Ono što je Amerikancima Memphis, to je Liverpool nama u Evropi. Tu možda nije sve počelo, ali otud je u najvećoj magnitudi eksplodirao rock and roll s pojavom Beatlesa u 1960-ima.
S odlaskom na koncert Oasisa u Manchester, naša mala ekipa se začas složila da bi jedan dan trebalo izdvojiti za posjet Liverpoolu koji je za cijenu povratne karte od oko 10 funti udaljen pola sata ne pretjerano brze vožnje vlakom, svega dvije stanice, po prilici koliko je prema sjeveru udaljen Leeds što govori u prilog povezanosti glazbenih scena ta tri grada u srcu Engleske.
Liverpool je nešto manji od Manchester s oko 498.000 stanovnika po posljednjem popisu stanovništva, ali prepun moćnih kamenih zgradurina iz kolonijalnog doba koje se posebno ističu na Strand Steetu, aveniji koja se proteže uz obalu i predstavlja prometnu žilu kucavicu grada. A kako su nam upućeni rekli ta luka, od koje se protežu brojni kanali nastali u vrijeme industrijske revolucije kojima se prevozio ugljen kao glavno gorivo, svoj sjaj dobrim dijelom duguje unosnoj trgovini robova iz Afrike.
Grad je ime dobio po mitskoj crnoj ptici Liverbird (koja se može vidjeti na vrhovima nekih povijesnih zgrada), dok je ono ‘pool’ došlo zbog nekoliko izvora vode koji su prvotno izgledali kao bazeni. Što se tiče recentnih prilika (ako u njih ubrojimo i dva posljednja desetljeća XX stoljeća), Liverpool je čvrsto radničko uporište na koje je svojim žestokim mjerama nasrnula Margaret Thatcher poznata po uništavanju sindikalnih uporišta za vrijeme svog mandata, a kažu nam da općenito s podozrivošću i zadrškom doživljavaju svaku politiku iz Londona. Nakon osamdesetih u gradu je krenuo The Beatles turizam, prvo u samom epicentru njihovog nastanka, u sad već glasovitoj, Matthew Street, a potom kapilarno po ostatku grada.
Kako su nam poznanici iz Mancherstera rekli da svaki stariji građanin Liverpoola ima neku svoju „The Beatles priču“, tako je i bilo i to usred Matthew Streeta. Jednostavno nam je prišao jedan stari gospodin da nam nešto ovlaš objasni jer smo mu bili simpatični da bi nam ubrzo postao dobrovoljni vodič za brojne The Beatles priče u metežu i buci te uske uličice koja je po svoj prilici uvijek bila mjesto poroka i zabave za mornare.
Mislim da nas ništa nije moglo pripremiti na ulazak u Matthew Street, za koji nakon samo jednog posjeta mogu reći da je apsolutni bastion rocka kakav vjerojatno ne postoji niti u jednom gradu na svijetu. Tamo kao da smo banuli usred otvaranja nekakvog uličnog glazbenog festivala, a takva atmosfera vlada stalno.
Klubovi su načičkani jedan do drugog i jedan nasuprot drugom i kao da se svi natječu u tome iz kojeg će glasnije odjekivati glazba i to najvećim dijelom živa glazba gdje i kantautorice i kantautori s akustičnim gitarama u rukama zvuče kao da sviraju na razglasu za jedan Wembley. I to usred dana, non-stop.
Gotovo svaki klub-pub u svom nazivu ima riječ „Cavern“ (pa vi sad nađite pravi Cavern u kojem su svirali Beatlesi). Na taj pravi, koji je zatvoren i ispred čijeg ulaza je bilo i nabacanog smeća nam je spomenuti gospodin pokazao prstom i rekao: „Ovo je pravi – jedan jedini koji je tada postojao. I samo ime kaže da je to ustvari pećina. Od ulaza vode strme stepenice u podzemni prostor. Tamo je sve počelo.“
Najbolji orijentir je spomenik podignut pjevačici Cilli Black, inače velikoj prijateljici Johna Lennona, Paula McCarneya, Georgea Harrisona, Ringa Starra, a zasigurno i Petea Besta, kraj ulaza u originalni Cavern. Naš neslužbeni vodič imao je priču i o njenom buntovnom, reklo bi se rokerskom karakteru, iako je bila pop pjevačica.
