Preslušavamo box set Bruce Springsteena ‘Tracks II – The Lost Albums’ ploču po ploču i svakom albumu posvećujemo zasebni tekst kako to i zaslužuju.
Nemoguće je dovoljno istaknuti koliko je u svijetu obožavatelja Brucea Springsteena, ali i izvan njega, velika vijest bila to da će The Boss objaviti box set koji se sastoji od sedam kompletnih albuma koji su bili snimljeni i spremni za objavu, ali su na koncu iz ovog ili onog razloga arhivirani, pa nikad nisu ugledali svjetlo dana, a za mnoge od njih nikad se nije ni čulo izvan krugova onih najbližih kantautoru.
Navikli smo na činjenicu da stari rokeri ima pune trezore neobjavljene glazbe, tome svjedoče više od dva desetljeća niza “The Bootleg Series” u kojemu Bob Dylan svojim fanovima otkriva gomilu materijala koji nije završio na njegovim službenim izdanjima, dok Neil Young konstantno objavljuje cijele “izgubljene albume” koji ocrtavaju njegov autorski put, ali se uglavnom sastoje od pjesama koje će naći svoje mjesto u kasnijim poglavljima njegove diskografije.
Ono što Springsteenov box set “Tracks II – The Lost Albums” čini posebnim jest to da je riječ o zaokruženim djelima koja su mogla stajati uz bok njegovim redovnim izdanjima, a neka su upravo tako, uz bok, i pisana, kao što je slučaj bio kad je 1992. istovremeno objavio dva zasebna albuma “Human Touch” i “Lucky Town”.
Zašto ovih sedam albuma nikad nije doživjelo svoje službeno izdanje? Odgovor sigurno ne leži u kvaliteti; neke od ovih ploča jednako su dobre kao većina u to doba objavljenih albuma. Čini se da je Springsteen uvijek svojom diskografijom nastojao dati punu sliku trenutnoga sebe, pa bi tako izmijenjivao akustične i električne albume, solo ploče i one s bendom, nekim ritmom i dinamikom koja mu je odgovarala, a ovih sedam albuma bi je, po njegovom mišljenju, kvarila.
Priča o “izgubljenim albumima” započinje 1982. kad je Springsteen krenuo sa snjimanjem svoje legndarne akustične solo ploče “Nebraska”, u periodu koji će ove jeseni doživjeti ekranizaciju u filmu “Deliver Me from Nowhere” s Jerremyjem Allenom Whiteom u ulozi Bossa. Springsteen je u taj proces krenuo kao i svaki put dotad, što znači da je snimao akustične demo snimke na temelju kojih će mu se kasnije priključiti bend pri nastanku konačnih verzija.
No, ovaj put Bruce je imao nešto napredniju tehnologiju od običnog kazetofona na koij bi obično snimao kosture pjesama. Multikanalni kućni studio omogućio mu je da snima više različitih dionica istovremeno i ove pjesme su odjednomm zvučale ogoljeno i sirovo, upravo onako kako su trebale s obzirom na njihove tmurne teme i na kraju ih je takve i objavio.
U ostatku karijere vraćat će se ovom procesu često, tehnologija će sve više napredovati i većina materijala s ovih neobjavljenih albuma nastat će upravo tako. No, zanimljivo je da je Springsteen razmišljao o tome i da izravni nasljednik “Nebraske” snimi na isti način, dok je još oklijevao na onaj najodvažniji korak koji će ga lansirati u jednu od najvećih rock i pop zvijezda svoga vremena, a to je album “Born in the U.S.A.”.
Pjesme koje su trebale činiti taj međukorak, kariku koja nedostaje između “Nebraske” i “Born in the U.S.A.”, ovjdje su objavljene na dvostrukoj ploči nazvanoj “LA Garage Sessions ’83”. Za razliku od ostalih albuma, kad bismo sudili po imenu i količini materijala (čak osamnaest pjesama), mogli bismo pomisliti da je riječ o materijalu koji se ne uklapa u potpunosti u narativ box seta o zakruženim djelima koja su u tom obliku bila spremna za objavu, ali kroz ovaj materijal provlači se cijeli niz zajedničkih niti i zapravo ga je lako zamisliti kao gotovu ploču.
