Na koncert sam stigao direktno iz Zagreba gdje sam proveo nekoliko dana. Iako se istog vikenda spremao jedan sasvim drukčiji glazbeni spektakl, izbor je pao na nešto što se događa rjeđe. Nastup Marcus Kinga Banda u Muffathalleu u Munchenu.
Marcus King nije tek neki “mladi blueser” s jakim glasom i Gibsonom preko ramena. Rođen 1996. u Greenvilleu, Južna Karolina, odrastao je uz oca Marvina, poznatog lokalnog gitarista, i doslovno od malih nogu živi na pozornici. Prvi put je snimio pjesmu s ocem sa samo 11 godina, a s 13 je već svirao u ozbiljnim bendovima. Pravi zamah dolazi s Marcus King Bandom, osnovanim 2013., s kojim je snimio tri zapažena albuma, uključujući hvaljeni “Carolina Confessions” iz 2018. godine.
Solo karijeru gradi pod producentskom palicom Dana Auerbacha iz The Black Keysa, s kojim 2020. izdaje “El Dorado”, nominiran za Grammy u kategoriji „Best Americana Album“. Slijedi “Young Blood” (2022.), još siroviji, tvrđi, ali jednako osoban. Novi materijal se izvodi već uživo a imali smo priliku čuti najmanje dvije nove pjesme.
Njegova glazba nije trend, to je nastavak krvne loze američkog juga. Kad staneš pred njega i bend, znaš da to nisu note s papira ni produkti studija. To je glazba koja se rodila u znoju, prašini, i vožnji od grada do grada. I zato to odmah osjetiš.
Dvorana čiji je kapacitet nešto ispod 1.200 ljudi nije bila do kraja popunjena. Procijenio bih da nas je bilo oko tisuću. Vruće, zagušljivo, bez ventilacije. No upravo takva atmosfera bila je savršena kulisa za koncert koji je bio pred nama..
Kao predgrupa nastupio je bend Fiend Without a Face, koji vodi William Brent Hinds, bivši gitarist metal benda Mastodon. Iako im se ne može osporiti sviračka vještina, glazbeni stil koji je lutao između punka, metala i instrumentalne glazbe jednostavno nije sjeo ni meni, ni većini publike sudeći po reakcijama. Uigranost da, ali bez emocionalnog uporišta.
Ono što proizvodi Marcus King Band nije koncert, nije nastup, to je glazbeni tornado. Zvuk koji te zakuca na mjesto. Prljavština u tonovima, njihanje tempa, sve djeluje kao da će se raspasti ali upravo to „neprecizno savršenstvo“ rezultat je stotina i stotina koncerata koji su iza njih. Ritam sekcija brutalno precizna, klavijature bogate i nikad napadne, drugi gitarist uigran do granice telepatije a bubnjar doslovno vozi koncert. Kad bih imao takvog bubnjara, bavio bih se samo glazbom. Sve izgleda jednostavno, a zapravo je svirački na najvišoj razini.
Marcus King vokalno me podsjeća na Chrisa Stapletona, kojeg sam isto imao priliku gledati uživo u malom prostoru ali sa nešto mlađim, sirovijim glasom. No Marcus već sada ima prepoznatljiv vokalni rukopis.
Koncert je bio putovanje. Od bluesa s delte Mississippija, preko ranog rock’n’rolla, do soula i funka – sve upakirano u osebujan americana stil. Bez viška priče, bez kalkulacije. Samo emocija, sviračka snaga i povezanost benda koji zna što radi.
Službeni dio trajao je otprilike sat i 45 minuta, a onda se dogodilo nešto neočekivano. Tradicionalno rezervirana njemačka publika spontano je počela skandirati „Zugabe“. I doista, Marcus se vratio na pozornicu. Uslijedio je svojevrsni ‘obiteljski vrhunac’ večeri.
U kratkom obraćanju, rekao je da mu roditelji te večeri gledaju nastup u Münchenu i da djed i baka imaju neke veze s ovim gradom (ako sam ga dobro razumio). Potom je na binu pozvao i svog oca Marvina Kinga, također glazbenika, gitarista i pjevača s dugim stažem u blues i soul krugovima američkog juga. Bio je to jedan od onih ‘zugabe’ trenutaka koji ostaju zauvijek.
Zajedno su odsvirali dvije pjesme, a posljednja te večeri bila je „Ramblin’ Man“, legendarni klasik Allman Brothers Banda. Trostruka gitarska međuigra, nasmijana lica, iskrena radost na pozornici. To je bila suština glazbe, razlog zbog kojeg uopće idemo na ovakve koncerte.
Dvije generacija Kingovih izvelo nas je iz večeri punih emocija, dima, vrućine i nota koje ostaju s tobom dugo nakon što se svjetla ugase.
Iskreno se nadam da Marcus King neće postati toliko velik da ga više nećemo moći gledati u prostorima poput Muffathallea. Jer ovo nije glazba za gigantske bine, ekranizirane nastupe i publiku od 20.000 ljudi. Ovo je glazba koja najbolje diše u manjim klubovima, gdje vidiš znoj na čelu izvođača, gdje te pogodi ton iz pojačala, a ne iz razglasa. U ovakvom okruženju bend daje svoj maksimum jer nisu daleko od nas. Doslovno i emocionalno. I zato želim da takav ostane: dovoljno velik da dođe, ali dovoljno svoj da ostane blizu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
