusic festivala na kojemu je također nastupio Michael Kiwanuka, izazvao sam neke negativne reakcije izjavljujući kako sam se za vrijeme trajanja njegovog nastupa odlučio odmoriti, jer je to nekima, naravno, bio najbolji koncert festivala. Kako je od tada prošlo sedam godina, u međuvremenu sam postao dovoljno siguran u vlastite stavove da mogu priznati da ovaj osjećajni pjevač saharinskog soula jednostavno nikad nije u meni budio nikakve emocije, a njegovi albumi su mi uglavnom naporni u svojoj nenapadnosti.
Ipak, na vlastito iznenađenje, kad je započeo njegov koncert na ovogodišnjem izdanju festivala, pomislio sam da sam eto, možda ipak barem malo u krivu. Bilo je tu i ritma i melodije, “You Ain’t the Problem” se pokazala kao izvrsna točka za okupljanja poput ovoga, ali kako je koncert odmicao, moj entuzijazam je sve više splašnjavao dok je setlista tonula u pop balade, pa sam konačno odlučio da je vrijeme za promjenu pozornice i povratak na Hidden Stage na kojemu je imala nastupiti nova domaća atrakcija, trio Ki Klop.
Prije svega moram istaknuti da, gledajući na papiru, Ki Klop nema ni jednu odrednicu po kojoj bi mi se trebao dopadati, ali već pri slušanju njihovog prvijenca “Otopljeni disko” postalo mi je jasno da je u pitanju bend koji se opire mojim iščekivanjima i da mi se zapravo sviđa ta neka slitina beogradske i zagrebačke estetike koju su spojili u svojim pjesmama. Ovo mi je bila prva prilika da ih vidim uživo i da pokušam utvrditi je li hajp opravdan, a ako je to u mojoj glavi i bila neka verzija testa, bend ga je s lakoćom položio.
Prije svega, dupkom su napunili šator, a to je uspjeh prvenstveno zato što vjerujem da je bend to uspio učiniti na vlastite mišiće, a ne zato što je nekima poput mene Kiwanuka postao dosadan. I drugo, imaju pjesme koje već sad zvuče kao hitovi. “Kali ma” je, na primjer, koncertna bomba. Ne treba biti posebno vidovit da se ovom bendu prognozira uspješna budućnost ako opstanu i nastave u ovom smjeru. Ne znam kako točno funkcionira tablica opravdanosti hajpa, ali zamišljam da je na njoj Ki Klop u zelenoj zoni, za razliku od makedonskih Vagina Corporation koji su u šatoru nastupili u terminu prije njih.
Ipak ni domaće nade nismo mogli pogledati do kraja jer je na World Stageu imala izaći Kim Deal, legendarna basistica Pixiesa i gitaristica The Breedersa koja je lani objavila svoj dugoočekivani prvi solo album “Nobody Loves You More” i okupila golemi bend koji uključuje i gudače i puhače te ga odvela na turneju. I moram reći, koliko god mi se album dopao, uživo to zvuči gotovo neusporedivo bolje.
“Dobro večer, motherfuckers,” pozdravila nas je nakon što je bend izišao na zvuke “Dirt” The Stoogesa (taj je dan Iggyjev duh očito lebdio nad srednjom pozornicom), i odmah krenula s naslovnom pjesmom solo albuma, a zatim i njegovim singlovima “Coast” i “Crystal Breath”. U zvuku benda bilo je i indie rocka kakav je svirala sa svojim slavnim bendovima, ali i momenata countryja i americane, a prvo iznenađenje setliste došlo je u obradi klasika Beatlesa iz pera Johna Lennona, “Hapiness Is A Warm Gun”.
Naravno, Kim nije prezala ni od posezanjem za katalogom Breedersa, pa je tako “Cannonball” očekivano dobro prihvaćena, no najjače je oružje ostavljeno za kraj u obliku “Gigantic” Pixiesa koja i pjeva o toj velikoj, velikoj ljubavi kakvu ovdašnja publika provjereno gaji prema tom bendu, ali i prema samoj Kim koja se lakoćom upisala u listu najboljih nastupa 17. Inmusic festivala.
Ni jednom festivalu ne može biti lako kad mu glavni headliner u zadnji čas otkaže nastup, a rokovi su takvi da je adekvatnu zamjenu praktički nemoguće iznaći i aktivirati na vrijeme. To se, naravno, ove godine dogodilo nakon što je Caleb Followill slomio stopalo, a njegovi Kings of Leon bili su primorani otkazati sve datume europske turneje, dovodeći cijeli niz festivala u nezavidnu poziciju.