Poznavatelji Springsteenove biografije znali su za ovaj materijal, neke od tih pjesama našle su i put do slušatelja u ovom ili nekom drugom obliku. Jedna od njih, “My Hometown”, bit će uvrštena u bendovskoj verziji kao završna pjesma albuma “Born in the U.S.A.”. Druge će pak koji put biti svirane uživo (“Sugarland”), biti objavljene na kompilacijama (“County Fair”) ili izaći kao B-strane nekog od brojnih singlova s “Born in the U.S.A.” (“Shut Out the Light”).
U potonju kategoriju spadaju i “Follow that Dream” te “Johnny Bye Bye” koje povezuje mitska figura Elvisa Presleya. Prva od tih pjesama, koja ujedno i otvara “LA Garage Sessions ’83”, jest posveta Kralju budući da već i dijeli ime s temom iz istoimenog Elvisovog filma iz 1962., dok u potonjoj Bruce pjeva o danu kad je Presley umro, a ovaj put se u imenu pjesme referira i na hit drugog velikana rock and rolla, Chucka Berryja, i njegovu “Bye Bye Johnny”.
Ovdje ne završavaju Bruceovo koketiranje s pionirskim danima rocka, pa će tako minijatura “Little Girl Like You” neskriveno prepisivati stil Buddyja Hollyja, a ni druga pjesma čije trajanje ne prebacuje ni dvije minute, “Seven Tears”, također se neće sramiti melodije dječje rugalice nalik onoj kakvu će nekoliko godina kasnije Steve Earle iskoristiti za svoju “Devil’s Right Hand”.
Pjesma “Fugitive’s Dream” pojavljuje se u dvije verzije od kojih je prva neusporedivo bolja, pogotovo zbog ključanja basa i melodije sintesajzera koja se referira na tradicionalnu irsku antiratnu “When Johnny Comes Marching Home” (poznatu i u alternativnim ili srodnim oblicima kao “Johnny I Hardly Knew Ya” i “Mrs. McGrath” koju će Bruce snimiti sa Seeger Sessions Bandom na “We Shall Overcome”), a završna bi “baladna” verzija vjerojatno ispala iz kombinacije kad bi se “Garage Seesions” objavljivali kao regularni album. Kao što bi vjerojatno i ispala jedna od para koji čine “Jim Deer” i “Richfield Whistle”, budući da se doimaju kao dvije verzije jedne te iste priče.
Ipak, za kraj ovog albuma ostavljeni su neki od njegovih najjačih trenutaka u koje se svakako mora ubrojiti “The Klansman”, tmurna priča o dječaku koji odrasta u obitelji čiji su muški članovi pripadnici Ku Klux Klana, a koja ne daje nikakve naznake o tome da mladac neće poći njihovim putem, pa pjesma djeluje prilično bezizlazno kao i mnoge druge otpjevane na “Nebraski”. Druga pjesma sa začelja ploče koja bi s lakoćom mogla naći mjesto među klasicima tog razdoblja je “Unsatisfied Heart” sa svojom izrazito pjevnom melodijom i manje mučnom tematikom od “Klansmana” koji joj prethodi.
Obje ove pjesme, kao i većina ovog materijala, klizi točno između ogolejenih zvučnih pustopoljina “Nebraske” i tendencijama prema rokerskoj eksploziji koja će odjeknuti na “Born To Run”. Ta dihtomija nije poput klackalice, da bi se moglo reći koja pjesma pripada kojem albumu, već priroda svakog od njih odjekuje kroz ovih osamnaest skladbi od kojih bi uz malo rezanja mogli složiti jednostruki album ne samo vrijedan objave, već i jedno od boljih izdanja snimljenih te godine.
(Columbia Records / Sony Music Entertainment / Menart 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