„Njeno pravo ime i prezime bilo je Priscilla White, no išlo joj je na živce da ima isto ime kao Priscilla Presley, pa ga je skratila u Cilla, a obzirom da je obožavala soul, koji je tada bio isključivo crnačka glazba promijenila je prezime iz White u Black. To je tada bilo jako skandalozno“, kazao je naš vodič s kojim smo se upoznali, ali k’o za vraga mu nismo upamtili ime (najradije bih mu dao kodno ime Albert jer bih nekom s takvim licem baš dao takvo ime).
Uglavnom, buntovna, rođena Liverpulčanka, Cilla bila je izrazito bliska s članovima Beatlesa, no s obzirom da se Mick Jagger slikao zagrlivši Cillu, jasno je da su i Stonesi bili njeni prijatelji, jer kako se kaže: sve je to bila ista škvadra tih šezdesetih (Cilla je smrtno stradala u nesretnom slučaju 2015. godine).
Drugo bitno mjesto u Matthew Streetu, izuzme li se The Beatles Hotel na uglu, The Beatles Museum i The Beatles shopovi s „1001 i jednom The Beatles džidža-midžom” jest The White Star pub.
„Tu, točno iza u salonu puba su John, Paul, George i Pete Best potpisali 1960. na jednom listu papira rukom napisan svoj prvi ugovor s Brunom Koschmiderom za nastupe u njegovim klubovima u Hamburgu. Čim su potpisali, isti dan su se ukrcali na brod“, kazao nam je naš Albert.
Inače, taj Kosschmider bilo je lik „premazan svim mastima“, što bi se reklo. Njemački ekscentrik, koji je u mladosti radio kao klaun u cirkusu, a potom postao vlasnik noćnih klubova u Hamburgu (Beatlesi su zanat brusili upravo u njegovim hamburškim klubovima Indra Club i Kaiserkeller na Reeperbahnu). Dakako, ušli smo u The White Star i salon u stražnjem dijelu koji kao da je bio netaknut u svom originalnom obliku, tako da bi se bez problema tamo mogla snimati neka scena iz „Peaky Blindersa“, a naš Albert nam je prišapnuo da je taj salon zbog mogućnosti izoliranja od cijelog puba bio mjesto za razne dealove u Liverpoolu – od mjesta gdje su se ugovarali boksački mečevi, preko sastajanja sindikalnih vođa, pa do slanja mladih britanskih bendova u hambuške noćne klubove.
A kad smo već kod ugovora, malo dalje u Whitechapel Streetu je spomenik Brianu Epstainu, menadžeru Beatlesa koji u hodu prema Matthew Streetu nosi kovertu s diskografskim ugovorom svojim pulenima.
Na samom izlasku iz Matthew Streeta dolazi se u daleko tišu ulicu tj. Stanley Street (Mislim da nema glasnije ulice od Matthew Streeta) gdje je na jednoj kamenoj klupi spomenik Eleanor Rigby – beskućnice koja svoj skromni obrok dijeli s vrapcima.
„Eleanor Rigby“ je pjesma o usamljenosti, o tzv. nevidljivim ljudima, što je poentirao i kipar Tom Murphy koji je napravio kip Eleanor Rigby (koja nije postojala u vrijeme Beatlesa, tj. postoji nadgrobni spomenik s tim imenom na groblju uz crkvu St. Peter’s u Wooltonu gdje su se Paul McCartney i John Lennon prvi put sreli). Naš Albert nas je dakako uputio u lokalni običaj po pitanju Eleanor Rigby: „Sjednite malo kraj nje, zagrlite ju da ne bude sama. Neka na kratko bude u vašem društvu.“ Krene poneka suza na tako lijep i empatičan običaj. Čisto da se zamislite i nad vlastitim predrasudama i pomisli da se usamljenost te vrste može dogoditi svakome.