Neki od njih su ih, primjerice, zamijenili s Muse, a INmusic se obratio svojim starim znancima iz Kasabiana koji su pokazali dobru volju i došli po treći put odigrati ulogu glavnog headlinera na Jarunu. Neki nisu bili sretni s takvim raspletom i mogu razumijeti zašto. Ne zato što sam fan Kings of Leon, jer nisam, već zato što smatram da bi adekvatnija zamjena bio bilo koji drugi bend čija dva dosadašnja nastupa po mom doživljaju ne spadaju među tri najslabija hedlajnerska nastupa u povijesti festivala. (Treći i najgori je Gutterdämmerung, ako ga se sjećate.)
Od svog posljednjeg gostovanja, Kasabian su objavili i novi album “Happening” za koji je, vezano za moje mišljenje o njihovoj glazbi, dovoljno reći da je na mom lanjskom popisu svih albuma od nekoliko stotina koje sam poslušao od početka do kraja zasjeo na ni manje ni više nego POSLJEDNJE mjesto, tako da je moj entuzijazam povodom njihovog ovogodišnjeg uletavanja s klupe na najistaknutiju poziciju festivala bio pod dodatnim bremenom.
Netko tko bolje pamti takve stvari je primijetio da je bend čak i odjeven isto kao i na svom zadnjem nastupu na ovom festivalu, a kako znamo prema onom citatu koji se obično pripisuje Albertu Einsteinu, da je definicija ludosti činiti stalno jednu te istu stvar i očekivati različite rezultate. Očekivati bilo šta od Kasabianovog soundtracka za “afterworking class people” bilo bi posebno ludo, pa je nekoliko pjesama i sempliranja popularnih melodija bilo sasvim dovoljno da se odlučimo povući u noć i pokušamo skupiti snagu za završni dan festivala.
Jedan čovjek može pokriti samo toliko koliko je jednom čovjeku to moguće, a nekad to znači da moraš propustiti onaj slot za kužere u jedan ujutro u šatoru, kad se standardno događaju neke od najuzbudljivijih stvari cijelog festivala. Te večeri u pitanju je bio australski punk bend Press Club za koji znalci kažu da je bio fantastičan, a mi im vjerujemo na riječ.
Svetica i prosvjetitelji
Treći dan otvorili smo s The Murder Capital, mladim Ircima koje smo jesenas gledali kao predgrupu Nicku Caveu i njegovim The Bad Seeds u Zagrebačkoj areni. Momci su u međuvremenu objavili i novi album “Blindness” o kojemu smo također već pisali i s kojega je materijal činio najveći dio njihove setliste. Kao i Fontaines D.C. prije njih, ali i njihovi zemljaci Kneecap, frontmen James McGovern i njegovo društvo također u svom nastupu izražavaju glasnu podršku palestinskom narodu, pa im je tako ovog proljeća u Berlinu bio otkazan nastup zbog inzistiranja da na pozornici istaknu zastavu ove zemlje u bliskoistočnom konfliktu.
U Zagrebu takvih problema nije bilo, a kratki politički govor McGovern je održao prije izvedbe najsporije, ali i emocionalno najnabijenije pjesme “Love of Country” u kojoj nacionalizam koji se prodaje pod ljubav za domovinu izjednačuje s mržnjom prema čovjeku, a ta je poruka posebno snažno odjeknula u razdoblju pripreme za najveći spektakl domoljublja koji čeka naš grad u narednim danima. Nastup su završili s “Ethel” za koju i dalje tvrdim da je jedna od najboljih pjesama nastalih unazad nekoliko godina, a zatim i “Words Lost Meaning” i upisali se, uz Seuna Kutija dan ranije, kao još jedan od koncerata u ranim terminima na INmusicu koje se nije smjelo propustiti.
Na World Stageu su zatim Dunije predstavile svoj divni i turobni album “Bilo je sada” na kojemu pjevaju narodne popjevke uglavnom sa sjevera Hrvatske o teškim sudbinama žena kroz povijest i nekima je to možda bio svojevrstan “downer” u festivalskom programu, ali neosporiva je ljepota tih pjesama, kao i glasova ikone Dunje Knebl, Nine Romić i Jelene Galić. Potonje su otpjevale i Nininu naslovnu pjesmu s preklanjskog albuma “Jezero” koja se još jednom pokazala kao jedan od vrhunaca repertoara i komad koji bi morao postati klasikom u nastajanju.
