Novi album švedskoga benda ne donosi ništa iznenađujuće ili novo; stoga je potrebno slušati ga više puta kako bi se prepoznale njegove vrline.
Slušate li Katatoniju? Volite li samo dio njihove diskografije ili možete pronaći zadovoljstvo u cjelini? Pripadate li pravovjernima, onima kojima je sve nakon njihova trećeg albuma grozna prevara? Smatrate li da je već na zbirci „Tonight’s Decision“ (1999.) izvršena temeljita i neoprostiva izdaja death-doom metal korijena te da sve nakon toga ne zaslužuje ni minutu vaše slušateljske pažnje? Ili ste pak među onima koji misle da Katatonijin vođa Jonas Renkse pretvara u zlato sve što dotakne, pa su vam tako i posljednja tri albuma odlična?
Nedavno je na ovom portalu kolega Ivan Laić napisao sjajnu analizu isključivih pogleda na pojedine albume ili dijelove opusa velikih bendova, a sve na temelju uvida u recepciju albuma „Load“ metal-velikana Metallice. Slažući se s njegovim zaključkom o tome kako isključivi slušatelji sami sebe uskraćuju za mnoge glazbene užitke, zamijetio sam da se slično, radikalno „povlačenje crte“, koje se kod Metallice dogodilo nekoliko puta, može prepoznati i u recepciji Katatonijina stvaralaštva. To se odricanje od novog usmjerenja švedskog benda dogodilo rano, krajem devedesetih. U tom smislu, samo se rijetki – većinom oni pravovjerni – sjećaju kako je Renkse zvučao dok nije pjevao clean vokale.
U međuvremenu – a nakon promjene koja je za mnoge značila „povlačenje crte“ – Katatonia je postala popularna u svjetskim razmjerima. Stoga je fanova koji su početkom tisućljeća zavoljeli to novo usmjerenje, svojevrstan amalgam progresivnog rocka i gothic metala, neusporedivo više od onih koji cijene samo death-doom početke. Međutim, kao i kod svih dugotrajnih i produktivnih bendova – a Katatonia traje više od trideset godina tijekom kojih je objavljeno trinaest studijskih uradaka – prilika za dodatno „povlačenje crte“ bilo je mnogo. Tako su neki zaključili da je stvarno dosta nakon prvog slušanja albuma „City Burials“ iz 2020. Nedavna promjena u bendu – odlazak gitarista i klavijaturista Andersa Nyströma – samo je sa zadrškom potvrdila ispravnost njihove odluke da Katatoniju otad više ne slušaju.
Stvaralačko i idejno razilaženje Nyströma i Renksea, osnivačkog dvojca benda, nije nova vijest. Posljednji album na kojem je gitarist autorski sudjelovao bio je „The Fall of Hearts“ iz 2016. Osim što nije pridonosio novijim pjesmama, smetala mu je i činjenica da je Renkse manje-više sam određivao setliste za izvođenje uživo, a na kojima nije bilo stvari iz Katatonijina najranijeg razdoblja. Priča o sukobu ide tako daleko da ima onih koji tvrde kako je Nyström zagovarao izvođenje, ali i stvaranje novih pjesama s harsh vokalima i growlingom, što pjevač svakako nije želio, a iz objektivnih razloga nije ni mogao isporučiti. Nyström je, dakle, otišao, a Katatonia je zapravo postala Renkseov solo-projekt.
Novi album – pomalo nezgrapno nazvan „Nightmares as Extensions of the Waking State“ – autorski potpisuje Renkse, ali je važno napomenuti da su u aranžmanima sudjelovala i dvojica novih gitarista, Nico Elgstrand te Sebastian Svalland. Stoga je riječ o zbirci pjesama koja zvuči gitarski snažno, iako ne bitno različito od razdoblja u kojem je gitaristički dvojac predvodio Nyström. Važnu ulogu ima i bubnjar Daniel Moilanen, jedan od stupova benda u proteklih desetak godina. Njegove precizne i naglašene dionice obilježene sinkopiranim ritmovima i neuobičajenim ritmičkim obrascima podsjetile su nas koliko je upravo bubanj važan dio Katatonijina zvučnog identiteta.
Nakon prvog slušanja nove zbirke opći će dojam vjerojatno mnogima biti očekivan. Nema tu ništa iznenađujuće niti novo. Sve je sumorno, melankolično te nimalo veselo, ali i melodično na dobro poznat način. I dok nas ta, dobro poznata zvučna slika možda može utješiti, neće nas oduševiti činjenica da je većina pjesama podosta dosadna. Ponešto žešći gitarski rifovi smjenjuju se kao i uvijek s duljim, laganijim dijelovima, čiji rukavci često odvode u neočekivane, ali ne pretjerano uzbudljive dionice. Valja pritom istaknuti da je spomenuta baražna paljba gitarskih power akorda, kao prežitak davnog žanrovskog usmjerenja, prisutna samo kako bi pružila lažan dojam čvrstoće i žestine.