Penny Lane? Nažalost smo morali preskočiti šetnju tom ulicom jer smo morali stići na vlak u Manchester, a prije toga smo dobar dio dana potrošili u muzeju na multimedijalnoj izložbi British Music Experience koju bih uistinu preporučio svakome tko se zaputi u Liverpool za, hm, „brzo“ putovanje kroz britansku glazbu od skifflea pa do Eda Sheerana.
Gledali smo kostime i odjeću Beatlesa, Stonesa, Spice Girls, Davida Bowieja, Marca Bolana, Roba Halforda i mnogih drugih iz svih perioda rocka i popa, polomljenu gitaru Buzzcocksa, zatim one cijele Joy Divisiona, Madchester ekipe i inih gitarskih heroja heavy metala, punka, glam rocka… Jimi Hendix je imao posebnu vitrinu s razvijenim foto sessionima za njegov prvi album, plus što je ove godine glavni temat bio Live Aid zbog okrugle 40. obljetnice pa je između ostalog bila izložena i originalna „We Are The World“ partitura s potpisima svih glazbenika koji su je pjevali (a to su gotovo svi bitni iz 1980-ih).
Uz sve, tu je bio i zabavno-edukativni dio na samom kraju, gdje smo također potrošili hrpu vremena. U tom odjeljku svaki posjetitelj može zasvirati bubnjeve, klavijature, električne, bas i akustične gitare, igrati se s programiranjem beatova u techno odjeljku, kao što postoji pjevačka kabina u kojoj možete i snimiti svoj vokal na neki od ponuđenih klasika iz svih glazbenih perioda, a tu je i plesna prostorija s video trenericom koja će vas uputiti u osnovne pokrete i korake svih mogućih popularnih glazbenih stilova, također s mogućnošću snimanja. Dakle, prostora i vremena za samosramoćenje koliko želite, ali zbog svega toga se ne sjećam kad sam bio u situaciji da me se mora izvlačiti van iz muzeja obzirom koliko mi je zabavno u njemu.
British Music Experience bio je smješten u Cunard Buildingu na Pier Headu, gdje se nalazi velik i impozantan brončani spomenik članovima Beatlesa — Johnu Lennonu, Paulu McCartneyju, Georgeu Harrisonu i Ringo Starru — koji prikazuje bend kako hoda zajedno i ispred kojeg brojni turisti i fanovi čekaju u redu kako bi se slikali „u društvu“ Fab Foura.
Općenito gledano, spomenika kraljevima, vojskovođama i admiralima u Liverpoolu ne manjka, ali na te figure moćnika se nitko ne osvrće – svu tu povijest kao da je usisala u sebe popularnost četiri lokalna mladića koja su 1960. iz postratne Engleske trbuhom za kruhom uzeli svoje skromne instrumente i ukrcali se na brod za Hamburg.
Nevjerojatna je snaga glazbe kad se to pokuša sagledati, da je cijeli jedan grad toliko posvećen jednom bendu i da se u njega desetljećima hrli upravo zbog tog benda.
Vremenski gledano smo bili prilično kratko u Liverpoolu, ali je u svakom pogledu bilo intenzivno. Možda sam očekivao „grad muzej“ u kojem su samo, tako da kažem, siluete onoga što je možda nekad bilo, ali mi je na koncu ostao dojam da je glazba nedjeljivi segment tog grada u kojem upravo na nasljeđu Beatlesa mnoge kantautorice i kantautori hrle u razne Caverne Matthew Streeta koji grme valjda od 0 do 24 sata u želji za inspiracijom i afirmacijom.
Nije Livepool zbog Beatlesa samo glazbeni muzej, već je grad glazbe. Jest on pomalo „gerijatrijski“, jer ima dosta starije populacije na ulicama, ali ako bih morao razmišljati o nekoj svojoj eventualnoj penziji mislim da bih se rado skrasio baš u tom gradu u kojem sva ta glazba penzionerima daje osjećaj mladosti, pa da i ja vjerojatno postanem neki raspoloženi Albert koji iz čistog zadovoljstva voda oduševljene turiste po Mathhew Streetu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