Kao i mnogi drugi ovogodišnji izvođači i St. Vincent se vratila na Jarun s jednim od, po mojem mišljenju, najboljih albuma karijere, “All Born Screaming” i čini se da je od svog posljednjeg nastupa na festivalu prerasla u punokrvnu rock boginju čiji nastup doslovno ostavlja vilice negdje u razini prsa. Sad doslovno dominira pozornicom svirajući, plešući, pjevajući, pomalo se ljubakajući i grizući članove benda, što sve djeluje prilično seksi i edgy, a stvari poput “Broken Man” zvuče kao da je s novim materijalom dosegla i neke nove kreativne vrhunce.
Netko je dobro primijetio da Annie u svom nastupu sve više nalikuje Nicku Caveu, pa se tako pri izvedbi pjesme “New York” spustila među ispružene ruke obožavatelj(ic)a u prvim redovima, dodirujući ih upravo onako propovjednički kako to čini njezin australski kolega kantautor. Ukratko, ono što je Kim Deal napravila u utorak, u srijedu je podcrtala Annie Clark, pokazujući da su žene ove godine na festivalu zaslužile najveći dio lovorika i u skladu s tim vjerojatno i istaknutije hedlajnerske pozicije.
A kad smo već kod žena, svakako valja spomenuti i Le Zbor koji je svake od tri večeri oko 21 kraj Tesla Towera pod ravnanjem Tene Rak izvodio akustične izvedbe pop i inih pjesama, a premda bih vam rado rekao kojih, čini mi se kao da smo uvijek tamo prolazili kad bi na repertoaru bili Chappell Roan i Antun Idem.
Budući da me Foster the People nije privukao svojim indie pop zvukom, a ne sramim se priznati da ništa njihovo osim “Pumped Up Kicks” ne bih znao prepoznati da zasvira na radiju, prošetao sam do Hidden Stagea gdje je zbog tehničkih problema kasnio koncert srpskog produhovljenog HC punk benda Neven čiji sam koncert ove godine na ljubljanskom MENT-u silno želio vidjeti, ali sam ga propustio zbog velike gužve na ulazu u klub u kojem su svirali.
Izgleda da ih je i posjećenost na Jarunu iznenadila, budući da su izjavili kako su očekivali između pet i 150 ljudi, a šator se napunio dupkom, no nakon svega pet ili šest pjesama opet su krenuli problemi s agregatom i Neven se nepravedno pretvorio u najveće gubitnike večeri jer su nažalost morali prekinuti svirku koja je počela više nego odlično, glasno i sa šutkom čak i na onim pjesmama koje, kako kažu, rijetko sviraju “zato što su loše”.
Neki od nas nisu znali što očekivati od Massive Attacka kao glavnog headlinera završne večeri. Oni koji unaprijed provjeravaju setliste izražavali su čuđenje zbog uvrštavanja neobičnih obrada izvođača toliko raznorodnih kao što su Gigi D’Agostino, Avicii i Tim Buckley. “Song to the Siren” potonjega je otpjevala Elizabeth Fraser iz Cocteau Twins, a koja ju je, naravno nekad izvodila i s kolaboracijskim projektom This Mortal Coil, a sinoć se, praćena sasvim nevezanim videosadržajem očito snimljenim u pojasu Gaze, pokazala svojevrsnom meditativnom krunom koncerta, uz klasike poput “Angel” i “Safe from Harm”. Osim Fraser, stare suradnice benda koja je, primjerice, gostovala je i na hit singlu “Teardrop” s njihovog legendarnog albuma “Mezzanine” iz 1998., na pozornici smo mogli vidjeti i reggae majstora Horacea Andyja.
Ipak, za vrijeme njihovog koncerta postalo je jasno da je prevelika posjećenost počela prelaziti u problem. Teško je odrediti je li ikad prije bilo više posjetitelja, vjerojatno jest, ali infrastruktura ovaj put nije izdržala te su se počeli stvarati golemi redovi na svim šankovima, zahodima i top-up pointovima na kojima je očekivano veliki čep doživljen već prve večeri kad su svi kretali s uplaćivanjem početnih iznosa na svoje narukvice koje i dalje služe kao jedini oblik plaćanja hrane i pića na festivalu.
Već se lani pričalo o upitnoj naplati 2 eura za “aktivaciju” narukvice, što god to imalo značiti, ali ove godine je stvar dodatno zakomplicirana problemima s isplatom povrata gotovine kao ostatka na narukvicama, pa je tako gomila posjetitelja očekivano odustala od čekanja u redovima kako bi dobili dva ili tri eura nazad. S jedne strane može se reći da je u pitanju laka zarada za organizatore, ali s obzirom na realno izrazito niske cijene ulaznica u usporedbi s drugim festivalima tog tipa, čak da ste ostali i bez pet eura (cijena jednog piva ili gemišta, gotovo i pristojna), ne možete na koncu reći da se osjećate pretjerano opljačkano.
