Šezdeset i šesto izdanje najstarijeg europskog jazz festivala otvoreno je sinoć na Križankama.

Jazz Festival Ljubljana, najdugovječnija smotra ne samo u regiji, već i u cijeloj Europi, otvorila je sinoć vrata svog 66. izdanja dvostukim koncertom na Križankama u kojemu su glavu ulogu imale dvije žene – francusko-američka pjevačica Cécile McLorin Salvant i američka kantautorica i basistica Meshell Ndegeocello.
Ljubljanski teatar na otvorenom smješten u dvorištu samostana vrhunski je ambijent za ljetne koncerte sa poslovično odličnim zvukom, a ugođajem i kapacitetom od otprilike 1500 sjedećih mjesta ekvivalent je šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila, bez mora i, zbog nadsvođenog gledališta, s manje povjetarca koji dobroo dođe u noćima visokih temperatura poput one sinoćnje.
No, kao i obično, uvodni koncert festivala ponovno je dupkom napunio Križanke gdje su govorom otvorenja publiku prije koncerta pozdravili umjetnička ravnateljica Tina Lešničar i programski voditelj Borja Močnik skrećući pozornost okupljenih na važnost jazza kao glasa otpora u politički i društveno izazovnim vremenima poput ovih današnjih, a što ovogodišnja postava izvođača na festivalu dobro ilustrira.

Možda naoko djeluje da Cécile McLorin Salvant, pjevačica krasnog glasa, ali još i impozantije pjevačke tehnike i fraziranja čiji velik dio repertoara se svodi na obrade standarada i frankofonih balada ne djeluje izrazito politički i socijano usmjerena, ali ne može se poreći da je i njezina setlista imala oštricu koju bi se u njezinoj specifičnoj interpretaciji na neki način moglo protumačiti kao rasnu, pogotovo u izvedbama poput briljantne “Black Mountain Blues”, folk blues pjesme koju su izvodile mnoge legende kao što su Dave Van Ronk, Nick Drake, pa čak i Janis Joplin.
Ova je pjesma bila jedan od ranih vrhunaca koncerta i sjajan showcase talenta kako same Cécile, tako i preostalih članova njezinog kvarteta, odnosno pijanista Sullivana Fortnera (koji je pokazao kako se može istovremno svirati klavir i tjerati komarce koji su opsjedali pozornicu), okretnog kontrabasista Yasushija Nakamure te našeg starog znanca, bubnjara Kylea Poolea kojeg smo u prosincu prošle godine u triju Emmeta Cohena imali priliku gledati i slušati u Zagrebu, Splitu i Puli.

Prije toga ovaj je sastav koncert otvorio s “I’ve Got Your Number” Cya Colemana iz mjuzikla “Little Me”, a prema aranžmanu Darcyja Jamesa Arguea, voditelja big benda Secret Society. Dojma sam da je materijal ovog tipa, ili pak “Nothing Like You (Has Ever Been Seen Before)” te “Changable Daddy of Mine” predstavljao bolji dio seta nego nezaobilazna mjesta repertara svake jazz vokalistice poput, recimo, “Body and Soul”.
Cécile je pokazala i svoju kantautorsku stranu u setu vlastitih pjesama među kojima se posebno izdvajala “What Does Blue Mean To You?” nadahnuta romanom “Beloved” američke Nobelovke Toni Morrison u kojoj, kako kaže, boje igraju bitnu ulogu, pa ih je i ona na sličan način pokušala pretočiti u riječi i melodiju. Njezin nastup donio je i više nego dovoljno užitka publici i prije nego što je svoj set zatvorila prikazujući nam i vlastito čitanje Kate Bush.

Nakon dvadesetak minuta pauze za okrijepu i izmjenu na pozornici, dok se publika polako vraćala na svoje pozicije nastupio je i duo sastavljen od članova benda glavne zvijezde večeri. Jake Sherman koji svira klavijature i moćne hammond orgulje te Abraham Rounds, načelno bubnjar, ali multi-instrumentalist i pjevač, zajedno su Jake & Abe i krajem prošle godine (napokon) su izdali prvijenac “Finally!” s kojega su, nakon otvaranja s “Heaven Help Us All” Stevieja Wondera, odsvirali ugodne i nenapadne pop komade “Curbs” i “A Good man Is Hard to Find”, dodajući im i “It’s Easy” prije nego što im se pridružio i ostatak benda s funky grooveom kompozivije “Georgie Ave.”
Pokazat će se da ostatak koncerta neće biti toliko nošem ritmom po kojemu je Ndegeocello poznata, već će biti usmjeren uglavnom na njezin novi materijal, odnosno lanjski album “No More Water: The Gospel of James Baldwin” na kojemu reinterpretira i uglazbljuje stihove velikog pjesnika i književnika, borca za građanska prava iz naslova kojemu je u vrijeme izdavanja ploče obilježena stota godišnjica rođenja.

Njegovi su stihovi iz “Baldwin Manifesto”, vjerujem, pušteni s trake prevedeni na slovenski jezik u pokušaju stvaranja čvršće veze između njegove poruke i lokalne publike, a bend u kojemu je većinu pjevačkih zadataka na se preuzeo Justin Hicks, dok je gitarističku zadaću odrađivao Chris Bruce, redao je stavke aktualne ploče poput “Hatred”, “Travel” i “What Did I Do?”, a kasnije i “Eyes” i “Trouble” i druge.
“No More Water” se može nazvati jazz albumom više po konceptu i intenciji nego po zvuku, a uživo ovaj bend svira nešto više uljuljkujućem smooth soulu s pop pretenzijama koji je gotovo u sukobu s oštrinom društvene kritike i važnošću poruke koju prenosi, pa dok nas tekstovi upućuju na nužnost djelovanja, glazba kao da nas pokušava umiriti. Sve ovo stvara dihtomiju koja svakako ima trenutaka velike ljepote, ali nas ipak u konačnici ostavila gladnima za malo više onog funky groovea koji bi unio dodatne živosti u setlistu.
Dva prilično različita, ali jednako zanimljiva koncerta označila su, dakle, početak još jedne jazz smotre u Ljubljani i voljeli bismo da smo mogli ostati još koji dan ili vratiti se na još koji koncert, pogotovo recimo na večerašnji nastup Davida Murrayja i sastava Tarbaby, ali kako to već ide u našoj profesiji, raspored nas goni u nove akcije, na neke druge festivale, pa ćemo se za ovu godinu oprostiti s Ljubljana Jazzom i s radošću očekivati sljedeće izdanje.