Navedeno, uz iznenadne izmjene u dinamici, uputit će nas na to da se nalazimo na području neke vrste progresivnog rocka. Ipak, jednoličnost i uobičajenost slušatelja će uspavati, pa izostaje iščekivanje karakteristično za slušanje proga, jer već unaprijed znamo kako će i gdje sve završiti. Stoga je ovaj album – ako imate strpljenja i niste odmah odustali – potrebno slušati više puta, a kako bi se prepoznale njegove vrline i dijelovi koji mogu ponuditi kakvo-takvo zadovoljstvo. Drugim riječima, svakim slušanjem nov Katatonijin uradak postaje ipak sve bolji.
Neuobičajenim, dugačkim naslovom Renkse upozorava na to koliko je stvarnost strašna; stoga su noćne more zapravo samo njezin nastavak. Čovjek ne zna je li mu bolje spavati ili biti budan. Ni tu, dakle, nema iznenađenja jer je sve to u skladu s autorovim već poznatim pogledom na svijet. Renkse ističe da je ovaj album zbirka noćnih mora, pri čemu ga s pravom ne smatra konceptualnim, s obzirom na to da ne postoji linearno ispričana pripovijest ili snažnija sadržajna poveznica. Koncept se ne prepoznaje niti na strukturalnoj razini, pa pjesme funkcioniraju samostalno, ne tvoreći glazbeno objedinjavajuću cjelinu.
U tom smislu, deset se pjesama može slušati pojedinačno ili u pomiješanom rasporedu. To ni na koji način – za razliku od nekih prošlih Katatonijinih izdanja – neće pridonijeti lošijem razumijevanju cjeline. Štoviše, teško je, zapravo, istaknuti neku od njih pa ustvrditi da je riječ o vrhuncu albuma. Tako, primjerice, „Thrice“ – pjesma koja nas uvodi u zbirku i koja bi trebala imati zadatak privlačenja slušateljeve pažnje – zvuči poznato i ne pretjerano uzbudljivo, unatoč tome što se sastoji od nekoliko melodijski i ritmički različitih dijelova. „The Liquid Eye“ se pak odlikuje jednostavnim refrenom te primamljivim gitarskim solom, ali ni na koji način ne donosi očekivanu emotivnu uživljenost.
„Wind of no Change“ predstavlja posebnu priču. Izokrećući značenje glasovite balade Scorpionsa „Wind of Change“, kojom se 1990. najavljivao kraj Sovjetskog Saveza i početak novog, boljeg svijeta, Renkse se bavi duhovnim propadanjem suvremenog društva, pri čemu u kritici ne štedi posebice vjerske institucije. Opći je dojam poprilično neugodan. Unatoč melodičnosti to nije nimalo lijepa pjesma, a jezivo zborno pjevanje i uzvik „Hail Satan“ na kraju refrena čine je osobito začudnom, ne nužno u pozitivnom smislu.
Konačno, vrijedi izdvojiti tri pjesme koje pokazuju da ovaj album ipak posjeduje složenost, životan emotivni potencijal, maštovitost i zagonetnost, a što ga spašava od većeg neuspjeha. Dva singla koja smo imali prilike čuti pred koji mjesec – „Lilac“ i „Temporal“ – te zaključna „In the Event of“ dokaz su Renkseove skladateljske vještine koja slušatelja odvodi u emocijama nabijene zvučne krajolike, dajući nadu da u vezi s Katatonijom ipak nije sve propalo.
Ponovit ćemo da je ovaj album – a s obzirom na to da se na njega zasigurno nitko neće zakačiti na prvu – potrebno slušati više puta. Meni je tek nakon petog-šestog slušanja postao relativno zanimljiv. Međutim, uspoređujući ga s dva prethodnika – „City Burials“ iz 2020. i „Sky Void of Stars“ iz 2023. – potrebno je zamijetiti kvalitativno silaznu putanju. S obzirom na to da nisam među onima koji olako „povlače crte“ i bivaju uvrijeđeni svakom evidentnom promjenom u glazbenom usmjerenju, moram priznati da sam uživao u pojedinim pjesmama s albuma objavljenog prije dvije godine, a ni cjelina mi nije bila mrska. Aktualan album nije niti izbliza tako zanimljiv kao njegov prethodnik, ali to ne znači da ovdje treba „povući crtu“ te odustati od Katatonije i njezina jedinog preostalog autora.
Na samome kraju može se zaključiti da Jonas Renkse stari na specifičan način, smireno koračajući utabanim stazama, pri čemu mu bilo kakva uzbuđenja te stilski eksperimenti nisu osobito privlačni. On, doduše, nikad nije ni bio neki živahan tip sklon zabavi ili krčenju novih putova. Stoga ostaje za nadati se da će u bližoj ili daljoj budućnosti, u nekoj novoj autorskoj dionici, iznova pronaći zanimljiv način artikuliranja melankolije i očaja, srodan onome kojim je publiku uspio začarati na svojim stvaralačkim vrhuncima. Valja, dakle, pričekati…
Ocjena: 6/10
(Napalm Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