Uz ovaj lagani non sequitur zaboravio sam da je riječ bila o Massive Attacku, ali mogao bih reći da sam to isto zaboravio dok sam stajao u gužvi koja se prelila i preko cestice u masi koja se počela ponašati kao zaseban organizam. Naime, činilo mi se kako je na pozornici politički aktivizam preuzeo primat i zasjenio glazbu, a poruke koje su varirale od zdrave miroljubivosti pa sve do područja koje se lako može svrstati u teorije zavjere o manipulativnim svjetskim vlastodršcima, postale su mi naporne i zamorne unatoč neupitno vrhunskoj kvaliteti zvuka na livadi i nisam više znao slušam li koncert ili gledam dokumentarni film s puno Googleom prevedenih fraza koji mi se ustvari i ne da pretjerano gledati.
Ne znam je li u pitanju bio zamor velikim i važnim temama u svijetu koji puca po šavovima – a na što nas svaki drugi bend s pozornice ima potrebu podsjećati kao da smo to dolaskom na festival nekako uspjeli smetnuti s uma, od Del Najine majice “Made in Gaza” do konstantog brojanja žrtava genocida na ekranu – ili onaj čisti fizički umor trećeg dana te osjećaj otupljenosti na glazbene podražaje nakon nekoliko desetaka koncerata u kratkom vremenskom razdoblju, ali nešto mi nije dopuštalo da bristolske trip hopere doživim kao ono veliko finale od kojeg smo očekivali da okruni trodnevnu feštu.
Nakon toga ostalo nam je samo još čuti Nemeček čiji je nastup na Hidden Stageu nakratko doveden u pitanje nakon tehničkog debakla sa strujom na Nevenu, no sve je ipak krenulo po planu, a doom folk trio Vedrana Živkovića vjerojatno je oborio rekord posjećenosti u šatoru. Uletjeli su u zadnji čas umjesto KOIKOI (koji bi po posjećenosti, budimo realni, vjerojatno postigli isti rezultat), a pretvorili su se u glavno domaće ime 17. INmusica i očekivano rasturili. No i ovdje je gužva bila pregolema, šatoru se već nakon prvih nekoliko pjesama više nije moglo praktički prići ni sa jedne strane, a i u noćnim satima vrućina je bila velika, kao i gužve i redovi, a na kraju krajeva i umor. Došlo je vrijeme da i ovo izdanje festivala pošaljemo u kraljevstvo sjećanja.
Po čemu ćemo ga se sjećati? Po izostanku kiše, velikim vrućinama i gužvama i nekoliko doista sjajnih koncerata – Kim Deal, St. Vincent i, po mom skromnom mišljenju, The Murder Capital, premda će svatko ponaosob imati vlastite favorite – koji su nadmašili glavne headlinere svake od večeri. Kako to već ide sa sto ljudi i sto čudi, pitajte jednoga i zaklet će vam se da su najbolji bili Fontaines D.C., dok će drugi jednakovrijednog i dokazanog glazbenog ukusa reći da su bili dosadni i neslušljivi. Sve je to pitanje dojma, a kako moj ne vrijedi ništa više od vašega, svaka rasprava o tome trebala bi biti bespredmetna.
Ipak, valja istaknuti da je s tehničke strane gledajući zvuk bio daleko najbolji od svih dosadašnjih izdanja, pogotovo na glavnoj pozornici gdje su svi izvođači redom, od Yard Acta do Massive Attacka, zvučali moćno i bilo bi bezobrazno zaboraviti to pohvaliti. Po tom se pitanju na koncertima, a pogotovo na festivalima, često znaju lomiti koplja, ali čini mi se da su se barem ove godine svi složili da je ostvaren značajan napredak na tom polju.
I je li, kako bi to Oliver rekao, vridilo? Preliminarno ćemo reći da jest, ali prvo trebamo malo odmora i pustiti da neko vrijeme prođe kako bi se dojmovi slegli. INmusic postoji već dvadeset godina, a ekipa koja je bila na gotovo svakom od izdanja je i ostarjela tih dvadeset godina skupa s njim. Neću puno kukati o stvarima tako elementarnima kao što je protok vremena, ali jebiga. Jedan čovjek može pokriti samo toliko koliko je jednom čovjeku to moguće, a onda tog čovjeka nakon tri dana bole noge.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
